Svaki put kad se s Pila uđe u Grad, pogled zastane na onaj mali skriveni kantun sa skalinom za odmorit’ se u hladu i od gužve, pored ulaza u tvrđavu Bokar, te nam iznova vraća sjećanja na jednog od najomiljenijih nam likova Dubrovnika prošlog dvadesetog stoljeća, kojeg smo tu znali, nekad davno, redovno viđati.
„Bebo je imao dušu, takvih više nema, zato je i ovaj naš Grad izgubio svoju pravu dušu!“ reći će i nakon toliko godina mnoga starija čeljad koja ga je znala, koja ga se još uvijek s poštovanjem sjeća. Bebo, čovjek koji je život proveo sa glazbom i u dobrom društvu, pravim imenom koje malo tko zna – Pasko Burin, pametno čeljade velikog srca, jedan od zadnjih uličnih trubadura, istinski umjetnik života i najveći boem Dubrovnika prošlog stoljeća, ali i veliki lik Gruža i simbol njegova rodnog Kantafiga. I upravo tu, na samom ulazu u Dubrovnik sa zapada, na Kantafigu, može i početi ova priča. Bebo i Kantafig, gdje je proveo cijeli svoj život, to je nešto nerazdvojno, pa čak i simbolično povezano. Ponta od smokve ili Caputfici, prvi je naziv tog dijela Gruža kroz koji se ulazi u Dubrovnik. Točnije, ulazi se između dvije ponte, od strane brda je ponta od smokve, a od mora ponta od šipka. Između njih se uđe u Gruž i u Dubrovnik. Čeljad je kroz godine iz prvog naziva ono „p“ pretvorio u „n“, te smo dobili Kantafig, naziv naselja koje neki prevode kao „pjevanje ispod smokve“. Kao neka simbolika života kojeg je kroz pjesmu živio Bebo, uz dužno poštivanje drugima, po mnogima ipak najpoznatiji stanovnik Kantafiga.
Naš Bebo bio je – Bebo
Pasko Burin, bolje znani Bebo, rodio se 13. studenog 1919. godine, cijeli svoj život proveo je u maloj obiteljskoj kučici koja je danas ruševina, smještenoj na samoj glavnoj prometnici kroz Kantafig, uz onu veću kuću na prvom bogenu kad se ide van Gruža. U toj većoj kući živi Tonći Burin s obitelji, Bebov nećak i istinski čuvar mnogih detalja, slika, stvari, ali i sjećanja na svog dunda. Bebo je dobio ime po svom ocu Pasku, majka se zvala Nike, a uz nekoliko sestara, po nekima šest, bila su četiri brata, od kojih je svaki ostavio zanimljiv trag u našem gradu. Najstariji Andro, inače Tonćijev otac, bio je znani meštar u prometnom Libertas, Niko je radio u TUP – u, Tomislav, koga su svi zvali Slavko bio je pomorac, kapetan na brodu, a Pasko, naš Bebo, bio je – Bebo! Zašto Bebo? To ne zna nitko. Završio je prijeratnu Gimnaziju, bio jedan od najboljih i najpametnijih učenika, čak i stipendist tadašnje Francuske, sjajno je govorio francuski, te je godinu dana proveo u toj zemlji! Uz francuski, već tada je govorio i znao latinski, grčki, njemački, neki će reći čak desetak jezika! U tim sjećanjima na davne dane i mladost Beba detaljima su pomogli mnogi, posebno znani gospar iz Gruža, iako rođen u Žudioskoj ulici na Prijekom, Tomislav Kuljiš, inače veliki štovatelj Beba. Njegov Gružanin Šajo Begović sjećao se Bebovih svakodnevnih navraćanja, pjesme i društva u njegovom kafiću „Kantafig“, tu prijeko starog kolodvora, a svima znani Gružanin srednje generacije Boro Mandušić prisjetio se zadnjih Bebovih godina, čak pronašao i portret Beba, uz preporuku kako ipak o Bebu najbolje od svih zna njegov nećak Tonći. I zaista bi tako. Na zidu Tonćijeva dnevnog boraka uz slike Gruža, oca Antuna i Bebova je slika. Puno vrijednih stvari i starih slika iznio je i pokazao, među njima diplomu i orden koji je Bebo 1937. godine dobio za vrijeme boravka u Francuskoj, ali i dvije mandoline na kojima je svirao i po kojima ga svi u gradu znamo i sjećamo ga se i nakon svih ovih godina. Mnogi su nagađali i pitali se gdje su mandoline ostale nakon njegove smrti, pričalo se kako su sahranjene s njim u grob na Boninovu, ali eto, sačuvane su, dvije su kod Tonćija, a treća je kod sestre mu. To im je najveća uspomena na dunda Beba.
