Natrag
26.3.2017 19:01

facebook

twitter

google

rss

dulist

ŽIVOT NA JUGU, SEZONA 1, EPIZODA 6 Cjeloživotno obrazovanje

23.10.2016 @ 14:40 Dulist Vaše vijesti
ŽIVOT NA JUGU, SEZONA 1, EPIZODA 6 Cjeloživotno obrazovanje

Podijelite:

Pohađam satove pjevanja. Onako kako to rade đaci u glazbenoj školi. Kao oni, krenem i ja niz Stradun od Pila pa Uskom ulicom prema Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića.

Piše: dr. Siniša Car

Naravno, da bih ja s Mljeta došao do Straduna treba još nekoliko prometala promijeniti. Kaže moja ambulantna sestra Jadranka: ‘Velika žrtva!’. Ja ne mislim tako. Posljednji put kad sam bio na satu (a bio sam dva puta; vjerujem da ću biti redovit), padala je kiša kako samo u Dalmaciji pada, gradom su tekle bujice, a turisti skidali obuću i bosi hodali gradom. Nije to niti malo pokvarilo veselje odlaska na sat, nekim čudom sam ostao suh da baš ne namočim pod kraj klavira.

U Varaždinu sam od stana do glazbene imao desetak minuta hoda, razmišljao sam o tome dok sam preskakao lokve i čekao da se pljusak smiri u obližnjoj zalogajnici s komadom pizze i pivom, ne baš sjajnim odabirom za glasnice. Moja varaždinska profesorica pjevanja najavila me i preporučila ovoj kojoj sada odlazim.

Pokušavam zamisliti tu komunikaciju u kojoj umjetnici i pedagozi jedan drugome predstavljaju budućeg đaka. U ovom slučaju nešto kao: ‘Slušaj, nije bog zna što talentiran… ima puno godina… ali ima volje, što ćeš, treba mu šansu dati…’. Ma nije sigurno tako bilo, šalim se, ali stvarno mislim da svatko tko bi ovo gledao sa strane, a možda i vi koji čitate, pomislio bi: ‘A što mu to treba?’.

Uči i radi stvari za koje – izgaraš
A ja ovako vidim stvari. Nemam pojma što će mi to, veseli me i siguran sam da će se odgovor pokazati u ključnom momentu. Možda na Igrama kad se bude izvodila ‘La Bohème’, a pjevač koji glumi Rodolfa pada pokošen infarktom. Nakon što ga strpam u hitnu, zamijenim ga baš na ‘Che gelida manina’ i završi s ovacijama. Pa tako i ‘zborašica’ postaje glavna pjevačica u ‘Fantomu opere’. Svakom bedaku njegovo veselje, kažu!

Puno je vjerojatniji scenarij da, kako jest istina, postanem odjednom osoba s najviše iskustva za voditi crkveni zbor ovdje na otoku. Tako to biva. Koliko puta sam pomislio zašto hodam u dva varaždinska crkvena zbora na pjevanje; zašto pjevam u ovom zboru koji pjevaju pjesme koje mi nisu izazov i samo zato jer su me zamolili da pomognem; zašto hodam na individualne satove pjevanja? Tako me istinski nerviralo pjevati ‘crkvene šansone’, da bi se sada desilo da znanje tih ‘šansona’ prenosim ovim ljudima ovdje.

Kao da je bilo jučer sjećam se da sam gunđao u sebi zašto sam se dao na sve nagovoriti. A danas je jasno. To je bilo zato da bih ovdje skupio pjevače koji istinski uživaju u našem zajedničkom projektu, točno kao i ja koji moram svoje, iako s aspekta profesionalca jadno, znanje prenositi dalje. I sada, kao u nekom čudnom, paralelnom svemiru, postati voditelj, dirigent i povremeni solist. I čini mi se da bolje pjevam, valjda jer to radim češće i s više žara. I odgovornost koju imam prema ovim sjajnim zrelim i mladim glasovima koji trebaju nekog da ih vodi i usmjeri barem do trenutka kad dođu u ruke glazbenih pedagoga.

Tako to funkcionira u životu. Sve što ti se čini da ti nikada neće trebati u životu upravo je ono na što najviše trebaš obratiti pažnju. Ili možda ipak trebaš učiti i raditi stvari za koje izgaraš, ne zakopati talente.

Za svaki oblik radosti postoji vrijeme
Baš sam danas pročitao u starom zabilježenom razgovoru s akademikom Ivanom Supekom (Zbornik ‘Preživljavati usprkos’) komentar urednika o tome kako postoje dva tipa znanja, ‘tromo’ i ono specijalističko. Specijalističko je ono čime smo interesantni na kapitalističkom tržištu, dok je ‘tromo’ (citiram) ono što se doživljava kao balast, nepoželjnim, dok je s druge strane ono odgovorno za kritički odmak, čime se mogu preispitivati svi aspekti djelovanja. Dodajem i moralno vrednovati.

Čak, čitam na portalu, budućnost rada vide kao turbulentni sustav u kojem na jedan dan naučiš činiti poslove aktualno potrebne na tržištu i radiš ga tako dugo dok za njega postoji potreba. Vrhunski prilagodljiva jedinka bit će ona koja može brzo prilagoditi takvim uvjetima. Kako ćete onda objasniti svojem djetetu da ima smisla pročitati ‘Anu Karenjinu’ ili slušati Mozartov ‘Requiem’, da ne govorim učiti note? Ne želim vjerovati u takav svijet, a još manje ga živjeti.

Potvrdu da je moja nada u bolju budućnost opravdana jest kad vidim tu djecu kako s užitkom upijaju svaku moju sugestiju. Tako sam i ja uhvatio pogled svoje profesorice za vrijeme pjevanja starih talijanskih majstora, abecede ‘bell canta’, onaj s nevjericom i potom potpunim razumijevanjem, prije nego je rekla: ‘Vi ste kao dijete, stvarno u potpunosti uživate u tom pjevanju!’.

Nisam veći kompliment mogao dobiti, nije više važno kako pjevam, kako to zvuči već samo ta radost kad naučiš neke nove stvari, primjerice da ton možeš proizvesti i s manje muke nego ti se činilo. Bio sam malo žalostan kad su me obavijestili kako su moj stari zbor ‘Chorus Angelicus’ i moj dirigent i prijatelj Anđelko Igrec zajedno s Hrvatskim baroknim orkestrom i solistima dobili nagradu za najbolju izvedbu na Baroknim večerima, a ja nisam bio dio tog vjerujem nenadmašnog doživljaja. A onda se sjetim radosti svojih otočkih pjevača i onih ljudi što očarani poprate pljeskom kraj mise i bude mi jasno da su sve to različiti oblici radosti, za svaki postoji vrijeme.

Ali da bi tako bilo treba učiti i radovati se, cijeli život.

Komentari





O autoru: Dulist


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana