Najveće zlo koje Hrvatska i Dubrovnik pamti u svojoj novijoj povijesti ostavilo je traga na svim našim sugrađanima.
No, dok je većina iz Domovinskog rata ipak prošla s ‘manjim’ doživotnim ožiljcima ima onih kojima je oporavak cjeloživotna borba kojoj se posvećuju svaki dan. Jedna od posljedica rata je i post-traumatski stresni poremećaj koji svoj danak uzima kako u ljudima koji se s njime bore tako i u njihovim najbližima.
Obiteljsko savjetovalište Dubrovačke biskupije nedavno je pokrenulo program savjetovanja za žene čiji supružnici boluju od PTSP-a, a kako bi se razbio tabu koji mistificira ovu bolest jedna Dubrovkinja odlučila je za DuList pod uvjetom anonimnosti podijeliti svoju životnu priču.
Za početak možete li nam reći, imate li djece?
U braku sam i ponosna sam majka.
Kako bi opisali svoj život sa suprugom koji ima PTSP?
Križ i blagoslov. Križ zbog patnje koju je, ne svojom krivnjom, nanosio sebi i svima nama. A blagoslov, jer čovjek kroz to spozna svoju snagu i snagu svoje obitelji, svoje vjere. I što prolazeći s njime kroz tu bolest, pokušavajući shvatiti njega, što se s njime događa, shvaćaš što je prolazio za vrijeme rata. Koja je to žrtva i požrtvovanje bilo. Koja snaga ideala i dosljednosti pa i poginuti za ono u što vjeruješ. Koliko god teško bilo izdržati sve ono što je PTSP donio sa sobom, gledala sam u njemu onog istog čovjeka koji je pun vjere u Boga, domovinu i vrednote za koje vrijedi i živjeti i umrijeti, išao bez razmišljanja braniti i svoj i sve naše obitelji. Okrenuti leđa našem zajedništvu, bilo bi mi kao pljuvanje po toj njegovoj žrtvi i pljuvanje po ljubavi koju imamo između sebe u našem zavjetu. Ta ljubav prema njemu i vjera u Božju svemoć su me opetovano podizale kad bi pala. To se do danas nije promijenilo. Mada je bilo trenutaka kad mi se činilo da ne mogu dalje, da je preteško. Da bi bilo lakše otići.
Kada Vam je bilo najteže?
Bilo je jako puno teških trenutaka… i onih kad ste nasamo i onih kad morate glumiti da ste jači nego jeste, i onih kad morate kao majka imati i snagu i osmijeh za svoju djecu i kad bi vam srce iznutra samo plakalo, a istodobno se morate boriti i raditi kako bi sve ostalo funkcioniralo kako treba … Trenuci kad se suočavate s realnošću, a i dalje sebe zavaravate da se to ne događa, kao da se sve događa nekom drugom, a ne vama… Otkad je nastupio PTSP kod njega i kad mi je u bolnici rečeno da preuzmem ‘sva četiri kantuna kuće u svoje ruke’… Slušaš i ne vjeruješ… kao da se priča o nekom drugom, a ne o tvom mužu… pa to je čovjek koji je prošao rat, bio spreman žrtvovati sebe za sve nas, čovjek u kojeg sam se zaljubila i s kojim želim dočekati starost… otac moje djece… Do jučer potpora u svemu, a danas kao da ga nema – tu je, a nije… Ne možeš sam sebi priznati da se razbolio i da ga nećeš moći pitati o koječemu o čemu treba donijeti odluku, nego da ćeš to morati preuzeti na sebe i sama donositi odluke, i o kući i o njemu i o djeci, o svemu…bilo je to nešto u tom trenutku neshvatljivo i neprihvatljivo… PTSP donosi neku izoliranost i cijeli život se kroz to mijenja… PTSP zahvaća cijelu obitelj. Kako zaštititi djecu od svega – u svemu to je najteži dio.
Jeste li imali potporu okoline, obitelji?
I da i ne. PTSP je teško shvatiti, stigmatiziran je i najlakše je reći ‘čovjek je puk’o’ i s time ste sve riješili – a niste ništa riješili, već samo problem ‘gurnuli pod tepih’. Često sam nailazila na nerazumijevanje, čak i pritisak da ga ostavim. Jedino što stvarno moram istaknuti, njegovi suborci u kriznim trenutcima su bili tu, i kraj njega i kraj mene. Taj osjećaj da ti isti ljudi koji su bili s njim na terenu su bili spremni i van terena biti tu za njega, za nas, je neopisiv osjećaj. I stvarno im hvala od srca. Djeca i oni su me držali u svemu tome da ne potonem. I zahvalila bih jednom svećeniku, on će znati koji je, koji me prvi saslušao i pomogao mi u tom meni kriznom trenutku da uz Božju pomoć nastavim ustrajno dalje.
Što je sve PTSP ‘povukao’ za sobom u Vašoj obitelji?
Strpljenje, ustrajnost, veću snagu nego smo i mislili da imamo… Usredotočenost na ono što je važno, a to je ljubav i zajedništvo, iskrenost… Posebni trenutci, puno puno razgovora… Disfunkcionalnosti je bilo, i bilo je teško to podnositi. Boljelo je što znate da on silno želi, ali jednostavno u određenim trenucima ne može biti ni muž ni otac kakav zna da u svojoj biti jest, da ne može pružiti potporu niti strpljivo odgovorati na dječja pitanja, da ne može vama pomoći oko raspodjele odgovornosti… Ma koliko god on želio i trudio se biti tu. K tome nadodate još bolnička liječenja, razne stresove oko svakodnevice, a kako smo bili podstanari, i nesigurnosti krova nad glavom, itd. Bilo je izazovnih trenutaka… Ovisnosti, hvala Bogu, PTSP njemu nije donio u vidu onih koji bi doma donosile prijetnje i velike probleme.
Možete li opisati kako izgleda jedan prosječan dan suživota s PTSP-om?
Ovo pitanje ne mogu danas odgovoriti jednako kao što bih to napravila prije nekoliko godina, jer ni ja nisam ista, djeca su narasla, ni on nije isti… Pitanje mi je previše kompleksno jer nema prosječnog dana, svaki dan je za sebe. Kad su bile velike krize, razmišljala sam i djelovala tako da pomognem njemu i da napravim što je potrebno za djecu podići, a da pri tom ja ostanem prisebna. U tim trenutcima sebe sam stavila na zadnje mjesto, nisam o sebi uopće razmišljala, nego samo o tome što je trebalo napraviti. I činila sam. Dan za danom. Bilo je grešaka, bilo je dobrih poteza, ali bila sam izložena životu za kakav se nisam mogla spremiti, nego ga jednostavno živjeti kako sam najbolje znala.
Kad je počeo i kako je izgledao početak oporavka Vašeg supruga?
PTSP se ne liječi antibiotikom pa si za par dana ‘k’o novi’, nego ga živiš dan za danom i pokušavaš živjeti s tim kako najbolje možeš. Rekla bih da je oporavak počeo kad je bio spreman okrenuti se prema van, prema drugome, pa taman to bili i mi koji smo mu najbliži, i kad je vidio koliko nam znači svaki i najmanji pomak i otvorenost prema nama koji smo bili uvijek tu za njega… Kad je postao svjestan što smo sve morali prolaziti u pojedinim trenucima i kad je ljubav prema nama u njemu prevladala druge osjećaje s kojima se nosi. Nije bilo lako. Oporavak je tek počeo, ali je počeo. To je važno. On se također okrenuo molitvi i Bogu. To mu je davalo i daje snagu. Bude tu ponekad i ‘svađe’ s Bogom, ali komuniciraju. I to je važno. Važan je taj doticaj s Onim koji je ‘i lijek i liječnik’.
Što su Vam danas najveći izazovi?
Osloboditi se straha da se ne bi neki teški trenuci opet ponovili. Da ne nastupi pogoršanje PTSP-a. Također je tu i strah kako se moja djeca iznutra osjećaju, jesam li uspjela dovoljno prenijeti na njih da nije on kriv za PTSP, nego da je prošao teško razdoblje i da se trudi biti najbolje što može, i da to pokušava cijelim srcem. Da im je otac dobra osoba koja ih voli i koja je i danas spremna, baš kao i onda, ne pitajući za cijenu, dati život za njih.
Kako društvo reagira na ‘stigmu’ PTSP-a?
Kako tko. Ne smije se generalizirati. Poratno stanje je donijelo sa sobom puno toga. Nije svatko isti, ne gleda svatko sve na isti način. Najgore u svemu je možda to što se na PTSP gleda kao na ‘obiteljski problem’ koji se treba rješavati iza zatvorenih vrata, ili kad branitelji sami između sebe – barem oni koji priznaju da boluju od PTSP-a, o tome razgovaraju, ali žene i djeca su ostavljeni u tome da se sami nose s time, da se snalaze kako znaju. Nismo svi jednako jaki. Veliki broj obitelji se raspalo zbog toga što nisu mnogi brakovi izdržali pritiske koje PTSP nosi sa sobom. Kad pročitate ili čujete na vijestima o posljedicama koje PTSP nosi, koje posljedice PTSP ima na društvo kao takvo, a često dođe do takvih trenutaka jer se ne razgovara o problemu, jer se ‘ne prazne’ emocije, postanete svjesniji potrebe da se o tome počne otvorenije razgovarati, bez srama. PTSP je bolest koja nije samo izazvana, nego je posljedica traume. Ta bolest zahvaća i obitelj, ne samo onoga koji boluje. Na svima ostavlja traga. Na žene i majke padne najveći dio posla, i često ni ne stignu razmišljati kako su, ali duša ne laže. Svi nešto očekuju od tebe, nosiš teret i radiš kako najbolje znaš. Tu su prozivke i ukazivanja prstom, ali naučite i bitnu životnu lekciju: pravi prijatelji se u nevolji poznaju, i nije važno tko će što reći. Važno je tko ste i po kojim načelima živite. Važno je kako odgajate svoju djecu, u što da vjeruju, u kakve ljude da izrastu. Da prihvate križ života s PTSP-om u obitelji kao nešto što će ih osnažiti, učiniti čvršćim i kvalitetnijim ljudima, osjetljivijima na tuđu bol.
Što je ono što Vam je dalo volju za nastavak i svakodnevnu borbu?
Kao majci, djeca prvenstveno daju najveću snagu, i onda sve one vrednote kao što su ljubav, vjera itd. izvuku iz vas i ono što mislite da nemate. Kao žena, načela po kojima živim. Obitelj u koju vjerujem, koju želim. Nije važno koliko puta padneš, nego da se iza toga uvijek podigneš i nastaviš dalje.