Ljudi su ga voljeli
Nakon Gimnazije Bebo je htio na more, ali majka mu nije dala. Za studij se nije imalo novaca, a došao je i Drugi svjetski rat. Ostao je doma, ali su ga krajem rata mobilizirali kao i mnoge dubrovačke mladiće u partizane. Zna se, jer bi nekad to i spomenuo, kako je bio u Boki, stigao do Trsta, prijateljevao sa znanim revolucionarom i partizanom Veljkom Vlahovićem, ali na tu temu nije volio puno priče. Kao ni o politici. Inače, malo je pričao, više je sve to rekao nekom od svojih mandolina i pjesmom. Radio je kratko u nekadašnjem „Srđu“, malo i u TUP – u, a onda je nešto dogodilo, to zna samo on, sve je napustio, jer „nisam želio da mi zvono određuje dan od šest izjutra do dva popodne!“ kako je znao reći. I odlučio je živjeti život na svoj, poseban, boemski način. Zašto? Neki kažu kako je bila u pitanju i velika propala ljubav. Drugi će reći kako ga je uhvatila neka tuga, razočaranost u sve. Ali, istinu je znao samo Bebo. Od čega je živio? „Pa ljudi su ga voljeli!“ kao u jedan glas reći će svi koji ga se sjećaju. Nikome se nije nametao, znao bi samo sjediti i šutjeti, ali ako je bilo dobro društvo, odmah bi zasvirao i zapjevao. Znao je sve pjesme i imao je apsolutni zvuk, „Samo mu otpjevaj jedan ton neke pjesme, pa i najnovije, odmah bi nastavio svirat!“ Dočekivao je brodove na gruškom mulu, prve turiste pedesetih, s pjesmom ih uvodio u naš Grad. „Više je on dao Gradu svojom mandolinom, nego mnogi drugi!“ Netko bi mu i dao koji dinar za svirku, ali nikad ga nije tražio, niti za novac svirao. Svirao je samo za dušu, svoju i društva oko sebe. „Bio je pjevač od duše, a ne za lovu!“ Novac mu nije značio ništa, ni tren mu ne bi ostao u špagu, ako bi ga dobio od nekog, odmah bi zvao turu za sve. I sve potrošio. Tamo šezdesetih godina svirao je u triju, uz njega Gojko Janović i Ivo Njire, a nažalost pokojni gospar Rafo Rodin prisjećao se kako su znali svirali i na terasi hotela Excelsior, nekad i na poziv gostiju koji su negdje u điru, po Gradu sreli Beba kako svira na svojoj mandolini. Također nažalost pokojni gospar Mario Kovačević, Gružanin i znani turistički djelatnik, prisjećao se kako je Bebo jednom u hotelu Vis svirao ministru s Kube stare kubanske, španjolske i meksikanske pjesme, nakon čega ga je taj htio voditi sa sobom u Havanu. Jednom je svirao nekoliko dana mornarima iz Grčke njihove pjesme, oduševili se, dobro mu novaca dali, a nakon toga vratio se Bebo na Kantafig svom društvu, među kojim je najviše volio Franu Malkića znanog kao Kariola, veseljaka kao i Bebo, a tamo se tada, kaže legenda, nekoliko dana pjevalo i pilo. Sve od te Bebove zarade.