I dalje smo u saloči gospara Toma Radonića i njegove supruge Marije ili Merice, kako je on zove, u Štikovici, tako daleko od Grada, ali pričama i sjećanjima u nekim davnim godinama, likovima i događajima od Grada.
Priča je to kojoj kao da nema kraja, nadolaze stalno neki novi događaji… „Slušam ovih dana, kad je bila Kandelora, šalju pozivnice za prigodnu večeru! Ma kakve pozivnice! Nekad, davno, večera za Kandeloru bila je u Male braće, pomalo skriveno i tajnovito za ono doba. A u vrijeme Njarnjasa večer od Kandelore bila je u Excelsioru, nije to više bila neka tajna i znalo se za nju. To je počelo negdje s kraja šezdesetih, a sedamdesetih godina postalo nešto redovno, posebno od jubilarne 1972. godine, kad se slavilo tisuću godina Feste svetog Vlaha. Mogao je doći tko god hoće, lijepo uzme broj stola na ulazu u hotel, plati što treba, naravno bude pristojno obučen, ne u nekim rebatinkama, već u odijelu, pjevale bi nam klape, najčešće „Maestrali“, bez ikakva plaćanja, bila bi im to čast! A tu bi se skupio i neki dinar za humanitarne akcije. A mi, Njarnjasi, tu večer od Kandelore dodjeljivali bi zaslužnima i onima koje smo voljeli medaljone, naše male bedževe koje je učinio i nalijevao Pajo, čime bi i oni postali dio naše družine!“ – ide priča sjećanja gospara Toma, a onda smo o nečem itekako važnom…
Standali vraćeni na Stradunu
„Te 1972. slavilo se tisuću godina Feste svetog Vlaha. I znalo se da će bit’ velika Festa, unatoč vremenima u kojima smo tada živjeli. Mi Njarnjasi smišljali smo što učiniti da Festa zaista bude velika po svemu. Znali smo kako već dugo godina na Stradunu za vrijeme Feste nije bilo tradicionalnih standala. Dugo… valjda od NDH. I Njarnjasi odluče vratiti ih! Postavit ih opet, kao nekad na Stradun. I evo, sad ću vam to ispričat, valjda prvi put čut ćete kako je zaista bilo i tko je zaista u ovoj priči puno učinio! Krene dogovor, nekako preko veza i ljudi koje smo znali, a znali smo svakog živog, nađemo ljude u Rijeci dubrovačkoj da nam učine i pošalju točno 40 standala, koliko ih je bilo kad ih je bilo na Stradunu, u roku od 4, 5 dana! I ljudi nam to učine. Onda je moja firma „Ličilac – Gorica“ to opiturala plavo – crveno u koso, kako i trebaju bit! A onda je trebalo pronaći platno za bandijere! Naravno i to džaba, bez dinara. Vlaho Knego je za to molio dragog i svima znanog Roma Nemčića, šefa butige od konfekcije, zvanog i „milimetar“ u Zuzorinoj ulici, ali Romo mu reče: „Pa moj Vlaho, nije to malo, tu treba 400 metara platna i…“ Ali, Romo to nama da, badava! Kako je on to sredio, nikad nam nije rekao, ali Romo je tada nama dao 400 metara platna. I svaka mu čast i nek’ se to konačno zna! E onda smo mi to sve odnijeli u ondašnju konfekciju „Jadranka“, gdje je sad hotel „Ivka“, da se to učini, sašije. I pitamo tamo šefa, ne mogu se na žalost sjetit imena, al’ veliko mu hvala za to, tko će to šit bez para i tajno, subotom, kad li već! Okupi on sve žene i pita ih, tako i tako, zato i zato, tko će… I sve žene dignu ruke da hoće! Sve! I sašiju nam bandijere za Festu i standale. Onda smo mi Njarnjasi noću, sami i skriveno, to prenijeli do Grada, potezali, gurali, ubacili u rupe i eto, vratili 40 standala preko noći. Kako nismo imali vremena prišivati na bandijere i lik Svetog Vlaha, pored svakog standala stavili smo mali kip Parca. Kad smo sve finuli, ujutro smo se sakrili, čekali i… Svi su se iznenadili i obradovali kad su vidjeli standale na dan Feste i nakon toliko godina. I crkva je uzela malo poleta zbog tog tada, bila je to jako lijepa Festa, a nadbiskup Šeper, kao zahvalu za standale kad je čuo tko ih je postavio, dao nam je posebne nagrade i medaljone. Eto, tako su vraćeni standali na Stradun nakon 30 godina! Tajnovito noću… Treba reć’ još nešto, bio je neki Šoljan, šef od unutrašnjih poslova, mi smo mu rekli kako bi nešto učinili za Festu, a on nam je reko „sve činite, samo nemojte neki izgred!“ I tadašnji načelnik Općine gospar Betica dao nam je tihu podršku za sve. Eto, i to su bili Njarnjasi, družina koja je voljela i čuvala ovaj svoj Grad!“ – kao u nekom monologu ispričao je svoja sjećanja na te velike dane. I nastavio o još nečem čega se prisjetio…
Obnova trombuna i kraj priče
„A tek priča o Dubrovačkim trombunjerima! Baš te 1972., uoči velike Feste, Vlaho Knego i Tomo pošli su do crkve Svetog Vlaha i pronašli nekoliko preostalih, pomalo skrivenih trombuna. „Saznali smo kako u Karmenu u obitelji Vlaha Banovića ima još skrivenih i sačuvanih trombuna i odemo do njega. Kad je čuo što namjeravamo, dao nam ih odmah. Sve to što smo našli i skupili bilo je staro, pokvareno, te sam ih preko jednog ženinog rođaka poslao u „Rade Končar“ u Zagreb! Oni su nam to, opet badava i bez dinara, obnovili, sredili ih, brunirali ih, izgladili i vratili bez solda i bez išta naknade već za nekoliko dana i tako su Njarnjasi pomogli i trombunjerima. Skrivali smo ih u butizi od Vlaha, na kantunu u Ulici od puča, tamo gdje je bila i butiga od Kernera. A u Vlaha u butizi smo skrivali i barut, to je samo on zno đe, mislim u nekoj staroj kasi. Njarnjasi su jako bili vezani za Trombunjere, pa Pajo Mitrović je bio i njihov predsjednik neko vrijeme. A kad već spominjemo našeg dragog Vlaha Knega, red je spomenut se i još nečeg! On je vodio butigu od sporta, pa smo od njega redovno uzimali za maškare razne dresove, majice, što sve ne, kad bi se oblačili u neke sportaše. Mi bi mu to vratili nakon maškarate, a što je on s tim činio, a ‘ko će ga znat!“ I tu je malo zastao. Toliko o Njarnjasima, za sad. Uz završni odgovor na pitanje zašto su nestali, prestali postojati Njarnjasi? ‘A, soldi! Mi solde nismo voljeli, nismo se maškaravali za solde i na nečiju narudžbu, već za svoju dušu! Odmah poslije Domovinskog rata nas nekoliko su zvali iz Turističke zajednice, bila je i Dube Šimunović tamo, mislim i Vinko Krampus, mene kao zadnjeg predsjednika nitko nije zvo. I tamo su im rekli kako bi oni obnovili Njarnjase, ali nije se to više ni moglo, ni htjelo, neki su umrli, neki se umorili, nekima se više nije ni dalo… Rekli su i kako bi oni to sve financirali, ali slab je to bio motiv za nas, nismo mi bili za to. Shvatili smo kako se više ništa bez solda ne može učinit, a nas onda tu više nema. Stoga, ostavite Njarnjase nek’ ostanu u sjećanju onakvi kakvi su bili.’- privede priču kraju gospar Tomo Radonić, te krene tražiti stare fotografije nekih sportova kojima se bavio u svom životu.