Prije desetak dana puhalo je orkansko jugo. Izašao sam navečer na terasu jer mi se iznutra učinilo da čujem razbijanje valova o stijene iako ovdje gdje živim morska obala nije blizu.
Piše: dr. Siniša Car
I zaista, miješala su se sa tišinom očišćenom od ljudskog zvučnog zagađenja dva šuma, onaj od vjetra kojem su borovi priječili put i onaj još veličajniji morski zvuk. I bio je to trenutak kad ti se učini da apsolutno sve ima smisla i da ako ovaj trenutak potraje zamrznut ću se u vječnosti. Ali otpuhnut je osjećaj kao i misao koju pokušavam oživiti ovih dana a ona je zapravo priča koju sam čuo, znam točno na kojem mjestu i tko ju je ispričao, i za koju sam pomislio kako ju trebam ispričati vama, a sada je se ne mogu sjetiti. Ganjam ju danima. „Jadre, znate pričali ste mi u autu…znate onaj utorak… i pomislio sam da moram zapisati…ali ništa ne znam pobliže…o čemu smo pričali?!“. A činilo se važno. Krivim jugo. I taj put kad sam čuo more učinilo mi se da se osjećam kao da sam pijan ustavši sa kreveta na kojem sam ležao nekoliko sati gledajući propuštene epizode „Žice“ (godinama sam živio bez televizije, nadoknađujem), i pomislio sam da je efekt juga a ne promjene položaja tijela. Dolazi mi priča o jednom od doktora, pokoj mu duši, koji je jadan skončao ovdje otrovavši se medicinskim alkoholom, ali to nije ta priča. A nije niti o tome kako nema depresije na otoku, na prste jedne ruke mogu se izbrojati suicidi koliko seže sjećanje starosjedioca, a neka od njih su dapače bila poprište ubojstva prema predaji. Kao čitalac ne marim više toliko za priču, važan mi je osjećaj i slika. Ima neke veze kako vidim život. Nema tu nekog kauzaliteta, odnosno ima ga samo ne na način koji mi interpretiramo. Od tuda tolika zbrka što je čemu prethodilo, što je čemu uzrok a što posljedica. Neki fizičari kažu da postoji mogućnost da efekt juga na otoku Mljetu izazove izbor Trumpa za predsjednika u Americi i čini vam se blesavim, samo ne znam zašto vam se ne čini isto tako glupim da će njegov izbor utjecati na tebe ili mene.
U ovo drugo ste se dali uvjeriti, a ono prvo je ipak pretpostavka teorije kaosa. Ali niti o tome nisam htio. Jugo. I slab si (gučula), probada te u leđima, prsima, vrti ti se u glavi, slabo spavaš, guši te u prsima, stišće u grlu, leđa bole za ne izdržat i za sve moraš imati odgovor. Moj omiljeni odgovor, kad iscrpim sve argumente i dijagnostičke metode jest „godina proizvodnje!“. Neki se u potpunosti slože i pristaju no drugi se ne daju lako: „Ali moja susjeda ima isto godina koliko i ja pa ona nema s time problema?“. Da je ovo strip na slici moje reakcije u oblačiću bi pisalo (#!‽$f…) uz kaplje znoja oko zajapurene glave, ali zadržat ću stoički izraz lica i kratko prokomentirati: „Vjerojatno vam je sve to od juga!“. I cijela povijest medicine, simptoma ovakvih i onakvih stanu u tu jedinu lijepu riječ.
Tolika pitanja o životu, i zašto mi se nešto dešava stanu u riječ šilok. A štos je u tome da je šilok unakažena riječ širok (scirroco talijanski) pa kad ju izgovoriš pravilno ispada da je uzrok vašim tegobama širok, sveobuhvatan dapače. Opet se gubim u traženju prave priče. Pišem bez kažiprsta lijeve ruke što dodatno otežava misaoni slijed. Izgubio sam ga u pokušaju da od drva koje nije za trešćice učinim upravo to. Loše ciljanje sjekirom rekli bi. Nije amputiran srećom. Gledao me čovjek, radnik na otoku, u ambulanti i kaže: „Pa zazovite nas kad trebate takve stvari, nemojte Vi to raditi!“. A mene sram, gledam te ljude, žene i muškarce kako sve što se rukama čini čine i oni. Moje tri „amazonke“ u ambulanti, ambulantna sestra Jadre, patronažna Verica i magistra farmacije Zore (sve od milja), vidaju i zavidavaju, pituraju, spajaju i razdvajaju, spašavaju od poplave, rješavaju tehničke probleme udara groma, stvari koje do sada nisam znao da ti se mogu desiti u ambulanti. A ja tipkam po tastaturi na poslu, pa sada doma, pa nešto po klavijaturi, pa kuham, čistim i onda kad treba naložit peć završim u ambulanti i s desnom rukom previjam lijevu.
I mislim si da sam „otfrkario“ prst kako bih svirao psalam u nedjelju? „Pola svijeta radi zarobljena za onu drugu polovicu, što mi to ne bi učinili za vas!“, kaže mudar radnik iz ambulante. I dodaje: „Ja sam slobodan!“. Nisam dokučio od čega se sastoji njegova sloboda, osim od žene od koje je rastavljen. Ne dobiješ od mudrih uvijek odgovore na sva pitanja. Moraju postojati te napukline u našim životima, u sjećanju, drugačije ne može svijetlost ući. Ovo je parfrazirani Leonard Cohen (Anthem), umro je ovih dana. I slušao sam ga uživo kao i ovogodišnjeg Nobelovca kojeg baš i ne kužim previše. Da sam ja birao bio bi to Cohen. I vidiš pitao se on u svojoj mladosti „možda ima Boga gore?“ (Hallelujah) da bi prije koji mjesec, na svojoj posljednjoj ploči kao Abraham odgovorio na poziv „hineni, hineni, spreman sam moj Gospode!“ (You want it darker). Možda tome život služi da od upitnika dođeš do uskličnika. A što mudrijam, kao i svi dosadnjakovići koji misle da znaju odgovore?! Biti kao Leonard u stalnoj potrazi i znati to još izraziti riječima i glazbom. Učinilo mi se da ću se pišući ovaj tekst sjetiti priče koja mi bježi no nije došla, misli mi lutaju vjerojatno pod tim afričkim vjetrom, široko.