Kovačka je jedna od rijetkih ulica unutar zidina koja svoje ime nije mijenjala još tamo od godina Austrijske vlasti u Dubrovniku. Druga je u nizu kad se od Sponze i crkvice Svetog Nikole krene preko Prijekog. To ime nalazimo još u spisima iz 1836. godine, a po nekim izvorima tako se zvala i godinama prije.
Kao i Zlatarska, prva ulica od Sponze, tako je i Kovačka ulica svoje ime dobila po starom, pa i tradicionalnom obrtu Republike koji se u ta davna vremena obavljao isključivo u njoj, radi potpune kontrole učinjenog posla.
Obrt pod kontrolom
Uz puno raznih proizvoda od kovine, u ovoj ulici počele su sa radom i prve kovnice novca, po zapisima negdje od 1285. godine, zbog čega su samo odabrani i vrlo povjerljivi obrtnici dobivali dozvole za taj posao od državnog interesa, te ga obavljali pod strogom kontrolom tadašnje vlasti Dubrovačke republike. Kolika je važnost bila ovog obrta potvrda je kako Republika 1395. donosi zakon kojim se osniva i uvodi kovničar državne kovnice. A prvi dubrovački kovani novac, dinar ili groš, iskovan je u ovoj ulici i u jednoj od njenih radionica 1337. godine. Prve kovnice državnog novca nalazile su se u Sponzi, tada, u 16. stoljeću, zvanoj i Divona, a njom su upravljala četiri vlastelina koje je biralo Veliko vijeće. Republika je i te kako kontrolirala rad kovača novca, te su donošene razne zakonske odredbe o državnoj kovnici, ali i o reguliranju trgovine srebrom koje se uvozilo iz Bosne, Srbije i ostalih rudnika s Istoka, kako bi se imala kontrola nad državnih prihodima. Zbog tog je 1509. uvedena i zabrana kovanja stranog novca, a vrlo strogo, pa čak i odsijecanjem desne ruke, kažnjavani su oni koji bi izrađivali lažni novac. Republika je vlastiti novac kovala od srebra; dinar, artiluk, perpera, škuda, dukat, talir, libertina, te od bakra; minca, solad, sve do 1803. godine. Mnoga od tih imena i naziva znamo iz književnih dijela, posebno Držićevih, a neke znamo i sačuvana su do naših dana po imenima nekih kafićima u Gradu. Kao trag velikog broja radionica koje su nekad bile od Straduna do Pelina i vrha ove ulice, ostala su nam jedna zazidana vrata. I malo tog u ovoj ulici kao sjećanje na taj davni obrt po kojem nosi ime.
Dežurna apoteka
U Kovačku ste ulicu morali zasigurno ući! Ako već i nije bio neki poseban životni razlog, onda je to bila apoteka! Naime, kad se uđe sa Straduna unutra, u Kovačku, sa vaše desne strane mala je funjestra, prozorčić kojeg će vam nakon kucanja u neke večernje sate otvoriti dežurna osoba u apoteci. I dat vam lijek. Eto, baš tu, u Kovačku, idete kad pronađete negdje na internetu koja je dežurna apoteka u Dubrovniku. Naravno, ako ste iz nekog drugog dijela Dubrovnika, a ne iz Grada, već tu je ljutnja. I pitanje: Ma gdje baš večeras da je ta apoteka ‘dežurna’! Pa u auto, pa traži parking, pa skalini, pa… Eto, bar tada, u toj hitnosti ste svratili do Kovačke! Ali, molim vas, nemojte samo po tome pamtiti Kovačku! Koji korak dalje, tom stranom ulice, čeka vas mala poprečna ulica, koja je spaja sa Zlatarskom. Zadnjih godina dio je Kovačke i ta dva broja u njoj pod njenim su imenom. A ta Mala ulica, kako je i danas zove čeljad iz Kovačke, duga tek desetak metara, nekad se zvala Menčetićeva ulica. U njoj je jedno vrijeme živjela dubrovačka glumica Desa Begović. A s druge pak strane ako u uđete u Kovačku, iznad kamene ploče s njenim imenom, spomen je ploča posvećena znanom dubrovačkom trgovcu, ekonomistu, diplomatu i humanistu Benediktu Kotruljeviću, zvanom Benko ili Beno, koju je tu postavila Družba ‘Braća hrvatskog zmaja’. Kotruljević ili po nekima Kotruljić, rodio se 1416., a umro 1468. godine, bio je potomak ugledne obitelji, ali i trgovac, živio je dugo u Napulju, gdje je bio okružni sudac, ali i ministar dvora, te je autor čuvenog dijela „O trgovini i savršenom trgovcu“, tiskanu tek nakon njegove smrti, 1573. godine u Veneciji. I za naša vremena ova knjiga je trgovcima i računovođama zanimljiva jer se bavi ‘dvojnim knjigovodstvom’! Valjda i zbog teme te knjige, smatra ga se ‘ocem računovodstvene evidencije’. Po nekim podacima, rodio se upravo u Kovačkoj ulici, te je spomen ploča na njenom ulazu, jer po njemu ne nosi ime nijedna ulica u Dubrovniku.
U điru Kovačkom
Dalje s te strane Kovačke, na broju 1. smještene su kancelarije Kazališta „Marina Držića“, a u prizemlju tog ulaza počela je s radom krajem osamdesetih prošlog stoljeća, točnije 1989. godine Art Radionica, kasnije pridodano tom imenu i Lazareti, koja je tada okupljala nekoliko vrlo zanimljivih mladih likova Dubrovnika: Slaven Tolj, Mario Kopić i mnogi drugi. Na tom ulazu nekad je živjela i obitelj Čižek. Dalje, na tom početku Kovačke još je jedna zanimljiva zgrada kulture! Na broju 3. nekad je bilo smješteno Prvo kulturno – umjetničko društvo, a nakon njega i Gradski orkestar! Negdje do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Tu su vježbali, svirali, imali probe svaki dan, ponavljale su se partiture i po nekoliko puta za uvježbat, te bi bilo veselo, ali i pomalo glasno za ostale stanare ulice. Posebno ljeti kad bi funjestre bile otvorene. Pa bi stanari udarali po zidovima, prekidali probe, sve dok Orkestar od tamo nije odselio. U toj zgradi na broju 3. živio je nekad i znani lik Grada Miho Martuzzi. Dapače, bio je i član orkestra. I jedan od najvažnijih likova dubrovačkih karnevala godinama. A kad je Orkestar odselio iz ove zgrade, u njoj je ostao živjeti s obitelji njegov dugogodišnji član, gospar Josip Ajduković. Tradicija se nastavlja, pa je njegov sin Denis član našeg Orkestra. Dalje, s te strane Kovačke kamenom su zatvorena zauvijek vrata nekadašnje kovačke radione. Sa isklesanim znakom ovog obrta iznad vrata. Zadnji trag nekadašnjeg obrta u ovoj ulici. A još dalje ovom ulicom, nekad je znani i omiljeni, godinama već zatvoreni restoran „Nada“. Anegdota kaže kako su tuda prolazili španjolski turisti, stali, gledaju natpis, a kako riječ „nada“ kod njih znači nešto kao „ništa“, krenu dalje, ali ih dežurni konobar ipak zaustavi i pojasni pravo značenje ove riječi. A tu me, na Prijekom, na pola Kovačke, čekao Frano Jerković. Prijatelj iz „osnovne“, on je bio „b“, a ja „c“. Za početak pokaže mi staru fotku iz tih vremena, 1976., na Malom mulu, frizura tadašnja, „beatle“, pred šišanje na koje ga je tada poslao razrednik, Pasko Zakirija! Direktno sa sata. A onda smo krenuli u daljnju priču o Kovačkoj i njenoj čeljadi, nekad.