Natrag
17.12.2018 18:56

facebook

twitter

google

rss

dulist

150 godina prve Ženevske konvencije

22.8.2014 @ 15:56 Dulist Zanimljivosti

Podijelite:

Prije 150 godina, 22. kolovoza 1864. godine, potpisana je u Ženevi izvorna prva Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika u vojskama na kopnu.

Ugovor od deset članaka bio je prekretnica u povijesti čovječanstva, sadržaj konvencija zasnovan je na ideji poštivanja određenih pravila humanosti, čak i kad je neprijatelj u pitanju, na ideji poštivanja svakog pojedinca i njegovog dostojanstva. Potpisali su je predstavnici dvanaest tadašnjih država: Badena, Belgije, Danske, Francuske, Hessena, Italije, Nizozemske, Španjolske, Portugala, Prussie, Württemberga i Švicarske. Švedska i Norveška Konvenciju su potpisale u prosincu iste godine.

Međunarodna konferencija održana u listopadu 1863. godine imala je dva glavna cilja: hitnu uspostavu nacionalnih društava za pomoć ranjenicima i za implementaciju zaključaka i preporuka konferencije posebice o neutralizaciji medicinske pomoći za vrijeme rata. Članovi „Međunarodnog odbora za pomoć ranjenim vojnicima“ (Međunarodni odbor) nastavili su obilaziti europske dvorove i vlasti, te je do sredine 1864. godine osnovano deset društava za pomoć ranjenicima i to u: Wurttembergu, Oldenburgu, Belgiji, Prusiji, Nizozemskoj, Danskoj, Francuskoj, Italiji, Mecklenburg-Schwerinu i Španjolskoj, a nekoliko je država izrazilo spremnost podržati „rezolucije i preporuke“ iz 1863. godine.

Uz suglasnost Međunarodnog odbora, Švicarsko Federalno Vijeće 6. lipnja 1864. godine sazvalo je diplomatsku konferenciju. Pozivi su upućeni svim suverenim europskim državama te SAD-u, Brazilu i Meksiku. Priprema diplomatske konferencije povjerena je Međunarodnom odboru, a general Guillaume-Henry Dufour (predsjedavajući Međunarodnog odbora) bio je zadužen za otvaranje konferencije, predsjedanje konferencijom, a vodio je i švicarsko izaslanstvo na konferenciji. Najvažniji pripremni rad, izrada prijedloga teksta konvencije, povjerena je generalu Dufouru i Gustavu Moyniereu kojima su osnova za izradu prijedloga bile ideje i preporuke Henrya Dunanta, debate i rezultati Međunarodne konferencije iz 1863. godine, razne diskusije održane nakon te konferencije kao i ratna iskustva.

Glavni cilj je bio ostati na Dunantovu prijedlogu kao i rezolucijama i preporukama Konferencije iz 1863. godine.
Diplomatska konferencija nazvana „Međunarodna konferencija za neutralizaciju vojnih medicinskih službi u vojskama na kopnu“ okupila je službena izaslanstva 16 država i započela je s radom 8. kolovoza 1864. godine. Dogovor je postignut za nekoliko dana i 22. kolovoza 1864. godine izaslanstva dvanaest država potpisala su „Ženevsku konvenciju za poboljšanje uvjeta ranjenika u kopnenim vojskama“.

Prva Ženevska konvencija ima 10 članaka. Konvencija je utemeljila plemenito načelo „ranjeni ili bolesni vojnici, bez obzira kojoj strani pripadali, bit će zbrinuti“. Ranjenici koji dođu u neprijateljske ruke, po oporavku, i nesposobni za daljnju vojnu službu bit će repatrirani. Ostali ranjenici mogu također biti vraćeni, uz uvjet da neće, za vrijeme neprijateljstava, uzeti oružje u ruke. Prva Ženevska konvencija iz 1864. godine značajno je doprinijela zaštiti ambulanti i vojnih bolnica priznajući im neutralnost i zaštitu od napada sve dok su u njima smješteni ranjenici i bolesnici. Zaštitu je dobilo i sanitetsko i administrativno osoblje koje brine o ranjenicima i bolesnicima, kao i vjersko osoblje. Konvencijom je reguliran i zaštitni znak – crveni križ na bijelom polju – kao znak zaštite i pripadnosti sanitetskim službama oružanih snaga. Konvencijom su pozvane i druge zemlje, one koje nisu bile prisutne na diplomatskoj konferenciji, da joj pristupe.

Prva Ženevska konvencija iz 1864. godine prekretnica je u razvoju međunarodnog humanitarnog prava, prvi međunarodni ugovor dogovoren za vrijeme mira, otvoren za pristupanje svim državama, koji uvodi zaštitu i brigu za ranjene. Poštivanje nemoćnih, prijatelja i neprijatelja, “neutralnost“ ili imunitet medicinskom osoblju i dragovoljcima pripadnicima nacionalnih društava. Usred ratova, usred bitki, stvorene su pretpostavke za oaze humanosti i pomirenja.
Danas su na snazi četiri Ženevske konvencije iz 1949. godine i to: za poboljšanje uvjeta ranjenika i bolesnika u oružanim snagama na kopnu, za poboljšanje uvjeta ranjenika, bolesnika i brodolomaca pripadnika oružanih snaga na mora, o postupanju s ratnim zarobljenicima i o zaštiti civilnih osoba u vrijeme rata i tri Dopunska protokola Ženevskim konvencijama (iz 1977. i 2005. godine).

Zahvaljujući Ženevskim konvencijama i njihovim Dopunskim protokolima spašeni su životi velikog broja ljudi, pružena je potpora tisućama ratnih zarobljenika, milijuni su obitelji pronašli svoje izgubljene članove, a nerijetko su doprinijele i uspostavi mira. Dok se narav oružanih sukoba stalno mijenja s pojavom novih izazova, poput terorizma i asimetričnog ratovanja, Ženevske konvencije zadržale su svoju snagu i važnost i još uvijek čine osnovu humanitarnog djelovanja u oružanom sukobu.

Europa je bila u središtu dvaju svjetskih ratova u prvoj polovici 20. stoljeća, ratova koji su oblikovali značaj Ženevskih konvencija. Otada je Europa preuzela vodeću ulogu u njihovom promicanju, primjeni i razvoju (kroz njihove Dopunske protokole). Europska unija je osobito doprinijela ovim nastojanjima, posebice usvajanjem Smjernica o promicanju poštivanja međunarodnog humanitarnog prava u prosincu 2005. godine. Europska unija je podržala i mehanizme za provedbu, poput Međunarodnog kaznenog suda. Države članice Europske unije iskoristile su priliku i na 30. Međunarodnoj konferenciji Crvenog križa i Crvenog polumjeseca održanoj u studenom 2007. godine preuzele više zajedničkih obveza po pitanju međunarodnog humanitarnog prava.

Povodom 60. godišnjice obilježavanja Ženevskih konvencija (2009. godine) premijerima Vlada država Europske unije i ministrima vanjskih poslova, Nacionalna društva Crvenog križa, među njima i Hrvatski Crveni križ, uputila su inicijativu za širenje i promicanje međunarodnog humanitarnog prava, implementaciju, zagovaranje humanosti i odgovornost:
„Širenje i promicanje

Svjesni smo da je prvi korak prema punom poštivanju međunarodnog humanitarnog prava povećano poznavanje tog korpusa prava. Članovi oružanih snaga moraju biti upoznati s međunarodnim humanitarnim pravom. Nadalje, civilno stanovništvo bi trebalo biti upoznato barem s osnovama onih dijelova međunarodnog humanitarnog prava koji bi mogli utjecati na njih u slučaju oružanog sukoba. Osim toga, trebale bi postojati i inicijative koje bi podržavale razvijanje metoda širenja znanja i promicanja međunarodnog humanitarnog prava, osobito među mladima – učenicima srednjih škola. Tako će Ženevske konvencije moći zaštititi buduće generacije.

Implementacija
U Europi bi trebalo kontinuirano raditi na motivaciji kako bi se pokrenulo ratificiranje i učinkovito implementiranje svih konvencija međunarodnog humanitarnog prava, posebice tri Dopunska protokola Ženevskim konvencijama.

Zagovaranje humanosti
Europske države moraju ispuniti svoju značajnu ulogu u zagovaranju humanosti u slučaju oružanog sukoba u Europi, ali i ostatku svijeta. Ta uloga zagovaranja bi trebala uključivati i: promicanje poštivanja neutralno, nepristrano i neovisno pružene humanitarne pomoći tijekom oružanih sukoba; razvijanje međunarodnog humanitarnog prava, u slučaju potrebe, da bi se odgovorilo na izazove modernih oružanih sukoba te podršku drugim zemljama u njihovim naporima za ratificiranje konvencija i usvajanje nacionalnog zakonodavstva.

Odgovornost
Nekažnjavanje zločina počinjenih tijekom oružanog sukoba ne smije se tolerirati. Kršitelje međunarodnog humanitarnog prava bi trebalo kazniti za njihova djela. Inicijative pokrenute na nacionalnoj razini trebale bi osigurati da domaći zakoni dozvoljavaju sudski progon za takve prekršaje, a one na međunarodnoj razini poticanje međunarodne suradnje prilikom istraga i procesuiranja takvih prekršaja kao i potporu Međunarodnom kaznenom sudu i drugim međunarodnim sudovima.“

Iako su Ženevske konvencije univerzalni instrument međunarodnog humanitarnog prava sa 196 država stranaka, potreba njihove implementacije i promicanja stalna je. Danas preko svih medija promatramo oružane sukobe, i skoro na dnevnoj bazi, svjedočimo ubijanju civila, novinara, humanitarnih djelatnika u tim sukobima. Samo je u oružanom sukobu u Siriji, do sada smrtno stradalo 44 djelatnika i volontera Crvenog polumjeseca, koji su poginuli ispunjavajući svoju plemenitu misiju – spašavanje života žrtvama oružanog sukoba. Zaštita civila, humanitarnih djelatnika, među njima djelatnika i volontera Crvenog križa i Crvenog polumjeseca, obveza je koja proizlazi iz međunarodnog humanitarnog prava.

Pripremila: K. D. / Izvor: Institut Henry Dunat, Međunarodni odbor Crvenog križa, Hrvatski Crveni križ

Komentari





O autoru: Dulist


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana