Natrag
17.12.2017 12:46

facebook

twitter

google

rss

dulist

Trsteno – čuvar sjećanja

4.7.2012 @ 10:53 Varina Jurica Turk 20 godina poslije

Podijelite:

U kojoj mjeri je pogrešno uvriježeno mišljenje kako postoji „pravo vrijeme“ za iznijeti i utvrditi istinu, svjedoči i herojsko oslobađanje Golubovog kamena. I u ovom slučaju vremenski odmak od događaja, pored toga što umanjuje svježinu i vjerodostojnost sjećanja, u pravilu omogućuje po istinu pogubnu pojavu „naknadne pameti“.

O tome najbolje govore vijesti o ovom događaju koje su objavljene u onodobnom tisku, te koje pokazuju stvarni odnos javnosti prema njemu. Tako je u ratnom izdanju Dubrovačkog vjesnika od 19. prosinca 1992. godine objavljen članak Jadrana Kapora „U sjećanje na pale prijatelje“. Iz njega, samo nekoliko mjeseci iza opisanih zbivanja, saznajemo kako je 17. prosinca u Imotskom boravila delegacija Općine Dubrovnik, na čelu s predsjednikom Izvršnog vijeća Željkom Šikićem.

Tom prigodom, položen je vijenac pred oltar crkve Sv. Frane u znak sjećanja na sve poginule Imoćane u borbi za slobodu dubrovačkog područja. Ujedno su odigrane i memorijalne nogometne utakmice između nogometnih veterana Dubrovnika i 3. Imotske bojne (pobjeda Dubrovčana golom koji je posebno drag Franu Cetiniću), te momčadi Imotskog i HNK Dubrovnik, a sav prihod bio je namijenjen obiteljima poginulih branitelja.

U sklopu članka objavljen je i razgovor sa zapovjednikom 3. satnije 3. Imotske bojne Zdenkom Šanićem koji je prvi izašao na Golubov kamen. U to vrijeme, za novinara i javnost ne postoje nikakve „kontraverze“, pa se iznosi poznata i općeprihvaćena istina kako su „pripadnici 3. bojne najzaslužniji za konačno oslobađanje Golubovog kamena, strateške točke iznad Komolca, čijim je osvajanjem Grad u cijelosti deblokiran“.
 
Junaci s kote 410
 
Neki „novi“ osloboditelji ne pojavljuju se ni godinu dana kasnije u članku „Junaci s kote 410“, novinara Antuna Masle, objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji 4. srpnja 1993. godine. I ovdje je 3. Imotska bojna istaknuta kao „Postrojba kojoj su bez iznimke povjeravane najteže zadaće na svim bojištima. Izvršili su ih, ali devetnaestorica više nisu živi. Za Dubrovčane, Zadrane, njihove suborce živjet će zauvijek.“

Nedugo potom, krajem iste godine, u dokumentarnom filmu HRT-a „Uzlet Imotskih sokolova“ zabilježeno je opravdano ogorčenje Imotskih vitezova pojavom mnogih „pravih“ heroja s Golubova kamena, kojima u širenju njihove „istine“ nisu smetala ni brojna odličja Reda Kneza Domagoja s ogrlicom dodijeljena pripadnicima 3. bojne za pokazanu osvjedočenu hrabrost i junaštvo u ratu.

Razloge sve raširenije pojave otimanja tuđih zasluga Zdenko Šanić vidi u karijerizmu pojedinaca, te „borbi“ za pozicije, činove i privilegije, koji sve više zamjenjuju zdravo rivalstvo među postrojbama Hrvatske vojske. Takvima, u ime svih poginulih i ranjenih suboraca s pravom poručuje: „“Vlasnik“ Golubovog kamena je 3. Imotska bojna, pa ako neko želi „kupit“ te placeve na širem prostoru Golubova kamena neka dođe kod nas pa ćemo se dogovorit“.
 
Korijeni nastanka „istina“
 
Na ovom mjestu dužna sam pojasniti korijene nastanka jedne od „istina“ kojom su brojni „generali poslije bitke“ pokušavali dokazati svoje poznavanje „vojne strategije i taktike“. Naime, u Zapovijedi za napad „Tigar“, za zauzimanje dominantnih neprijateljskih položaja na prostoru od Golubovog kamena do Ivanice, a temeljem iskustava još iz francusko-rusko-crnogorskog ratovanja 1806. godine, kao glavni pravci napada određeni su prodori prometnicama iz smjera Vukovića i Zaplanika prema Uskoplju, te Brgata prema Ivanici.

Na taj način neprijateljske snage na Golubovom kamenu, te topništvo smješteno kod željezničke stanice Uskoplje, bile bi okružene i uništene ili prisiljene na predaju. Međutim, snage Hercegovačkog korpusa uspjele su usporiti napredovanje HV, i osigurati izvlačenje glavnom komunikacijom od Ivanice prema Trebinju. Mora se priznati da je bijeg neprijatelja u prvom redu „ubrzala“ 3. Imotska bojna svojim izlaskom iz Mokošice na Golubov kamen, pogotovo što je radi težine zadaće ovaj pravac napada bio planiran tek kao pomoćni.
 
Svjedočanstvo hrabrosti Imoćana
 
Priča o Golubovom kamenu samo je jedno od svjedočanstava hrabrosti Imoćana na Južnom bojištu, koje će se iznova potvrditi u kasnijim opisima borbi za oslobađanje dubrovačkog područja, o kojima će biti riječi u ovom feljtonu. Ovdje ne smijemo zaboraviti ni doprinos 115. Imotske brigade HV koja je od travnja 1992. godine pa do završetka Domovinskog rata sudjelovala u obrani hrvatskog juga.

Također moram istaći kako ni u jednom trenutku nisam željela umanjiti herojstvo bilo koje od brojnih postrojbi i pojedinaca koji su sudjelovali u borbama na Južnom bojištu, nego naprotiv istaći zajedništvo koje je došlo do izražaja u Domovinskom ratu. Stoga je uredništvo spomenice poginulih dubrovačkih branitelja „Vječni kao Domovina“, u njen sadržaj uvrstilo do sada prikupljene podatke o više od 250 poginulih hrvatskih branitelja na ovom području iz svih postrojbi HV, nastojeći ih i na taj način sačuvati od zaborava.  

Spomenik u Trstenom, posvećen tridesetpetorici poginulih Imoćana na dubrovačkom ratištu, kome se 2. srpnja svake godine vraćamo, zauvijek će čuvati sjećanje na te dane kada su iznova potvrđene neraskidive veze ovih krajeva i jedinstvo hrvatskog naroda.
 

Komentari





O autoru: Varina Jurica Turk


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana