Natrag
23.8.2017 06:27

facebook

twitter

google

rss

dulist

Umjetnica Deša Vlahutin o svojim radovima ‘Vrata od Grada’

22.11.2015 @ 11:21 Mia Njavro Kultura
4;4

Podijelite:

Rođena sam u Gradu, gdje sam završila Umjetničku školu ‘Luka Sorkočević’. Akademiju likovnih umjetnosti sam završila u Zagrebu, u klasi profesora Peruška Bogdanića. Odmah po završetku studija otišla sam u Bukurešt gdje je moj muž, inače diplomat, bio postavljen na četiri godine – ističe za početak jedne lijepe priče, koja prelazi okvire Dubrovnika, naša umjetnica Deša Vlahutin.

Njeni su radovi nedavno izloženi blizu stanice Lapad, a o njima, svom životu u gradu i Pragu, o svom umjetničkom djelovanju koje prelazi granice kiparstva, te još mnogočemu, priča za ovaj broj DuLista.

– Ključni projekt, svojevrsna prekretnica u mome životu upravo je moja prva samostalna izložba, “Vrata od Grada” u galeriji SC u Zagrebu. Ohrabrena od strane mentora, skulpture sam učinila u velikim dimenzijama. I dobro je da sam tako učinila jer čiste, minimalističke linije traže velike dimenzije. Izložba je bila izrazito uspješna, jako dobro posjećena, te sam imala dobre kritike. Tako da su mi “Vrata od Grada” otvorila vrata novim iskustvima, stvaranjima i izložbama – ističe Vlahutin, dodavši kako postoji još jedan projekt, jako joj drag, no nikad izveden.

– Riječ je o skulpturi rađenoj za dubrovački aerodrom, a koja asocira na avion u uzlijetanju. Tadašnji direktor aerodroma zamolio je da se od skulpture učini fontana, što mi je bio pravi izazov. Cijeli projekat je učinjen na obostrano zadovoljstvo. Međutim, sa smjenom direktora fontana je ostala samo projekat koji čeka izvedbu u nekim boljim vremenima – kazala je Vlahutin.

Nedavno ste Gradu Dubrovniku donirali djelo izloženo na Stanici Lapad, ‘Vrata od Grada’. Što je potaklo ovu hvalevrijednu akciju?
Tri skulpture, koje su dio ciklusa ‘Vrata od Grada’ Dubrovniku sam poklonila ima već neko vrijeme, ali se čiste, geometrijske linije skulptura zbilja nigdje u Gradu nisu uklapale. S projektom parka one su našle svoje mjesto u suvremenom okruženju. Mislim da nije loše da Grad ima jedan poslovni, moderni centar van zidina. Izložba je bila posvećena Gradu, pa je nekako imalo smisla da im Grad bude dom. Čitajući o (tada budućim) projektima u Gradu, shvatila sam da se puno radi i uređuje, pa sam htjela doprinjeti.

Otkud ‘vučete’ inspiraciju, s obzirom da iz Vaših djela proizlazi jednostavnost linija, oblika, ploha..?
Sve što ste naveli karakteristike su minimalizma, smjera u umjetnosti 1960-ih i 1970-ih godina, koji mi je jako blizak. U minimalističkim djelima nema simbolike, akcenat je na samome djelu. U mojim skulpturama uvijek jedna forma izlazi iz druge, kao neki nagovještaj pokreta. Moj način rada mogao bi se usporediti sa slaganjem lego kockica. Igram se s blokovima dok nešto ne ‘klikne’ i shvatim da je to to. Isto tako, često koristim zlatni rez i pustim da me ti zakoni vode. Zadnji projekt, 7 skulptura na kojima još uvijek radim, Fibonaccijevi fragmenti, nastao je u potpunosti od brojeva na papiru. Tako da bi se moglo reći da je moj rad krajnje racionalan, nikako emotivan, što je u suprotnosti s mojim karakterom.

Niste poznati samo po skulpturama, dapače. Kako spajate vrste izričaja poput skulpture i kreacija..?
Ono što bi moglo povezati skulpture i kreacije je jednostavnost. Spajajući suvremeno i tradicijsko u dizajnu koristim unikatne rukom izrađene vezove koji predstavljaju najljepši dio autentičnih narodnih nošnji starih preko 100 godina. Moja none je dugi niz godina sakupljala vezove narodnih nošnji Baranje, Vrlike, Kosova. Odrastajući u familiji gdje su se rukom izrađivali modni dodaci i ja sam se okušala u takvom kreiranju. Na pelerinu koju upravo nosim aplicirala sam meni najdraži vez, Vrliku.

Živjeli ste na relaciji Dubrovnik – Prag. Po čemu su ova dva grada slična, ili pak različita?
Sada sam isključivo u Dubrovniku. Do kad, ne znam. Posao moga muža je takav da se stalno selimo. Imali smo sreću zadnje četiri godine provesti u Pragu kojega toliko volim, da se usudim reći da mi je postao drugi dom. Prag je, kao i Dubrovnik, prekrasan grad. Ima se puno toga za vidjeti. Ono što me oduševilo je to što Prag živi i ljeti i zimi, i danju i noću. Ima jako puno klubova, a jazz je najčešći zvuk koji možete čuti na ulicama. Kulturnih događanja ima svaki dan, a kultura je jako cijenjena. Koliko god je ‘život u kutiji’ stresan, osobito za djecu, toliko nas veseli i širi nam vidike. Upoznajemo zanimljive ljude kojima nikad ne propustimo ukazati na ljepote Dubrovnika.

Komentari





O autoru: Mia Njavro

Diplomirana novinarka i magistrica komunikologije. U slobodno vrijeme pišem, u radno vrijeme pišem. Prestala sam skupljati salvete, a najčešće se bavim temama od životne važnosti, kao što su filmovi, glazba i društveni mediji.

Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana