Natrag
21.4.2019 02:30

facebook

twitter

google

rss

dulist

AKADEMSKA SLIKARICA IVANA MILOGLAV Na naš račun svi zarađuju, od ravnatelja do čistačica

4.4.2019 @ 16:44 Iva Dedo Kultura
6;6

Podijelite:

Dubrovkinja Ivana Miloglav 33-godišnja je likovna umjetnica koja se kulturnoj javnosti predstavila još 2010. godine prepoznatljivim koloritom i motivima mediteranskog podneblja.
Njena umjetnost od tada je doživjela svojevrstan zaokret pa se osim u novim medijima odlučila na djelovanje pod pseudonimom Heart. Što ono zapravo znači, čemu tolika fasciniranost kvantnom fizikom, koliko je uopće moguć kreativan razvoj umjetnika s obzirom na sveprisutnost komercijalizacije ljudskog stvaralaštva i kakvo je njeno mišljenje o spornom Nacrtu prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti objavljenom početkom ove godine ispričala je za čitatelje DuLista.

U travnju s još desetak umjetnika sudjelujete na izložbi koja će se otvoriti u prostorima dubrovačkog akvarija na temu podmorja, a povodom 70 godina djelovanja Instituta za more i priobalje. Inače, radite na nekoliko projekata istovremeno. Što se još sprema u Vašoj kreativnoj kuhinji?

Riječ je o izložbi na kojoj će se svaki umjetnik predstaviti s po jednim radom. S obzirom da su tema ‘motivi iz morskih dubina’ rado sam pristala sudjelovati bez obzira što je i format zadan. Motiv su ježinci koji su bili dio mog prvog ciklusa slika. Ovdje ponovno do izražaja dolazi specifičan kolorit mojih slika koji je posljedica podneblja u kojem živim. Paralelno s tim izrađujem u tehnici kolaža tlocrte povijesne gradske jezgre i svetog Vlaha. Naime, iz razloga jer je za pribaviti materijal, počevši od kvalitetnog platna i boja, potrebno dosta novaca, odmakla sam se od tehnike slikanja uljem na platnu što je bio moj prvi medij. Na tržištu nema mjesta za djela čije je nastajanje dugotrajan proces. S obzirom da gotovo čitav svijet zna za Dubrovnik, shvatila sam da je on zapravo jako dobra pop art tema, a isto mogu reći i za sv. Vlaha kojeg unatoč tome što je katolički svetac štuju svi Dubrovčani neovisno o vjeroispovijesti. S time sam otvorila jednu novu struju u vlastitom radu sa potpisom PopHeart, dodavši prefiks ‘pop’ svom pseudonimu.

U međuvremenu radite na videu i instalaciji koji će po svemu sudeći biti izloženi ovog ljeta u Galeriji Flora. O čemu je riječ?

Instalacija prikazuje jedan dio hipotetskog Planeta X te njegov mjesec koji je zapravo disco kugla. Taj sam koncept započela izložbom u Art Radionici Lazareti 2018. godine gdje je bila, među ostalim, predstavljena priča INTRO u kojoj sam upoznala publiku s likom Heart. Heart je anagram riječi Earth (Zemlja), a u videu je utjelovljuje Dubrovkinja Antonela Matović. Pomaknula sam očište, posrijedi je paralelni svijet u kojem naša Zemlja ima čovjekoliki oblik. Ona ima karakteristike majke, čitavo vrijeme daje, ali mi zloupotrebljavamo njenu ljubav. Pokušavamo ju ukrotiti i sve na njoj jer mislimo da smo nadmoćniji. Prisutan je i taj ekološki moment jer se pri izradi dijelom koristim i recikliranim materijalima. S njom se suobličavam i kroz nju izražavam pišući scenarije koji se pak zasnivaju na kvantnom doživljaju okoline.

Pojam kvantne fizike već je neko vrijeme prisutan u Vašem stvaralaštvu. Kako je uopće došlo do te sprege znanosti i umjetnosti?

Rekla bih slučajno, međutim kako u slučajnosti ne vjerujem i gledajući svoje ranije radove shvaćam da je sve išlo prirodnim tijekom. Koncept kojeg potpisujem pseudonimom Heart baziran je na kvantnom doživljaju svijeta. Moj se rad dakle oslanja na znanosti, odnosno fizici, a da se ja sama nikad njome nisam bavila. No, s obzirom da se fizika i znanost bave životom i njegovom manifestacijom u ovoj realnosti, to nam je zajednička točka. Polazište nam je jednako, ali moj rad i poimanje svijeta se materijalizira u umjetničkom djelu, a fizičarev u nekakvoj jednadžbi kroz znanstvene eksperimente. Mnoga su revolucionarna otkrića u fizici naposlijetku pobijena, osim kvantne fizike, a ona upravo i jest ta koja spaja umjetnost i znanost. Otac kvantne fizike Neils Bohr je rekao: ‘Sve što zovemo stvarnim čine stvari koje se ne mogu smatrati stvarnima’. Kvantna fizika je dokazala da čvrsta materija ne postoji, pobila koncepciju ‘vjerujem u ono što vidim’. Samim time, vratili smo se na duh čovjeka, na ono neuhvatljivo, nedefinirano, ono što nas povezuje s Izvorom. A to je beskonačno, vječno i u konstantnoj promjeni.

Zanimljivo stajalište, ipak što Vas kod ove grane fizike osobito intrigira?

Oduvijek me fasciniralo kako mi ljudi jednake stvari različito doživljavamo i interpretiramo. Kvantna fizika upravo govori o tome kako mislima stvaramo svijet oko sebe. Kad bi čovjek bio svjestan koliko su misli moćne pazio bi što misli. Mi smo ih primorani kontrolirati jer u suprotnome one kontroliraju nas. To je osobito teško danas s obzirom da smo izloženi raznoraznim informacijama među kojima ne postoji hijerarhija, sve je jednako bitno pa je teško razlučiti što je istina ili laž. Zbog toga se nužno povući u sebe i u reagiranjima se ne oslanjati na tuđa iskustva, mišljenja i doživljaje jer neki lažu svjesno, dok drugi pak ne žele saznati istinu. Međutim, svi posjedujemo intuiciju za koju se meni kroz život pokazalo da me nikad nije prevarila. Kad god sam pokušala nekome ugoditi ili podilaziti to se nije pokazalo dobrim. S druge strane kad sam se vodila svojom intuicijom ono bi se isplatilo. To najbolje vidim na svom radu.

Kako bi osigurali egzistenciju umjetnici nerijetko prave izlete u sivu zonu komercijalizacije vlastitog rada. Jeste li se u kojem trenutku osjetili pod pritiskom onoga što tržište diktira?

Čim žele se mogu baviti oni koji su financijski osigurani. Međutim, kod nas situacija općenito ne funkcionira. Tržište nije sređeno. Ljudi nemaju novaca za umjetnost, ali nisu ni svjesni da kad nešto kupuju time i ulažu. Nažalost, mi ni na razini države nemamo galeriju koja primjerice izlaže na sajmovima, dok su se one u Gradu gotovo pretvorile u suvenirnice. Nije lako uspostaviti ravnotežu između onoga što smo kao umjetnici prisiljeni raditi kako bi preživjeli i razvoja kojem bi trebali težiti. Ako ti se posreći možeš raditi u školi kao profesor likovne kulture i izlagati ili poput mene žonglirati poslovima. Primjerice ponekad uskačem kao zamjena, vodim radionice za djecu u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, a sezonski sam radila i turizmu. Osmislila sam umjetničku turu po atelijerima koja je uključivala posjet radnom prostoru Dubravke Lošić, Izvora Pende i mome. Gosti su bili oduševljeni. Posrijedi su male grupe ljudi, najčešće turisti iz SAD-a i Kanade. Nije mi zaista problem raditi niti jedan posao ako se na kraju dana mogu kreativno izraziti.

Nacrt prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti objavljen početkom veljače ove godine, međutim, trebao bi uvesti reda. Ipak, mnogi umjetnici su ustali protiv njega prozivajući ga ‘orvelskim’. Što kod njega smatrate osobito spornim?

Novim zakonom pokušava se centralizirati umjetnost. HDLU postaje krovna strukovna udruga te se dokidaju preostale koje su dosada svojim članovima izdavale potvrde za stjecanje prava na honorar. Također, ukoliko dođe do usvajanja nacrta prijedloga Zakona Ministarstvo kulture RH bi preuzelo ulogu odlučivanja tko će biti u povjerenstvu za dodjeljivanje statusa slobodnog umjetnika. Minimalni cenzus je određen na četiri tisuće kuna čime bi se brojka od 1380 umjetnika iz svih umjetničkih područja koliko nas je danas, svela na 300. S druge strane nisu nam niti malo olakšali prodaju djela koja se vrši preko autorskog ugovora ili fiskalizacijom. Ta čitava procedura je neisplativa i komplicirana. Također veliki problem likovnim umjetnicima je što kada izlažu ne dobivaju honorar za svoj rad. Glazbenike primjerice štiti ZAMP dok u likovnosti galerije pune našim radovima, na njima zarađuju svi, od čistačice do ravnatelja, osim nas umjetnika. Mi smo poslali naš prijedlog, međutim on uopće nije uzet u obzir te su nacrt pisali pravnici koji nemaju pojma kako umjetnici funkcioniraju.

Jedna od otegotnih okolnosti u postojećoj situaciji činjenica je kako su umjetnici primorani biti vlastiti menadžeri i trgovci. Unatoč ispunjenom kulturnom kalendaru u Hrvatskoj ostaju u sjeni vijesti iz rubrike Crna kronika. Je li u Dubrovniku jednak slučaj? Kako biste uopće ocijenili lokalnu likovnu scenu?

Dubrovnik je turistički najposjećeniji grad u Hrvatskoj upravo zbog svoje kulturno-povijesne baštine. S obzirom na veliki protok ljudi raznih financijskih mogućnosti postoji šansa za razvoj tržišta umjetnina. Ona nije toliko izgledna u ostatku Hrvatske. Naša scena je raznolika i puna potencijala. Jedini problem je što ljudi rješenja očekuju preko noći, niti ne pomišljajući da promjena dolazi od svakog ponaosob. Inače, umjetnici su vrlo često ili pretihi kroničari vremena kojem svjedočimo, zatvoreni u vlastitim mikrosvjetovima dijelom zbog vlastite osobnosti, a dijelom zbog nezainteresirane okoline koja se tek poslije smrti umjetnika okreće njegovu radu i veliča ga. S druge strane tu su oni glasni i bučni koji skaču na svaku po njihovom mišljenju krivu notu, ne shvaćajući da je mišljenje najniži vid ljudske inteligencije. Strah, odnosno stres je ono što koči prepuštanju promjeni. Neke stvari se iskristaliziraju vrlo brzo, dok je za druge potrebno više vremena. Svi imamo različiti ritam što je zapravo sjajno, jer da nam je isti, pjesma bi u konačnici bila jednolična.

Komentari





O autoru: Iva Dedo


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana