Dubrovkinja Andrea Batinić Ivanković završila je Povijest i Povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu, 2016. godine, a trenutno je na putu prema – doktoratu.
U sedmom mjesecu 2016. godine počela je odrađivati staž kao kustos pripravnik u Dubrovačkim muzejima, kaže, ‘vratila se doma’.
-Počela sam raditi u kulturnopovijesnom muzeju Knežev dvor. Upisala sam doktorat na Sveučilištu u Zagrebu, odsjek Povijest umjetnosti iz područja suvremene umjetnosti, koja me najviše zanima. Želja mi je u svom znanstvenom radu (dati pregled hrvatske portretistike u 20. stoljeću i uspostaviti poveznicu između načina na koji su različite generacije slikara u smjeni stilova pristupale popularnom žanru portreta). Ponajviše se želim skoncentrirati na međuratno razdoblje s time da bih naravno naglasak stavila na naše dubrovačke umjetnike, čije je područje djelovanja ipak više iza 1945. godine. Pretpostavljam kako se može pronaći kontinuirana nit u hrvatskoj portretistici, od Bukovca do Tartaglie. Tema naravno, nije još definirana, no želja mi je s obzirom na to da sam iz Dubrovnika, dati nešto našem gradu – kaže Andrea za početak razgovora.
Andrea je pripremila, kao kustosica, zanimljivu izložbu u Domu Marina Držića, ‘Slatko brijeme od prolitja’.
– Izložba je koncipirana na temu Marina Držića, povodom 450. obljetnice od njegove smrti. Škerlj je napravio ciklus od osam crteža tehnikom tuša i tempere na papiru držićevske tematike i njegovih vizionarskih pogleda na svijet. Pišući poeziju i prozu, Škerlj stavlja duhovite dosjetke što u biti daje postulate renesanse koja se stvorila u Dubrovniku, odakle je Držić i potekao. Izložba je upotpunjena drvenim skulpturama Grabovca, sve na temu Držića – Laura, Sadi, Bokčilo, Dundo Maroje te Marin Držić kao najveći hrvatski komediograf iz čijeg su uma proizašle suvremene filozofske ideje. Tako da je u biti izložba upotpunjena i vizualno i intelektualno, ona daje duhovnu puninu – ističe Batinić Ivanković, dodavši kako se radi i ambijentalnoj izložbi, budući da je postavljena upravo u domu velikog Vidre.
Najavljuje i druge izložbe, sve na istu temu…
– Što više se želi ‘ući’ u obljetnicu. DMD jest mali muzej, ali ipak u tom malom muzeju imaš sve. Očekuje nas izložba Miša Baričevića, te ćemo dalje surađivati na zajedničkim projektima, sve na istu temu. Mogu otkriti da će publika vidjeti različite vidove umjetnosti – napominje.
Prva izložba – Lene Kramarić ‘Na početku za kraj’
Osim s Domom Marina Držića, Batinić Ivanković surađuje i s Galerijom Matice iseljenika Dubrovnik. Prva izložba koju je otvorila je ona Lene Kramarić u prosincu 2016. godine, gdje je također bila kustos, a za radi i kao likovna kritičarka za područje grada Dubrovnika i tako ju dodatno upoznajemo.
– Objavljujem napise najviše u Vijencu, te Hrvatskom slovu, kao i na Akademiji Art – kaže Andrea, a pisala je o Mercedes Bratoš, Josipu Ivanoviću, Nadi Zec Ivanović, Ivani Komel. Njihovim izložbama. Surađuje i s Umjetničkom galerijom Dubrovnik.
– Za Vijenac sam pisala o izložbi Tihomira Lončara prošlo ljeto , te ‘Slikari došljaci’, a sada bih trebala i o nedavno otvorenoj izložbi Ane Požar Piplica – kaže nam, a podijelila je za DuList i svoje viđenje grada i njegove umjetnosti.
– Dubrovnik je poseban zbog svoje povijesti, takve, njegovog bogatog opusa lokalnih slikara, bilo akademika, bilo amatera. Smatram da ih se treba što više ‘eksponirati’, priređivati njihove izložbe, da ih se što više promovira. Zašto bismo dovodili umjetnike sa strane, kad ni naši nisu dovoljno upoznati? Naravno, uvijek je dobro imati suradnje sa Zagrebom, inozemstvom, kako bi se vidjela razlika. No, naša sredina je bogata, od povijesti do arhitekture. Zaista, umjetnost je u Dubrovniku broj jedan – iskreno će.
‘Pa to sam mogao napraviti i ja’
Nema toliko ljudi koji su zainteresirani za suvremenu umjetnost, tu je onaj sindrom: ‘Pa to sam mogao napraviti i ja’, ali… To je klišej. Nisi. Suvremena umjetnost rijetko je razumljiva. Dakle, ne moraš biti akademik za napraviti vrhunsko djelo, a to je pokazala i nedavna izložba Dubrovački likovni trenutak 3, gdje su uz bok akademicima stali i amateri. Pokazala je tek djelić svega onoga što mi kao mala, ali izuzetno umjetnički bogata sredina možemo pružiti. Mislim da bi se suvremena umjetnost u gradu trebala širiti i mnogo više eksponirati, te da je mi moramo kao i život – iskusiti – dodaje, uz zaključak:
‘U suvremenu umjetnost najviše se može prodrijeti. Ipak živimo sad i tu, u suvremenom dobu, samo se trebamo osvrnuti i vidjeti stvari oko nas. Pa i sam Držić, iako je renesansan, opet je svojim mislima izrazito suvremen, kao i izložbe koje se priređuju u njegovu čast i pokazuju koliko je zapravo bio bezvremenski autor koji je razmišljao široko. Sve što se Držiću posvećuje suvremen je način gledanja Držića – ‘stara’ tema na novi način, a svaki umjetnik interpretirat će je na svoj modernistički način. Umjetnost je nestalna i promjenjiva, pruža nam mogućnost sagledati funkcioniranje života jer opravdava život kao i njegovo samo postojanje kao estetski fenomen, zato je jako bitna grana koje sve više i više treba u Dubrovniku. Naposljetku, umjetnost je uvijek postojala i postojati će dokle god ljudi lutali po ovoj zemlji.’
MNJ