Natrag
23.9.2017 07:53

facebook

twitter

google

rss

dulist

VELIKAN HRVATSKOG GLUMIŠTA MIŠE MARTINOVIĆ U mojih devedeset godina ništa nije bila slučajnost

5.6.2016 @ 19:42 Baldo Marunčić Aktualno
5;5

Podijelite:

Puno je to godina. Nikad nisam mislio da ću toliko dočekati, ali evo. Što ja znam zašto me Bog drži. Zadovoljan sam, jer u ovim godinama mogu hodit, mislit, gledat, slušat, jest što me volja. Naravno da imam i briga. Moja supruga je operirana i bez dvije noge, tako da treba obnašati dužnost supruga prema supruzi, dati sve mogućnosti da može normalno živjeti kod kuće. Dolaze mi tri osobe pomoći, ali to je moja obveza. To iziskuje troškove, ali s našim primanjima se možemo pokriti – ističe na početku obljetničkog razgovora za DuList velikan hrvatskog glumišta Miše Martinović koji je u srijedu 1. lipnja napunio okruglih devedeset godina.

Martinović se za DuList prisjetio bezbrižnog djetinjstva, teškog iskustva na Bleiburgu i Križnom putu, robijanja u Zenici i prvih glumačkih iskustava, ali i otvoreno progovorio o teatru danas, ljudima oko teatra, kao i o svom gradu.
-Moji su u Župi dubrovačkoj od 1495. godine, kad je moj predak Martin, po nalogu Dubrovačke Republike koja je htjela kontrolirati granicu prema Hercegovini, sagradio prvu kuću. I predak s majčine strane, Kisić, iste godine je dobio isti nalog od Republike. Sad se ta sela zovu Martinovići i Makoše. Kad su moji otac i majka doselili u Grad živjeli su u kući iznad crkvice na Prijekome. Rođen sam u Zlatarskoj ulici 1. lipnja 1926. godine, dvadeset metara dalje od kuće u kojoj danas živim. Moj otac, dvaput teški ranjenik iz Prvog svjetskog rata, umro je iste godine, dan po Svetom Vlahu, a ja sam se rodio 1. lipnja. Ostao sam na brizi majci. Po tadašnjim kanonima morala nije bilo dobro da žena vodi gostionicu pa je majka otvorila mali hotel u Ulici svete Barbare, danas Nikole Božidarevića. Njena starija sestra Anica Kisić, kao i najmlađa sestra mog oca Marija, došle su s njom živjeti, tako da sam odrastao s tri žene u kući kao mali princ. Majka se kasnije nije nikad udavala, uvijek je nosila svoju župsku nošnju i crninu, sve do svoje smrti. Umrla je u 88. godini, sestra Anica također. A evo ja dočekao 90.

Kakvo je bilo djetinjstvo ‘malog princa’?
Moje djetinjstvo je bilo divno, baš da se cijelo izživi. Cijela ulica bila je puna prijatelja vršnjaka. Igralo se na ulici s krpenjačom, ping pong u Male Braće. Ali kad zvoni podne, onda sve staje, do 4 sata nema izlaska. A onda odjednom vidiš kako djeca izlaze iz svih vrata. Dok smo bili mali pokupila bi nas tete Jele i odvela u dumana na Pile, gdje bi bili preko dana. Potom, četiri razreda osnovne smo također išli u dumana. Nakon toga polagali smo prijemni ispit za Klasičnu gimnaziju, jer mi matematika nikad nije išla. Od prvog razreda smo učili latinski, a od trećeg i grčki. Uz to i francuski.

Maturirali ste u ratno ljeto 1944. godine. Što ste planirali studirati?
Planirao sam ići studirati medicinu. Ne znam ni ja zašto, figuralo mi je. Ali krajem kolovoza dobio sam poziv u domobrane. Nije mi se dalo ići u šumu, u partizane, jer sam znao što je komunizam i što to znači za naš narod. Naravno da nam se nije sviđao ni tadašnji režim. Pošli smo tako vlakom u Sarajevo pa u Slavonski brod. Kad smo tamo došli, sve je bilo sravnjeno pa smo produžili još jednu stanicu, Stara Gradiška. Vidjeli smo djecu kako prodavaju kruh, a mi bili gladni, nismo dugo vidjeli kruh, i tu smo se odlučili iskrcati. Smjestili smo se u Hotelu Europa, u jednu veliku prostoriju sa željeznim krevetima. Kad smo legli nešto nas je počelo svrbiti. Kad smo se ujutro probudili bili smo krvavi od rana, nekakvi kukci su nas izjeli. Krenuli smo dalje za Zagreb.

Kako je izgledao susret s metropolom?
Kad smo stigli u Zagreb nije nam se išlo odmah u vojarnu. Jedan od nas imao je rođaka službenika za izbjeglice u ministarstvu. On nam je dao solada tako da smo to trošili po Zagrebu idućih deset dana. Kad smo na kraju došli u vojarnu uslijedile su vježbe, egzercir od jutra, ‘lezi – diž’ se – u blato’! Nakon tri mjeseca već smo bili vojnici i dobili smo nove uniforme i kacige. Jednog dana uputili smo se u Maksimir, a kroz grad smo pjevali. Kad smo došli tamo stiže jedan motociklet, vodili su neku stariju osobu vezanih ruku, obučenu u ustašku uniformu. Oficiri vojnog suda su pročitali presudu: ‘taj i taj provalio u kuću, opljačkao i ubio staricu, sud presudio smrt streljanjem’. Stavili su ga pred zid. Poredalo se desetak ustaša i za čas je sve bilo gotovo. Možeš misliti. Idemo nase, i netko vikne: Pjesma! Ma kakva pjesma nakon takvih scena?!
Imali smo jednom prilikom hodnu vježbu od Zagreba do Varaždina i natrag. Kod Svetog Ivana Zeline vidio sam na horizontu tri aviona. Kako mi je avijacija bila zanimljiva, htio sam biti avijatičar, odmah sam prepoznao da je riječ o savezničkim avionima Spitfire. Sklonili smo se pod jedan brijeg, kad je krenulo bombardiranje. Jedna je bomba pala 50 metara od mene, druga još bliže. Bacio sam se i treća je eksplodirala blizu mene. Pritisak je bio toliki da nisam mogao disati. Taj put imali smo tri mrtva i 3-4 ranjena.

Kako ste završili na Bleiburgu?
Kad su partizani 8. svibnja 1945. ušli u Zagreb mi smo krenuli za Sloveniju prema saveznicima, sve do Bleiburga, gdje su nas zaustavili Englezi. Postavili su dugi niz tenkova, nije se moglo dalje. Čuo sam kako jedan iz engleske jedinice govori francuski i s njim sam razgovarao. Francuz mi kaže: hoćeš li da te provedem? A čitao sam u novini o teškoj situaciji u gradu, majka i dvije tetke više nisu imale posla, nisu imale od čega živjeti. Ako ja odem, što će? Zahvalio sam Francuzu i odbio prijedlog, odlučio sam ostati.

Odlučili ste se predati partizanima?
Uskoro smo zarobljeni i počeo je marš. Stali smo kod Maribora, u nekom starom dvorcu. Na ulazu su razvrstavali ustaše, domobrane, civile. Sve mladost, jedno tisuću ljudi. Sjeli smo i čekali. U jednom trenutku pojavio se partizanski oficir kojeg je jedan iz naše grupe prepoznao kao svog strica. ‘Recite da je pukovnik Karakaš naredio da tu stojite’, kazao nam je kad je prepoznao svog neputa. Ni nakon 15 minuta stiže on s petnaestak vojnika, izveo nas iz dvorca, na željezničku stanicu. Oni koju su ušli u taj dvorac, više nijednog nema.

Igra slučajnosti?
Nije to bila igra slučajnosti. Toliko je bilo tih čudnih slučajeva da čovjek mora promisliti kako to ne može biti tek puka slučajnost, već je netko odozgo svime upravljao.

Kuda ste krenuli dalje iz Maribora?
Došli smo u Zagreb, ostali tamo nekoliko dana, a potom tri dana bos pješice do Bjelovara. Neki Talijani koji su nakon kapitulacije Italije pošli u partizane dignu mi cipele. Kad smo došli tamo u logor dočekalo nas je sunce, a na uniformi smo imali sloj suhog blata. U jednom trenu prišao nam je visoki partizan s brčinama. ‘Đe su ođe Dubrovčani!?’, obratio nam se s crnogorskim naglaskom. Nisam bio siguran hoću li se javiti, ali ipak jesam. Pošao sam s njim, a on mi je predao jedan paket. Ja ga uzeo i odnio mojima. Kad smo ga otvorili, unutra kobasice, jaja, kruh. A mi ne jeli danima. Ajme! Nikad nismo saznali tko nam je to poslao. Ni nakon dva dana pušteni smo iz logora i krenuli smo za Dubrovnik. Zeznuli smo se, trebali smo reći da idemo u Zagreb, tamo bih nešto studirao ili radio. Išli smo preko Osijeka i Sarajeva, nekih drvenih mostova s čavlima, a ja bos. U Sarajevu su nas dočekali SKOJ-evci pa smo i tamo završili u logoru. Ispitivali su nas i nakon tri dana rasporedili. Mene u 17. majevičku brigadu, izviđačka četa na Romaniji, gdje smo ‘hvatali’ četnike. Tada me posjetila i majka te mi donijela odlične crevje. Kako u četi nije bilo pismenih postao sam ‘ćato’. Napravio sam prvi popis čete, imena i prezimena, broj poginulih, sve po sjećanju.

U vojsci ste završili i u zatvoru?
Kad je kardinal Stepinac izdao svoj proglas imali smo politički sastanak na kojem mi je komesar rekao da kao školovan čovjek moram o tome nešto reći. ‘Ali kako ću kad ne znam što tamo piše?’, odgovorio sam mu. Nabavio sam primjerak tog proglasa iz Sarajeva i proslijedio ga kolegi iz druge jedinice, da i on pročita jer smo imali isti zadatak. Međutim, uhitili su nas i završili smo u zatvoru u Sarajevu. Na sudu su nas 21 iz iste brigade optužili da smo imali terorističku organizaciju, da smo monarhofašisti, ustaše, sve! Prvih šest je osuđeno na smrt, a ja kao sedmooptuženi osuđen sam na petnaest godina zatvora. Skočio sam od sreće! Poslije toga su se neki žalili pa su tako tri smaknuta, ostali dobili vremenske kazne, a meni je smanjena kazna na osam godina.

Gdje ste robijali?
Završio sam u Zenici. Bilo nas je krcato.

Tada Vam vjerojatno nije bilo ni na kraj pameti postati glumac. Kako je izgledalo Vaše prvo iskustvo?
Pitali nas jednom zna li itko pjevati. Ja se javio i uvrstili me u kulturnu ekipu. A to je bila intelektualna krema, vrh bosanske kulture. Pisci, novinari, direktori teatara. Tražili su nekog za glumu u predstavi i tako sam počeo dobivati glavne uloge. Radili smo tekst od 120 stranica, ‘Rusko pitanje’, a ja sam igrao glavnu ulogu. Taj komad kasnije mi je bio presudan.

U zatvoru ipak niste ‘odležali’ svih osam godina?
Već 1948. uhitili su članove Informbiroa i mi smo postali bezopasni, tako da sam nakon dvije i pol godine uoči Prvog maja izašao iz zatvora. Vratio sam se u Grad i valjalo je negdje početi raditi. Suprug moje tetke Marije radio je u građevinskom poduzeću Graditelj kod Doma zdravlja. Pomagao sam u računovodstvu. Međutim, u to je vrijeme inspicijent dubrovačkog teatra bio Mato Baković, koji je sa mnom bio u zatvoru. I baš se u Dubrovniku radila predstava ‘Rusko pitanje’, a dogodilo se da je glavnog glumca na Vratima od Pila ozlijedio kamion. A predstava mora ići jer je Komitet sve već pripremio. Baković im je rekao dapoznaje jednog koji zna čitav tekst. Dobio sam tekst dan prije predstave i uspješno sam to odigrao. Nakon toga sam dobio premještaj po službenoj dužnosti, iz Graditelja u teatar!

I tako počinje Vaša profesionalna glumačka karijera?
Odigrao sam od tada preko 120 uloga, svake godine po pet. Zato nisam nikad imao vremena za snimanje filmova. Igrajući Vuka u ‘Dubrovačkoj trilogiji’ na Ljetnim igrama upoznao sam Branka Gavellu koji mi je rekao: ‘Slušaj, ti dolaziš u Zagreb!’ Iste godine u parku Gradac je postavio ‘Ifigeniju na Tauridi’, a ja sam zamijenio jednog glumca. Rekao mi je Gavella: ‘Nije ti ovo više dubrovački i konavoski jezik, ovo je stih, ajde ti to doma pogledaj’. A prvi stihovi su bili složeni jer su imali ubačene misli, htio me testirati. Ja sam to iznijansirao, pročitao i on se oduševio. Rekao mi je: ‘Ti buš studiral na Akademiji i buš glumil!’ Ja sam mu odgovorio da želim studirati medicinu, a ne glumu. Iduće, 1956. godine pošao sam u Zagreb, ali nisam upisao Akademiju. Nagovarao me Gavella, ali nisam htio, pa je odlučio da ću mu biti asistent. Počeo sam se tada baviti hrvatskim jezikom. U tih godinu i pol dana sam igrao dvije uloge u Dramskom kazalištu. A na radiju sam snimio stotinjak radio-drama, i zarađivao sam od toga tri plaće. U međuvremenu sam se oženio i dobio Pericu, ali nisam dobio stan pa sam se odlučio vratiti u Dubrovnik. Gavella me još pola godine nije htio skinuti s plaće kazališta jer su se nadali da ću se možda ipak vratiti.

Što Vas je dočekalo u gradu?
Dubrovački teatar je imao amaterski sastav. Kako su nam iz srpske provincije stizali glumci i nismo znali što s njima. Jedva smo ih se riješili. Odlučili smo da u kazalištu može raditi samo onaj s kazališnom diplomom. Onda nam je stigla generacija mladih glumaca na čelu s Izetom Hajdarhodžićem. Napravili smo teatar gdje je Izet uzeo repretoar, Zvonko Šuler bio je scenograf, a ja sam uzeo jezik. Oformili smo i umjetnički savjet, u kojem je sjedala cijela generacija postgavelijanskih vrhunskih redatelja poput Spajića, Para ili Habuneka. Tako smo imali osigurane najbolje redatelje u Hrvatskoj i radili smo pravi teatar. Svaki završeni zagrebački akademac makar bi godinu dana proveo u Dubrovniku, a s onim što je bilo najbolje gostovali bi u Zagrebu. Uz to, tada se na Ljetnim igrama puno radilo Držića. Čak smo išli u Poljsku dogovoriti suradnju s tada jednim od najvećih režisera Jožefom Šajnom. Gledali smo tamo njegovu predstavu ‘Dante’, ostali smo zapanjeni. Doveli smo ga u Dubrovnik, radio je s nama, i tu smo predstavu izveli u Revelinu. To je bila vrhunska predstava.

I sami ste svojedobno bili u prilici voditi dubrovački teatar. Doduše, niste pristali.
Negdje 1992. ili 1993. predloženo mi je da preuzmem teatar. Napravio sam repertoar sa sedam komada kako bi svatko iz ansambla dobio mogućnost iskazati se. Shvatio sam da moram dovesti najmanje tri ili četiri odlična mlada glumca sa strane, jer je od tih sedam tek jedan komad uspio, ‘Tri visoke žene’. Dogovorio sam se s Jupom u Zagrebu da angažiramo i studente. Razgovarao sam potom i s tadašnjim gradonačelnikom Nikolom Obuljenom da ću se prihvatiti vođenja teatra, ali da je uvjet dovođenje četiri muška mlada glumca. Morali su imati osiguran smještaj, plaćen prijevoz i plaću veću od glumaca u Zagrebu. Obuljen je to prihvatio. Na kraju od svih zainteresiranih jedino nam je došla kći Pera Kvrgića, ali se i ona ubrzo vratila kući jer je bila zaljubljena. Kasnije smo imali sjajnih predstava, na primjer ‘Tužna Jele’, gotovo u moru se igrala! Bilo je to 1995. godine u sklopu Igara. Tog dana je stradala mladost u Zatonu. A tko će odgovarati ako se isto ponovi navečer? Zvao sam policiju, gdje su mi preporučili da otkažemo predstavu. Tako smo i napravili.

Idete li danas na predstave Kazališta Marina Držića?
Problem je s ansamblom. Nemaš najmanje dva glumca koja mogu nositi repertoar. Doduše, ‘Kazin’ su dobro napravili.

Kako gledate na situaciju u Dubrovačkim ljetnim igrama?
Ne želim se u to prtiti, niti me više zovu. I bolje da me ne zovu. Svadio sam se s Mani. Gdje god dođe sve upropasti. Najprije riječki pa splitski teatar i sad Igre. Ona je skrenula pod stare dane, piše knjige, a izvrstan je teatarski čovjek. Ali ne zna što bi. Hoće režirati, praviti repertoar… Gluposti!

Jeste li pratili situaciju s Michelom Houellebecqom?
Prošle godine na Lovrjencu je bila strahota. Nisam htio ići to gledati. Ma to su pederska posla. Pa sad dolazi engleski teatar na Lovrjenac igrati Halmeta, a Hamleta i Ofeliju će igrati dvije ženske. A znate kako to ide? Jedan pođe režirati u Englesku, a ovaj će njemu uzvratiti posjet. Pederska posla.

Kako gledate na izbor predstava?
Na Festivalu glumca u Slavoniji sam održao govor na otvaranju o teatru te što se sve događa po našim kazalištima, a između ostalog sam spomenuo i Mani. Tada sam izjavio: Mani me se Mani! To je naravno došlo do nje i posvadili smo se. Nije mi krivo, jer ja sam to morao reći. Jednog dana sam se vraćao s place kad je pored mene prošla jedna žena. Učinilo mi se da je Mani. Oboje smo se okrenuli i gledali smo se. Ja sam rekao: Što je sad? Hoćemo li se pomiriti? Onda mi je prišla, a ja sam je pitao što to radi, piše gluposti o svom životu, a ne bavi se teatrom kao prije. Ona je počela zamuckivati. Rekao sam joj kako smo mi na Igrama radili eksperimentalni teatar na otvorenom, svjetskog glasa! Imali smo ambijentalni teatar na svim pozornicama, čak i u moru. Izigrali smo sve. A danas u vrijeme kad više riječ ništa ne valja, nego samo pokret i tijelo, Dubrovnik i Ljetne igre moraju biti kontra. Napraviti Halmeta na Lovrjencu, Trilogiju u Skočibuhi, Dunda Maroja na Zelenoj placi. Ali u kostimima svog doba, od A do Ž! Tako da sve leži na riječi i glumi. Onda će svijetu biti interesantno da se u Dubrovniku događa nešto drukčije od ovih današnjih gluposti. Ona mi je tek odgovorila kako će Trilogiju postaviti u Dvoru, ali onda je napravila ‘govno s mlijekom’.

Smeta li Vas teatar kakav stvara Oliver Frljić, koji je popularan u zadnje vrijeme?
A što ću o njemu govoriti? Te stvari su se radile kao skečevi u partizanima. Pa kakav je to politički teatar? To ne može biti. Predstava u sebi može nositi okolnosti događanja tog doba. A on nešto prekraja pa stavi ljude da im vire glave tijekom predstave. Kad je Frljić za predstavu ‘Dantonova smrt’ dobio nagradu Orlando, ja sam htio vratiti svog, ali su me djeca zaustavila. To je uvreda za kazalište. To čak nije politički, već politikantski teatar! Užas.

Svojedobno ste bivšoj ministrici Violić uputili prosvjedno pismo. O čemu je bilo riječ?
Riječ je o supruzi mog dobrog prijatelja, redatelja s kojim sam radio. Ali više nisam mogao trpiti tu njenu konfuziju. Nisam u pismu htio biti zlonamjeran. Ali nije ni ona kriva. Kriv je alkohol.

Izgubili smo utrku za Europsku prijestolnicu kulture 2020., Riječani su bili uspješniji.
Ma kako nekome može pasti na pamet da u Hrvatskoj Dubrovnik ne bude Grad kulture? Nego Rijeka, jedan lučki grad! Zna se tko je kriv za to. Jedna gospođa iz grada koja je u Dubrovniku vodila projekt izjavila je kako Dubrovniku treba nova vrsta kulture jer da je ono što smo mi 50 godina radili bio larpurlartizam. Htio sam joj odgovoriti: Ne prdi ludih! Znaš li ti što to uopće znači?

U kojem trenutku ste procijenili da više ne možete glumiti? Publika Vas posljednje pamti iz ‘Dubrovačke trilogije’.
U zadnje sam u ‘Allons enfants’ igrao kneza, i s tom ulogom sam se zabavio. Kneza se dotad igralo kao ishlapljeli stari čovjek, a ja sam rekao Jupi da ga neću igrati tako, već da će knez biti glavni francuski čovjek. To je bio pomak, mene su te male uloge zabavljale, a bile bi uvijek drukčije nego što ih se dotad radilo. Poslije toga sam igrao u ‘Sutonu’ te gospara Nika ‘Na taraci’. To mi je bila zadnja uloga. Znate kako je, postane ti previše.

Smeta li Vas što Vas nacionalna publika češće pamti tek kao Brica Dubrovčanina iz ‘Našeg malog mista’, a ne po toliko drugih sjajnih uloga u kazalištu?
Ma ne smeta mi. Pa danas ljudi uopće ne idu u teatar. Ljudi pamte pa umru, jer su svi stara čeljad.

Cijeli život proveli ste u Gradu. Kako danas na to gledate?
Gradonačelnik Andro Vlahušić donio je na Stradun ćepenke, vašar i automobile. Sve nešto gradi putove. A što je s kanalizacijom, strujom? Zašto nam se za vrijeme kiše događaju poplave? Što je sa Stradunom, čija su oba odvodna kanala gotovo začepljena? O tome se nitko ne brine. Ma što ima automobil na Stradunu? Neka ga stavi na Ploče, u Lapad, Gruž. Pa Stradun je najljepša ulica! A one kućice zimi su užas. To se sve može raditi na Pilama, Pločama, Peskariji. Pa ne može se igrati Kafetarija na Stradunu! To je čista glupost. Čuo sam da će Grad kupiti neke aute s kojima će se turisti vozikati po Stradunu. Tko to plaća? Zašto? Jednom prilikom sam u kafani sjedao s društvom iz Zagreba, a Vlahušić je sjeo stol do nas. Tada sam im rekao: ‘Dajte da vas upoznam s našim problematičnim gradonačelnikom’.

Je li se gradonačelnik naljutio?
Kaco! Ma ne razumijem zašto se prti u te stvari. A pogledajte ruševine u dva dijela Grada. Zašto se ne naseli mlade ljude, da Grad oživi? Ne rade se prave stvari. Grad gubi dignitet i to je najgore.

Komentari





O autoru: Baldo Marunčić

Diplomirani novinar i magistar struke odnosa s javnošću sa žutim pojasom iz karatea. Fanatik trivije, šahovski kibicer i zaljubljenik u ukusnu domaću hranu i svoj Grad. Ne podnosi nepravdu i smatra kako novinarstvo treba biti oružje protiv te nepogode.

Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana