Natrag
21.9.2017 15:54

facebook

twitter

google

rss

dulist

ZASTAVNIK JNA POMAGAO HRVATIMA Jovo Sredojević predložen za odlikovanje

17.3.2014 @ 14:28 Dulist Hrvatska

Podijelite:

Udruga pravnika „Vukovar 91“ uputila je Povjerenstvu za odličja i priznanja pri Uredu predsjednika RH prijedlog za odlikovanje Jovana Sredojevića, zastavnika JNA, koji je tijekom Domovinskog rata pomagao hrvatskoj vojsci i stanovništvu u okupiranom Dubrovačkom primorju. Sredojević je ubijen 1992. godine nakon što je Služba bezbednosti JNA otkrila njegove aktivnosti.

Tekst prijedloga prenosimo u cijelosti:

„Gospodin Jovan Sredojević rođen je 14. ožujka 1948. godine u Zadru od roditelja Stevana i Stojanke, rođene Karadžin, Sredojević. Završio je Zrakoplovno-tehničku vojnu školu u Rajlovcu pokraj Sarajeva. Kao profesionalni vezist u JNA dobio je posao u Mostaru. Tamo je upoznao i oženio Katicu Šaše, Hrvaticu, s kojom je imao dva sina – Predraga i Nenada. Od 1967. Do 1991. godine živio je u Dubrovniku i Trebinju.
Radio u u sastavu 472. motorizirane brigade “Sava Kovačević” , u garnizonu JNA u Trebinju. Pomagao je ročnicima Hrvatima, Albancima, Slovencima i drugima da pobjegnu iz Trebinja. Usto, Sredojević je 1991. na Šipanu oštetio radare JNA, koji zbog toga više nisu bili u funkciji, organizirao je i izvlačenje vojnika iz vojarne na Mljetu, te hranu iz skladišta podijelio pučanstvu. Do početka srpske agresije na Hrvatsku imao je čin zastavnika I. Klase.

Nadređeni zapovjednik Jovi Sredojeviću u Trebinju bio je Nojko Marinović, čovjek koji će poslije postati zapovjednik obrane Dubrovnika.
– Pokojnog Jovu Sredojevića znao sam punih dvadeset godina. Imali smo usud da smo službovali u istom garnizonu Trebinje. Bio sam mu u nekom smislu kao zapovjednik garnizona stegovno nadređen. Sredojević je bio elektroničar, održavao je sustav radarskih i radio-veza. Taj sustav je tada bio lociran na Prevlaci, Šipanu, Mljetu, Trebinju. U vrijeme kada sam odlučio da napustim tadašnju Jugoslavensku armiju, nisam se povjeravao u postrojbi nikome. Takav sam imao naputak od osoba koje sam kontaktirao u Hrvatskoj, iz sigurnosnih razloga. Znao sam da sam praćen i prisluškivan, što je i rezultirao, kada sam podnio zahtjev da me se razriješi dužnosti, mojim privođenjem u Crnu Goru, u Herceg Novi… – priča general HV-a Nojko Marinović.

Nekoliko dana poslije njegova bijega iz JNA i odlaska u Dubrovnik, Marinović je otišao do Metkovića gdje ga je dočekao zamjenik zapovjednika ZNG-a za južnu Dalmaciju. Marinović je zatražio da nekoliko dana ode u Dubrovnika i poradi na organizaciji obrane. Međutim, Nojkov boravak u Dubrovniku se produljio, ostao je u tom gradu više od dvadeset godina.
– Nastojeći prodrijeti u nakane i planove agresora, služeći se brojnim metodama, uzusima, razmišljajući tko bi mi od časnika ili dočasnika, koje sam znao u Trebninju, mogao pomoći, zaključio sam da bi to mogao biti Albanac Ahmet Ališani i Jovo Sredojević, Srbin. Do Ališanija sam teško došao, tek za dvije godine smo ga uspjeli prebaciti u naš sastav, a do Sredojevića sam uspio doći preko skupine Crvenog križa koja je odlazila na okupirano područje. Moram priznati da je služba SIS-a imala konzervirane suradnike na tom području. S tim i takvim planovima smo došli do Jove. Imao je stan u Dubrovniku, njegova dva sina su su živjeli tu, u gradu, no još su bili mladi za vojsku. Jovo je ozareno pristao na suradnju – priča Nojko Marinović.

Sredojevićevi zadaci su se, naime, sastojali od toga da dojavljuje paljbene položaje i raspored postrojbi JNA, veličinu tih postrojbi i lokaciju, zatim planove do kojih može doći itd. Budući da je i sam bio u sastavu tih postrojbi. Naime, rezervisti su međusobno znali pričati kad se koji hrvatski položaj napada; kad se napada Komolac, kada Šumet itd., Sredojević je mogao lako doći do tih podataka.
– Meni je to bilo dostatno da sklopim mozaik iz kojega bih mogao izvući za sebe korisne informacije – prisjeća se general Marinović.

Sredojević i Ališani su, naime, u vrijeme žestokih napada na Dubrovnik i nakon okupacije Dubrovačkog primorja radili u logistici JNA koja je bila smještena u Slanom.
– Logističari uvijek idu od postrojbe do postrojbe i to su najzahvalniji časnici, odnosno dočasnici, koji su mi mogli koristiti. Kako je ustaljena praksa bila da ide brod do Mokošice, da se dovoze ili odvode bolesnici civili, Jovo je našao načina da dostavlja ceduljice koje su stizale do mene – priča general Marinović koji otkriva da su informacije koje je dostavljao Sredojević potvrđivali podatke o agresorima, JNA i četnicima, koje je dobio iz drugih izvora.

Jovana Sredojevića ne sjeća se samo zapovjednik obrane Grada, general HV-a Marinović nego i mještani koji su se zatekli na okupiranom dijelu Dubrovačkog primorja. Slano i okolna sela Srbi i Crnogorci (JNA, rezervisti i četnici) su osvojili su 4./5. Listopada 1991. Kad je 472. brigada JNA preuzela kontrolu nad Dubrovačkim primorjem, Jovan Sredojević nije htio sudjelovati u pljačkama, paleži i razbojstvima. Slano i okolna sela su spaljeni i opljačkani, a stari i nemoćni ljudi, koji nisu stigli ili nisu mogli izbjeći, prošli su najgoru moguću torturu. Oni su svjedoci razbojstava koja je na okupiranom dijelu Dubrovačkog primorja činila JNA. No, oni su i svjedoci i toga da je među okupatorskim vojnicima bilo i dobrih ljudi, poput Jove Sredojevića.

U selu Banja, udaljenom nekoliko kilometara južnije od Slanog, uz samu obalu, okupacija je zadesila supružnike Ivu i Mare Sibiljan. Njih dvoje nerado pričaju o tom vremenu. Ivini roditelji su bili teško bolesni, njegova majka je već dugi niz godina bila nepokretna, a otac jedva pokretan. Morali su ostati u svome selu i brinuti o roditeljima. Jedan njihov sin i dvije snahe su prije srpsko-crnogorskog upada u Slano uspjele izbjeći u Metković dok je njihov drugi sin bio pripadnik hrvatske policije.

Kako su oficiri JNA imali podatke o Ivinim sinovima , redovito su dolazili u Ivinu kuću te provocirati njega u ukućane te ješ nekoliko mještana koji nisu uspjeli izići prije pada Primorja.
– Jednom, u neko doba uvečer u našu kuću je došlo desetak vojnika JNA. I jedan kapetan. Znaš li da su ti oba sina ranjena? Ujutro možeš sa nama u komandu, pa češ ih vidjeti. Za jedog od njih ne znamo hoće li dočekati jutro. Nisam im povjerovao, ali moro sam šutjeti. Što ćeš?! To je bila njihova provokacija ne bi li probali izvući podatke – priča Ivo Sibinjan koji svjedoči i o ubojstvu Gorana Gojkovića, čestitog čovjeka, inače bosanskog Srbina koji je radio u Trstenom te početkom rata ostao , nije htio ratovati protiv Hrvata niti se htio vratiti u Bosnu i obući agresorsku uniformu.
– Brat i otac su mu bili na drugoj strani, a on ovdje. Kad su došli ovdje, četnici su ga ubili – priča Ivo Sibinjan koji je imao sreće jer su ga samo ranili. Nakon okupacije, vojnici JNA su jednu večer, točno u ponoć, zalupali na vrata njegove kuće. Kad su im otvorili, kući prošli ponižavanje, vrijeđanje i zlostavljanje.

– U ponoć su došli i lupali na vrata. Ja i žena smo ležali gore u sobi, na katu kuće. Sišli smo, zvali su nas da se dignemo. Na silu su me tjerali da pijem rakiju, a ja malo popijem, a malo prolijem… Nakon nekog vremena, dok smo sjedili, odjednom opali puška. „Neboj se“, rekao je vojnik koji je opet repetirao pušku. Za neko vrijeme opet je iz puške opalio metak. Ženi je jedan rekao da ide s njime gore, na kat. Nije htjela. Govorio je da hoće vidjeti babu koja je nepokretna ležala i da oba ide gore s njime. Otišla je gore na kat s njim. Nedugo poslije žena je počela vikati. Skočio sam i pošao gore. – Što radiš?! Jesi li lud?! – zavikao sam na vojnika. On je opalio nekoliko metaka u mene i pogodio me u nogu. Sišao sam dolje niz stepenice i izletio iz kuće na dvorište. Padala je kiša, stajao sam i vikao: – Vojsko, upomoć! Pitali su – Tko je?! U kući je još uvijek pucano iz pušaka. U neko doba prestali su pucati. Jedan je ubacio bombu u kuću koja je eksplodirala. Pomislio sam da su otišli. Nakon pet do deset minuta, moja žena je došla na dvorište i vikala: – Ivo! Ivo! Uspjela im je pobjeći. Jedan rezervist ju je htio ubiti. I dok se ona hrvala s njim, tom je rezervistu ispala puška. Kako bi podigao pušku, morao je na trenutak pustiti Mare, nakon čega je ona pobjegla kroz drugi prozor u dvorište. Međutim, nisu bili sigurni gdje je, pomislili su da je negdje u kući, ubacili su bombu i otišli – rekonstruira događaj Ivo Sibinjan.

– Kad sam je vido u dvorištu, rekao sam ženi – Dođi, ne mogu se micati – rekao sam. Otišla je u selo pozvati pomoć. Ujutro su vojnici JNA došli po mene i odvezli me najprije u Slano pa u Trebinje – prisjeća se Ivo Sibinjan. Preživio je jer nije iskrvario, žile mu nisu bile pogođene i potrgane.

Kako Mare Sibinjan nije znala što se događa s njenim mužem, Jovo Sredojević je posredstvom svojih veza došao do informacije što se s njim događalo i gdje se nalazi. Doznao je tako da je Ivo bio u Trebinju i da je prebačen u Risan (mjesto u bokakotorskom zaljevu, nap. a.) gdje je ležao 94 dana. Tamo je trpio je razne provokacije i uvrede. Budući da ga je registrirao talijanski Crveni križ, nisu ga smjeli likvidirati.
– Kad sam trebao poći doma, postavilo se pitanje kako se prebaciti? Jedna žena iz Konavala, koja je radila u staračkom domu, čula je za mene i rekla da će me ona prebaciti u Cavtat. Kad smo došli u Cavtat, ona je otišla u vojnu komandu i zatražila da nas puste u Dubrovnik. Jedva su nas pustili. Iz Cavtata smo brodom otišli za Dubrovnik. Potom je pokojni Jovo Sredojević uhvatio vezu. Kako je iz Mokošice vozio brod za Gruž, Jovo me preveo u Mokošicu pa iz Mokošice u Slano. Svakom je taj čovjek pomagao – priča Ivo Sibinjan.

Naime, za vrijeme opasade grada i ratnih djelovanja, prema dogovoru hrvatske i agresorske strane, zbog civila su uspostavljene brodske veze između okupiranog Cavtata i Dubrovnika, odnosno luke Gruž, i okupirane Mokošice! Kako je i Slano bilo okupirano, Jovo Sredojević je koristio takve mogućnosti te pomagao ljudima. Prebacio je Ivu Sibinjana. Usto, civile je koristio da bi zapovjedniku obrane Dubrovnika, generalu Nojku Marinoviću poslao podatke i informacije o kretanjima agresorskih postrojbi, JNA i rezervista i četnika. Kontrole su bile rigorozne, a rizik velik, međutim, Jovan Sredojević se nije bojao.

On je, među ostalim, zajedno s mještanima u Slanom i okolnim mjestima spašavo i matične knjige, koje au agresorski vojnici ili spalili ili razbacali po ulici.
– Jedna žena, ja i Jovo smo pokupili te matične knjige u njegovu kamanjolu. Prebacili smo ih nekako u Mokošicu. Jovo se baš izlagao opasnostima kao da nije njihov – dodaje Mare Sibinjan.
Ona o Jovi Sredojeviću ima samo riječi hvale. Doživljavala ga je kao brata jer je bio dobar s njenim bratom. Unatoč ratnoj tragediji, Kata Sibinjan prisjeća se i nekih pomalo šaljivih situacija vezanih za Jovu Sredojevića.
– Jednom, nekom je u našoj kući ostala puška. Nitko se nije vraćao po nju. Jovo je pušku iznio van i bacio u šikaru. Kad je Jovo ponovno došao k nama, pitala sam ga: – Što ću s puškom, gdje ću je sakriti?! A on, šaleći se , veli: – A jesam ja neki okupator, ona mene pita gdje će sakriti pušku?!. – Što dalje od kuće! – dodao je. A ja pušku htjela sakriti ispod postelje, a on kaže: – Ako je nađu, ubit će i mene i tebe!

Jovan Sredojević je mještanima Dubrovačkog primorja pod okupacijom doista pomagao iz uvjerenja. Nije to bila samo kalkulacija o ostanku u Hrvatskoj, nakon što se JNA povuče. Mare Sibinjan to dobro zna jer – dobro učinjeno u zlim vremenima nikad se ne zaboravlja.
– Kad je Jovo došao u Slano nikome od nas nije ništa falilo. Svaki dan je nama koji smo ostali dovozio i dijelio hranu. Čak je pokraj magistrale postavio mine da rezervisti ne silaze dolje, u selo. A kad je išao u Trebinje, svakome je donio ono što mu je trebalo. Nas je bilo 13-14 u selu, nikada on nije među nama pravio razliku. Samo smo trebali reći što nam treba i on je to donio. Čak je svojim novcem nama kupovao i donosio potrepštine . Dovozio nam je i vodu. Od kuće u kojoj je on boravio pa do naše kuće proveo je poljski telefon da možemo nazvati, ako nam je nešto potrebno. Imali smo i jednofaznu struju da možemo priključiti jedan frižider i držite u njemu hranu i vodu. Starijim osobama je nabavljao lijekove. Brinuo se o nama. – Ja sam tu i nitko vam neće ništa lošeg učiniti – govorio je Jovo. Preko Jove smo slali čak i pakete. I doznali gdje je tko iz našeg mjesta – ispričala je Mare Sibinjan. Osim toga, Jovan Sredojević je uplašenu stariju čeljad smirivao tako što im je donosio informacije o tome gdje su i što rade njihovi bližnji.

– Jovo bi otišao u Mokošicu, koja je bila okupirana, i telefonirao našoj djeci. Tako smo saznali kako su, a oni bi doznali kako smo mi. Dva puta me vodio u Mokošicu da idem na kontrolu u bolnicu, u Dubrovnik, i vraćao me doma. Kobnoga dana, kad sam pošao u bolnicu i svratio u Mokošicu kod ženine sestre, nisam znao tko će doći po mene, hoće li me vratiti doma ili neće, jer već su doznali da će se nešto dogoditi. Toga dana Jovo nije došao nego netko drugi – priča Ivo Sibinjan.
No, obavještajna služba JNA pratila je aktivnosti Jovana Sredojevića. Na kraju, ubili su ga 24. ožujka 1992. Godine u selu Banja i to na kućnom pragu Ive i Mare Sibinjan.
– Ispitivali su ga u kućici u kojoj je bio smješten, pričao je da su ga izmučili dugim ispitivanjima. Znali su oni da on radi za nas – priča Mare Sibinjan.
– Kad smo došli smo do spoznaje da se oko Sredojevića plete zamka – priča general Nojko Marinović.
– Nismo mu više slali nikakve zahtjeve, nego smo mu poslali poruku – gotovo je, opasno je, pređi k nama. Usmeno je odgovorio: – Znam što radim. Imam ovdje još puno toga za napraviti, kada dođe vrijeme doći ću. To je bilo njegovo zadnje izvješće – priča Nojko Marinović. Kata Sibinjan svjedokinja je posljednjih sati u životu Jovana Sredojevića.

– Toga dana, nakon što je kampanjolom dovezao hranu za selo, navratio je kod nas. Došao je k nama na ručak, pekla sam ribu, jer smo večer prije bacili mrežu. Poslije ručka je rekao: – Malo bih prilego na kauč, nisam spavao po noći. Jovo je pokraj sebe imao telefon, pušku, a pištolj je stavio pod jastuk, sve je imao uza se. Počela je padati kišica i ja sam otišla gore na kat.Kad li – netko kuca na vrata. On je skočio na noge i otvorio. Sišla sam. Vidjela sam Jovu s puškom u ruci stoji na vratima. Pred vratima je bio vojnik, koji je otvorio vrata. Drugi vojnik, koji je bio sa strane i kojeg Jovo nije mogao vidjeti pucao je u njega iz puške, ćuo se rafal. Još jedan je bio s njima. Bili su poslani. Sve je to bilo uvježbano, znali su kako će. Ubili su ga na našem kućnom pragu – priča Kata Sibinjan koja kaže da su ga pratili, da su znali u koliko sati dolazi u selo te mu namjetili sve to. Ona je, kaže, vidjela četvoricu koja odlaze nakon što su ubili Jovu Sredojevića.

Tijelo Jove Sredojevića ostalo je u lokvi krvi ležati gotovo 24 sata. Tek sljedećeg dana vojnici JNA došli su po truplo, prevezli ga u Trebinje i tamo pokopali.
Sredojević je s generalnom Nojkom Marinovićem surađivao godini i pol. Otkrila ga je Služba bezbednosti JNA te su ga dali likvidirati. Danas se znaju i imena ljudi koji su ga ubili.

Na osnovu svega gore navedenog predlažemo da sa Jovo Sredojević odlikuje.

S poštovanjem,

Udruga pravnika Vukovar 1991.“

Komentari





O autoru: Dulist


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana