Natrag
21.9.2017 18:08

facebook

twitter

google

rss

dulist

Znani nam likovi iz Ulice Petilovrijenci

2.10.2015 @ 18:54 Boris Njavro Ulicama moga Grada
7;7

Podijelite:

Gotovo ljeto, počinje jesen. „Ponovno počinje kiša, kao što već kiši u listopadu na otocima, more od olova i nebo od borova“ kako bi to Arsen opisao još jednu jesen što nam dolazi.

Još koje kupanje, malo sunca, odlazak zadnjih turista i opet ostajemo sami, kroz našu dubrovačku jesen koja počinje i zimu koja redovno dolazi iza nje.
Počnimo ovaj đir prvo sa čestitkom, naš dragi Ivo Marčinko prije koji dan ponovno je izabran za predsjednika Amaterskog ribarskog športskog kluba „Orhan“. Naravno, nazdravilo se tome. A onda smo iznova u đir njegovom ulicom, Petilovrijenci. Od vrata do vrata, od kućnog broja do broja, sjećanjem i spominjanjem čeljadi koja je u ovoj ulici nekad živjela ili možda još uvijek živi. A na prvu, kad se uđe u ulicu, na lijevu stranu, odmah na kantunu spoja sa Stradunom, butiga je „vječnog“ Kneza Republike Porporela, Joza Krilića, koga zovemo i „Jozomafijozo“.

Veseli naš Jozo
Iako je na važnoj funkciji Kneza bio samo u dva mandata, neki će na to reći „za sad!“, Jozo je uvijek u ovoj družini „pri oltaru“, stalno je član njihove Vlade, bio je ministar sitnog obrta i privatluka, redovni savjetnik ostalim znanim nam Knezovima, jer očito su njegove sposobnosti velike, iako je vidljivo malen rastom. „Mali čovjek za velike kazne“, nazvasmo ga jednom, sad već davno, jer u mnogim škercima i kazinima Porporelaša njegova je uloga bila od značaja za puk. Čest je lik ovih naših đireva ulicama Grada, spominjali smo ga redovno, jer bez njega mnogo toga i ne može proći. Ovdje je dakle njegova butiga. Zadnjih godina je iznajmio, ali godinama je on bio njen simbol, onako malen, uvijek veseo i nasmijan, redovno na i okolo ulaznih vrata svoje butige, bio je na svoj način i obilježje đira Stradunom. Njegova radnja smještena po sredini Straduna uvijek je bila sastajalište i okupljalište balice, tu je počinjao dan, saznavalo se godinama što ima novo u Gradu, navečer bi se redovno tu ispred, na njegovom izlogu i naokolo okupila ekipa. „Navratili bi tada svi do mene, nije se mogao proći đir Stradunom ako se tu nije stalo bar na riječ, dvije. I sad, kad više nisam unutra, ekipa se još uvijek zna okupiti na izlog, kao neke polazište za veseli đir betulama i za saznati što ima nova u Gradu! Istina, sve nas je manje i manje…“ prisjeća se naš Jozo. A prisjeća se i kako je bilo puno godina prije, dok mu je pokojni otac Jozo vodio ovu butigu, stari meštar koji je mnoge dubrovačke urare i optičare naučio poslu. „Svi bi tu navraćali, sjećam se i tih davnih dana, kad sam bio mali…“ Jozo će malo šale na svoj račun, a tad se okupljena balica i te kako nasmije. Dakle, prva vrata na lijevo Ulice Petilovrijenci pripadaju Jozinoj butigi. A do njih je trafo stanica, namijenjena ovom dijelu kvarta Prijeko i ona što je gorjela ovo ljeto, jer očito ni ona ne može izdržati toliki pritisak na Grad u ljetne dane. Sve je to planirano za puno manje čeljadi, za puno manje potrošnje struje, a ljeto donosi sa sobom sve više ljudi, sve više potrošnje, pa pred našom pohlepom popušta i tehnika. A dalje, naredna vrata, odmah iza trafo stanice, ide lijepa priča…

Obitelj Bijele
Tu je živjela obitelj Bijele. Nekako najprije u sjećanja dolazi nam Miljenko Bijele, gospar Braco. Bio je veliki meštar u Gradu, radio je u životu mnoge poslove; učinio je za Akvarij prvu plastičnu instalaciju i crpnu stancu, kao djelatnik rezervata Lokrum održavao je brodove za prijevoz putnika puno prije nego su dio te flote postali današnji nam znani brodovi „Skala“ i „Zrinski“, godinama je radio, uređivao barke i održavao vezove na istezalištu u Posatu, u sklopu društva „Orhan“ kojem evo i dalje predsjedava naš Ivo. I Bracov otac Ivo Bijele bio je veliki meštar kovačko bravarskog obrta, a treba znati kako je upravo on iskovao kovane rešetke za tvrđavu Imperijal na Srđu, kao i mnoge slične rešetke i ulazna vrata na kućama po Gradu, čime se bavio još od povratku u svoj rodni grad odmah poslije Prvog svjetskog rata, kojeg je većim dijelom proveo u hladnim Karpatima kao austrijski vojnik. Priča o ovoj vrijednoj obitelji ide još dalje u povijest, uz pomoć gospođe Sonje Seferović i njene sjajne knjige razgovora sa našim sugrađanima „Tempi Passati“ u kojoj se među mnogima i gospar Braco Bijele prisjeća davnih dana i svoga djeda Vlaha koji je davnih osamdesetih godina 19. stoljeća došao iz svoje Dube Konavoske do Grada, u kojem je po zanimanju bio fakin. A fakini su u ta davna vremena bili jaki mladići pridošli iz okolnih mjesta, koji su za učinit neki posao po Gradu čekali ponajviše pored, naokolo i na skalinima crkve Sv. Vlaha, oko Orlanda ili naslonjeni na zid zgrade gdje je bila Šikićeva „Cele“, a prije nje drogerija Seragli, Bradarićeva kafana i brijačnica Nika Kučara. Prenosili su fakini teže stvari po kućama, radili što je trebalo, nosili i spenzu gospođama, a sve to u svojim narodnim nošnjama, po čemu su i bili prepoznatljivi dio Grada toga doba. Bili su uvijek veseli ti fakini, te je taj izraz ostao do danas, kad se nekog opisuje kao vesela, zabavna, nestašna, kao što je za primjer naš Jozo Mafijozo.

Perica Gerica
I tako smo krenuli dalje, prolazimo pored ulaza u zgradu banke, na desnu stranu ulice, gore su prostorije HDZ – a, razni županijski uredi. Priča Ivo neke zgode iz ulice, spominje nekadašnje stanare, pa gdje je nekad bio komestibile, butiga od hrane i svega što ovdašnjoj čeljadi treba za normalan život, kad zazvoni mobitel. Zove Perica Gerica, također jedan od znanijih likova ove ulice. I krene sa ljutim monologom. „Pa što su nam ovo od ove lijepe Dalmacije učinili? Iskrčili šumu, postavili ove ružne moderne vjetrenjače, pa što je ovo? Ima li tko o ovome pisat?“ ljuto pita Perica Gerica. Pitam ga jel’ se to vratio u Grad, a on će da još nije, skoro će doma, do Grada, al’ još je na svom brodu, vozi turiste, plovi između otoka i gleda sve te vjetrenjače koje umjesto borova i čempresa i maslina sad postaju simbolom naše lijepe Dalmacije. Perica Gerica, tako ga svi znamo i tako ga zovemo, živi u kući točno na Prijekom, s kojom počinje gornji dio Ulice Petilovrijenci. Pojašnjava ono „Gerica“, „Taj nadimak dao mi je Periša Obradović, još u školskim danima kad i dobivamo nadimke za cijeli život. Rimuje se s imenom, a ja sam uvijek volio tu malu sitnu ribu. A moje pravo ime malo tko zna, a ono je Miljenko Božidar Perica Kisić! Od župskih Kisića!“ Dugo godina Perica je bio ribar, od toga je živio i jednom dao jako lijep opis svog tadašnjeg posla. „Svi veličamo tradiciju, more, ribare, svi volimo falkušu i njenu sliku bi na zid stavili, ali od ribara u gumenim čizmama, umorna, pospana i prljava svi glavu na ulici okreću. Dvolični smo, jako …“ A onda je, ima tome i desetak godina, odlučio krenuti u turizam, kupio je prvi brod, lijepi jedrenjak kojeg je nazvao „Nostalgija“, uz odgovor onima kojima ništa nije bilo jasno „Ljudi ne mogu progutat ideju jednog ribara!“ Kasnije je kupio i druge brodove, s kojima ovih zadnjih ljetnih dana plovi Dalmacijom i gleda moderne vjetrenjače umjesto borova, ali o tome ćemo kad se ovih dana vrati doma. A do tad, u điru smo njegovom ulicom…

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana