Natrag
19.8.2017 09:39

facebook

twitter

google

rss

dulist

U Žudioskoj s vrha, o Getu i avionskoj nesreći – prisjećanja gospara Toma

9.4.2014 @ 12:36 Boris Njavro Ulicama moga Grada

Podijelite:

Baš je bio gust ovih sunčanih dana vidjeti one klince kako se igraju „na poklape“ sjedeći po sred Straduna. Nama, starijoj balici, koji smo se nekad isto tako znali zaigrati, srce je bilo puno kad smo ih vidjeli. Njih nekoliko na podu, na kamenu Straduna igraju svoju igru, nije ih briga ni za prolaznike, ni za prve turiste, ma ni za koga ih nije briga.

Tu pored njih, druga skupina, njih tri, igra nogomet na jednu baricu, banke su krajevi, zid Uske ulice. Lopta leti na sve strane. Odavno se to nije vidjelo na Stradunu. A nekad, davno nekad, bio je Stradun pun naših igara. Ovo viđeno neki dan, ti neki novi klinci u svojoj igri, daju nadu kako priča o Gradu i duhu njegove čeljadi, unatoč svemu oko nas, traje i živi i dalje.

Život u Getu

Ajmo još malo u Žudiosku, u Geto kako ga još uvijek zove starija čeljad Grada. Kao i sve ulice na Prijekom, zapravo i kao sve ulice u Gradu, tako je i dubrovački Geto, današnja Žudioska, živio punim životom sa svim njegovim pozitivnim i negativnim manama i detaljima. Iako pomalo zatvoren, posebno noću, Geto je bio kao Stradun u malom. Tu su ljudi živjeli i u svađi, i u miru, sjedili ispred svojim portuna, pričali, smijali se, ljutili, igrali se, zalijevali vodom, svađali i tužili tadašnjem sudu sa susjedima, posebno sa obrtnicima, kovačima iz susjedne Kovačke. Naime, žalili su se kako im do Geta dolazi neugodan volj i dim iz radionica kovača, što je često znalo i biti. Geto je na svoj način bio kao mala državica tadašnje Republike, sa svojim društvenim i duhovnim životom, imao je i svoju vladu, svoj sud, sami su činili svoje prehrambene proizvode, te je Geto, između ostaloga, bio i svojevrsni pogon za proizvodnju košer mesa i vina. Kao i u mnogim dijelovima Grada, i u Getu su na vrhu kuća, u potkrovlju, držali perad, zbog čega je bilo i svađa. Uz to, tamo je početkom 18. stoljeća, kažu spisi, rasla vinova loza koju je posadio i uzgajao Rafael Coen. Loza se penjala uz kuću, te je navedeni Coen brao grožđe s prozora i sam pravio vino. Današnji stručnjaci reći će kako je loza koja je uspijevala u takvim uvjetima izgleda je bila dubrovačka malvasija. Ipak, po mnogočemu, Geto je bio i gradska četvrt, sastavni dio Grada, u vrijeme kad je u njemu bilo 18 kuća, bio je premalen, pa su Židovi živjeli i izvan njega, ali uvijek u njegovoj blizini. Bio je i središte društvenog života Židova, postojalo je više bratovština, a imali su i razne glazbene priredbe, plesove pa i kazališne predstave. Zbog tih događanja, do Geta su često svraćali i kršćani, o čemu govori i državna odredba iz 1800. godine; “Ako je vrijeme Korizme, kršćani ne smiju ići plesati u Geto!” Svakako, bilo je puno događanja u Getu, ulici koju odavno zovemo Žudioska.

Gospar Tomislav Kuljiš

Na vrhu Žudioske, „gore na kraju Geta, na samom kraju, ili na samom početku Geta, kad se u tu ulicu uđe s Pelina“ kako on sam to voli naglasiti, rodio se 1930. gospar Tomislav Kuljiš, jedan od najzanimljivijih likova novije dubrovačke povijesti. Znani dugogodišnji profesor dubrovačkih srednjih škola, ponajviše Gimnazije, gdje je predavao hrvatski jezik i književnost, povijest umjetnosti i zadnjih godina filmsku umjetnost. Omiljeni profesor, magistar – onaj staroga kova – povijesti umjetnosti, „šetajuća enciklopedija“ kako ga vole zvati oni koji ga znaju, vrhunski jezikoslovac i poznavatelj književnosti i umjetnosti, posebno svega vezanog za svoj rodni Dubrovnik, dugi niz godina član Matice hrvatske, do njenog ukidanja 1971., pa iznova, kad je obnovljena 1990. godine. Autor na žalost samo četiri knjige; „Jezik naš hrvatski ovdje i sada“ o našem jeziku, roman „Vila klicati neće“ o Domovinskom ratu u Dubrovniku, stručno – povijesno djelo „Mleci na Lapadu“, te zbirka priča „Vjetar ide za suncem“. Zadnjih godina njegove nove priče objavio je Literat, časopis Društva dubrovačkih pisaca kojem je i on među osnivačima. Gospar Tomo je u Žudioskoj živio samo devet godina, 1939. s obitelji preselio je u Gruž i postao fetivi „Žaningru“, te će priznati kako se malo tog prisjeća iz djetinjstva. „Nisam baš puno ni izlazio vanka!“ U svom foto albumu ipak pronalazi jednu zanimljivu staru fotografiju, ispred Gospe, dubrovačke Katedrale, 1932., puno djece s majkama, skup žena povodom Svete Tereze od djetešca Isusa, danas bi rekli Malog Isusa. Baš nekako po sredini, iznad onih većih, u bijeloj majici u naručju ga drži majka Mare. Ipak, gospar Tomo nečeg iz tih godina u Žudioskoj se i te kako sjeća i nakon svih ovih godina!

 Strašna nesreća na Prijekom

„Bila je to strašna nesreća, strašan udarac, lom, tresak, odjednom sve u dimu, vatra, krikovi…“ prisjeća je tog 8. lipnja 1936. godine, kada je, u jutarnjim satima, mali vojni avion, dvokrilac kojeg su zvali „ejroplan“ sav u plamenu nakon što je prvo krilom zakačio Minčetu, pao na krovove kuća točno između Žudioske i Prijekog. Nastala je panika, čuli su se vatrogasci, neki su trčali prema Prijekom i mjestu nesreće koje je bilo zatrpano kamenom, drugi su od tamo bježali, ozlijeđeni, opečeni vatrom koja se širila na okolne kuće. Bila je to velika katastrofa, poginula su oba pilota, Vaclav Helmih i njegov navigator Svetomir Pantović Pantić, te sedam Dubrovčana s Prijekog. Neki odmah, a neki narednih dana od teških opeklina koje su dobili u požaru nakon pada aviona. Mnogi su pisali o ovoj katastrofi, a kao razlog tragedije navodili ljubav! Naime, pilot Vaclav Helmih bio je zaljubljen u djevojku, zanimljivo, nikad otkrivena identiteta, možda i u Dubrovkinju, te je za nju odlučio učiniti jedan akrobatski let iznad Dubrovnika, dok ga je ona gledala, kako se navodi, iz parka nekadašnjeg hotela Gradac na Pilama, gdje je odavno Ženski đački dom. Navodno je dolijetao iz Mostara, te bi joj redovno iz aviona bacao pisma u vrećicama s pijeskom, uz pozdrave koje je činio mahanjem krila svog aviona. U tim akrobacijama, pozdravima i svemu što je činio u puno letova prije kako bi zadivio svoju dragu, tog dana na žalost krenulo je po zlu, te je krilom zakačio Minčetu i s avionom se zabio u krovove Prijekog. Osim detalja te tragedije, gospar Tomo prisjeća se s tugom i svoje susjede, Josipe Branđolica zvane Pepe; „I ona je bila žrtva te tragedije. Izašla je vanka za vidjet što se događa, ali zalio je benzin iz aviona i izgorjela je! To mi je bilo strašno. Od tada do danas s tugom se sjećam tog dana. Ta draga žena spasila me pri porodu, spasila mi život. Naime, u toj kući na vrhu Geta sam se rodio, ali omotala mi se oko vrata pupčana vrpca i ona je to strgnula. I spasila me!“ Toliko od sjećanja iz rodne mu Žudioske, gospara Toma Kuljiša. Davno je iz nje otišao, do Gruža, iz kojeg rijetko do Grada pođe. Do Gruža ga tek ponekad obraduje posjetom neki stari prijatelj, kao nedavno gospar Tomislav Šuljak. Bila je to divna priča dva Toma, dva gospara, dva velika lika i zaljubljenika u Grad.

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana