Natrag
15.11.2018 20:04

facebook

twitter

google

rss

dulist

100% kool thing

7.11.2018 @ 9:24 Dulist dulist IN
4;4

Podijelite:

Piše: Ivan Jelčić

18. listopada 1988. glazbeni svijet dobio je najbolji album svih vremena. Pojedinci možda imaju drugo (oči­gledno pogrešno) mišljenje o svojim omiljenim albumima, no činjenica je da ni prije niti u bilo kojem trenutku u sljedećih trideset godina nitko nije izdao kompletniji i savršeniji album.

Sonic Youth je kreacija genijalnog njujorškog glazbenog trojca Kim Gor­don (na basu), Thurston Moore i Lee Ranaldo (na gitarama). Opčinjeni avangardnim okružjem lokalne scene, trojac je potpomognut rotirajućim izmjenama na bubnjarskom stolcu proizvodio odličnu, no potpuno neko­mercijalnu kombinaciju noisea, dro­nea i post-punka. Nakon tri herme­tička noise albuma grupi se pridružuje bubnjar Steve Shelley koji donosi novu kreativnu snagu, brzinu i ritam te taj kvartet ostaje nepromijenjen do kraja.

Prvi put sam u kontakt sa glazbom Sonic Youtha i došao u toj novoj fazi, u začetku za publiku otvorenijeg dijela njihove diskografije. U trenutcima kad su prva dva pravila za pristup nekog albuma mojem kazetofonu ili gramo­fonu bila brzina i žestina, odnekud je stigla kazeta ‘Sister’. Skeptično sam je pogledao, pritisnuo play i krenula je ‘Schizophrenia’, pa ‘(I Got A) Catholic Block, a kad je za nekih pola sata album odjavljen sa ‘Kotton Krown’ i ‘White Kross’ moj svijet je bio potpuno promi­jenjen. Album koji istovremeno može biti agresivan i smirujući, ritmičan i disonantan, s nepredvidivim vokal­nim izmjenama u mojem svijetu do tada nije postojao.

I što je bilo podjed­nako važno svakom tinejdžeru – sviđao se i ekipi. Sonic Youth su u Dubrovniku imao cijelu malu neslužbenu podruž­nicu svojeg fan-kluba. To je srećom i olakšalo potragu za prethodnim albu­mima, a također i pronalazak njihovog sljedećeg izdanja, remek-djela iz počet­nog paragrafa.

Sonic Youth su na ‘Daydream Nation’ u sedamdeset minuta otiskanih na dvije gramofonske ploče uspjeli stvo­riti savršeno remek-djelo, album koji su dotadašnji fanovi iščekivali – logičnu glazbenu i tekstualnu progresiju niza odličnih albuma, a istovremeno i ploču otvorenu i pristupačnu novim sluša­teljima kojima je ovo bio prvi doti­caj sa grupom. Dijelom inspirirani Williamom Gibsonom (oh, kako sam devedesetih gutao njegove romane – ‘Neuromancer’, ‘Mona Lisa Overdrive’, ‘Johnny Mnemonic’…), dijelom Andy Warholom i Joni Mitchell, dvanaest kompozicija od kojih je nemoguće izdvojiti bilo koju bez da jednostavno ne izlistam sve redom postale su jedan od kamena temeljaca indie-rocka (uz Hüsker Dü ‘Zen Arcade’ i Pixies ‘Sur­fer Rosa’). Ploču, koja je i vizualno iska­kala od norme, s naslovnom slikom ‘Kerze’ (svijeća) njemačkom umjet­nika Gerharda Richtera, nažalost nikad nisam nabavio, no u nekoliko godina sam uspio izlizati i pokvariti nekoliko presnimljenih kazeta.

Iako nikad nisu uspjeli ponoviti genijalnost ‘Daydream Nationa’, Sonic Youth nije kao mnogi drugi bandovi izgubio na kvaliteti. Na krilima hva­lospjeva njihova sljedeća dva albuma ‘Goo’ i ‘Dirty’ im donose najveći komercijalni uspjeh i otvaraju vrata mainstreama. Vrata koja Kim, Thur­ston, Lee i Steve nikad nisu htjeli do kraja otvoriti, već su beskompromisno igrali svoju igru, neponovljivu u svijetu glazbe. Nakon šesnaest albuma band je 2011. došao do kraja svojeg puta (okon­čanjem braka između Gordon i Moo­rea), ali i danas mi ostaju jedna od naj­dražih grupa ikada.

Foto: discogs.com

Komentari





O autoru: Dulist


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana