Prije nastavka navođenja tek nešto znanijih pripadnika obitelji Zamagna, podsjetimo se nakratko u ovom điru već spomenutog prijatelja Marina Držića, znanog špijuna Marina Zamagna (1480 – 1548).
Godinama je bio doušnik, dakle špijun, za interese Karla V., cara Svetog Rimskog carstva, ujedno i španjolskog kralja, u toj tituli zvanog Karlo I., najmoćnijeg čovjeka 16. stoljeća, s kojim se čak i izravno dopisivao! Za Španjolce Marin Zamagna bio je ‘persona de fe’, osoba od velikog povjerenja.
Iz Dubrovnika je Španjolcima i direktno Karlu V. prenosio tajne informacije o turskoj vojsci i području pod vlašću Osmanlija. Od svoje 23 godine Marin Zamanja bio je na važnim državnim dužnostima Republike, čak šest puta bio je biran za kneza Republike i bio vrlo utjecajan član Malog vijeća. Bavio se proizvodnjom i trgovinom bakra, te je zbog tog često putovao tadašnjim Turskim carstvom, ali već nakon svog prvog odlaska do Španjolske, s njima je uspostavio veze i suradnju do kraja svog života, jer je smatrao kako samo Španjolci mogu spasiti Dubrovnik od Turskog osvajanja.
Često je zbog tog on bio razlog spora Dubrovčana s Turcima. Upravo zbog svih tih njegovih špijunskih afera, a na zahtjev Turaka koji su ga navodno otkrili, Senat Republike ga je 1543. optužio i stavio pod prismotru i kontrolu svih njegovih kretanja. Ipak, i tu ga Španjolci i njegov prijatelj Karlo V. spašavaju svojim utjecajem, zamjerivši Dubrovčanima, kao potpisnicima ‘obrane Svetog saveza’, što su prevršili svaku mjeru u dojavljivanjima Turcima, jer i Turci su očito imali svoje špijune u Dubrovniku.
Senat nakon toga zaključuje kako se on ne bavi ‘takvim’ poslovima, oslobođen je svih optužbi, te je pred sam kraj svog života čak još jednom imenovan knezom! Malo iza tog umro je od srčanog udara, što su Španjolci smatrali kako se radi o političkom ubojstvu, izjavivši kako ne isključuju mogućnost da mu se ‘pomoglo na putu na drugi svijet’! Koliko je Marin Zamagna bio važan lik u tadašnjim odnosima Dubrovnika sa Španjolskom, ali i sa Turcima, najbolja je potvrda kako je on skoro pa glavni lik sjajne knjige Mirjane Polić Bobić ‘Među križom i polumjesecom’ o dubrovačkim dojavama Španjolskom dvoru o Turcima u 16. stoljeću, objavljene 2000. godine.
U toj knjizi spomenut je još jedan Zamagna, dubrovački poslanik tog vremena u Mlecima, smješten u Veneciji, Jan Zamagna, koji je također špijunirao za Španjolce, vjerojatno u suradnji sa utjecajnijim rođakom Marinom.
Još neki znani…
Naravno, ima tu još zanimljivih likova iz ove velike dubrovačke obitelji po kojima nosi ime šesta u nizu ulica na Prijekom. Spomenimo svakako i kako su 1400. godine Nikolica (oko 1360.-1400.) i Jakša Zamagna (oko 1365.-1400.), s nadimkom Krvetić, te Lovro (oko 1360.-1400.) i Šimun Budačić (Bodaça) (oko 1365.-1400.), osuđeni su na smrt i pogubljeni, jer su, kako pišu dubrovački kroničari, s još nekolicinom pučana, uglavnom kožara i mesara, tijekom pregovora sa srpskim despotom Stefanom Lazarevićem, skovali urotu, pozvavši njihove vojvode da s vojskom dođu u Dubrovnik i osvoje vlast.
Osuđeni su na smrt i pogubljeni, a tri dana su njihova tijela stajala izložena ispred Orlandova stupa, a zatim su pokopani kao izdajnici, pred vratima klaustra u samostanu Male braće. Njihovi su grobovi bili pokriveni ciglama kako bi i u smrti bili obilježeni i služili kao upozorenje. Oduzeta im je sva imovina, a datum otkrivanja urote, 9. ožujka 1400. proglašen je državnim blagdanom tadašnje Republike. Zanimljiv član ove obitelji je i Luka Zamagna, član Velikog vijeća postaje već 1622. sa tek dvadeset godina, deset puta je bio biran za kneza, za života je stalni član Vijeća umoljenih i Malog vijeća, te je među desetoricom odabranih i preživjelih članova prve privremene vlade Republike okupljene u Revelinu nakon Trešnje 6. travnja 1667. godine.
Spomenimo i Martolicu Zamanju koji je sa Matom Menčetićem kao poklisar Republike bio zatočen u Carigradu nakon Trešnje, u vrijeme pritiska Osmanlija za povećanje plaćanja danka u novcu, uz njihove prijetnje o zauzimanju Dubrovnika u najteža vremena Republike. A ne zaboravimo i Frana Matova Zamagna, koji je bio poklisar u Bosni 1793., te sudjelovao na posljednjem sastanku vlastele nakon pada Republike 18. siječnja 1814. godine u ljetnikovcu Giorgi u Rijeci dubrovačkoj!
On je bio i potpisnik prosvjeda dubrovačke vlastele protiv austrijske vlasti 30. kolovoza 1814., zbog čega su svi potpisnici trebali biti uhićeni po zapovjedi austrijskog generala Milutinovića, te bili prognani s dubrovačkog teritorija, uz oduzimanje imovine. Većina potpisnika je pobjegla do Elafita, koje je tada držala britanska mornarica, među njima i Frano Zamagna. Ipak 1. prosinca 1817. Austrija im potvrđuje plemstvo i vraća im tek dio imovine.
Kolendar Mato Zamagna
Priču o još jednom zanimljivom liku ove obitelji, pjesniku i kolendaru Matu Zamanji, istražila je i zapisala Jelena Obradović Mojaš. Dakle, kako Lenči piše, Mato Zamagna (1800-1870) bio je sin poklisara Frana (1752-1829) i majke Nike iz znane vlastelinske obitelji Sorgo, a uz sina Mata imali su i sina Frana koji se rodio 1804. a umro 1871. godine. Mato se oženio 1825. u Nerežišćima na otoku Braču s Marijom (1807-1891), kćeri guvernera Jeronima Petrovog Natali, s kojom je imao sina Jeronima (1825-1913), još jednog sina nepoznata imena koji je umro kao dijete, i kćer Mariju (1840-1886). Djeca su mu rođena u Supetru na Braču, gdje je on kao činovnik, po mišljenju Nenada Vekarića, radio bar od 1825. do 1840. O njegovu školovanju i službi zasad se malo zna.
Nakon službe vraća se u Dubrovnik, gdje i umire. U razdoblju od 1862. do 1868. napisao je na talijanskome jeziku ‘povijest Dubrovnika’ i posvetio je sinu Jeronimu. Po majci, on je unuk prevoditelja, pjesnika i pravnika Franatice Petrovog Sorgo (1706-1771) i nećak pjesnika Petra Ignacija (Pijerka) Franatičinog Sorgo Cerva (1749-1829), te je čak i izravni potomak pjesnika Ivana Franovog Gondole (1589-1638) i bratić dramskog pisca i pjesnika Petra Pijerka Bona (1788-1846), dakle znamenitih dubrovačkih pisaca i pjesnika.
Još kao sedamnaestogodišnji mladić Mato Franov Zamagna pisao je kolende za razne blagdane koji su se tada slavili, ponajviše za Božić i Novu, a tijekom 1818. godine, kao učenik humanističke škole u Dubrovniku, napisao je i pjesmu u čast i povodom dolaska austrijskog cara Franja I. i carice Karoline Auguste u Dubrovnik. Zanimljivi su i njegovi zapisi, rekli bi ‘ljetopisi’ o Dubrovniku njegova vremena, u kojima se nalazi jako puno vrijednih detalja, kao podatak kako je 1869. ‘na području poluotoka Lapad’ živjelo 212 duša. Eto, toliko ukratko o nekim najzanimljivijim članovima obitelji Zamagna, vrlo značajnim u dubrovačkoj povijesti, a u nastavku ovog đira idemo u nešto noviju povijest i neke znane stanare ove ulice, kojih se pomalo još uvijek sjećamo.