Natrag
23.9.2017 09:35

facebook

twitter

google

rss

dulist

Tonin Tarčuki: Bez konstantnog rada nema kvalitete

9.3.2014 @ 14:39 Mia Njavro Kultura

Podijelite:

U nastavku likovnog programa „MLADI ZA MLADE“, kojeg u Caffe Galeriji već jedanaestu godinu vodi Andrija Seifried, nakon 10 godina na temu akta, od ove godine otvara se na temu pejzaža. ‘Krivac’ za to je Tonin Tarčuki, mladi slikar iz Mostara, rođen 1986. godine u Metkoviću.

Tonin je apsolvent slikarstva Odsjeka likovnih umjetnosti na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru, u klasi prof. Mirsada Begovića. Do sada je imao 2 samostalne izložbe, a sudionik je i brojnih skupnih izlaganja i kolonija. 2012. i2013. godine sudjeluje na 2 Street Art Festivalu u Mostaru. Dobitnik je otkupne nagrade za slikarstvo FBiH u Mostaru 2009. godine. Svoj umjetnički rad otkriva za DuList.

Izložili ste svoje apstraktne radove u prostoru Galerije u Dubrovniku, a u sklopu projekta ‘Mladi za mlade’ koji vodi Andrija Seifried. Kako gledate na tu suradnju?
Suradnja između Andrije Seifrieda i mene je ustvari ‘krivica’ kolege Željka Korena, koji me je preporučio kao autora gospodinu Andriji jer je i sam već s njim surađivao. Poštujem i vrlo mi je drago što sam ostvario kontakt s osobom koja je zaljubljenik u umjetnost, kompetentna i najdraže, što potencira mlade autore. Mislim da mlade autore treba malo ‘pogurati’, posebno zbog situacije u regiji što se tiče umjetnosti. Iskreno se nadam da ćemo ubuduće surađivati. Ovim putem mu se želim još jednom zahvaliti na pozivu, gostoljubivosti i pozitivnoj energiji.

Istaknuto je na izložbi da je prvi put na temu pejzaža, Vi ste se predstavili sa svojim apstraktnim slikama. Možete li reći nešto više o njima?
Da, nakon 11 godina tradicije izlaganja aktova ‘natjerao’ sam Andriju Seifrieda da promijeni tematiku . Predstavio sam se sa 20 slika apstraktnih pejzaža, od kojih su 15 slika rađene tehnikom akrilik na kartonu a ostalih 5 slika akrilik na platnu. Ovaj koncept sam započeo na 4. godini studija. Radi se o istraživanju i problematiziranju likovnog elementa – plohe, reduciranju oblika (pojednostavljivanju) a tematika mojih slika je pejzaž zbog moje ljubavi prema prirodi, iako sam motiv po meni nije previše bitan, jer ne igra glavnu ulogu. Radi se o apstraktnom slikarstvu, točnog naziva Lirska apstrakcija koji se javlja nakon drugog Svjetskog rata, zasnovanog na gestualnosti, na spontanim potezima vođenim psihičkim improvizacijama. Pojam ‘lirsko’ u ovom slikarstvu predočava metaforički i poetski odnos apstraktne forme na slici i ljudske suštine.

Jedan ste od idejnih začetnika, osnivača Udruge likovnih umjetnika ‘Format’. Što ‘Format’ pretpostavlja, što se u njemu može naći?
Jedan sam od četvero osnivača Udruženja koje je osnovano 2010. godine u Mostaru. ULU Format kontinuirano djeluje već 3 godine i od tada je organiziralo nekoliko izložbi članova udruženja i ostvarilo suradnju sa Vijećem mladih grada Mostara i Street art festivalom. Cilj udruženja je, obzirom da u Hercegovini postoje tri ustanove iz kojih svake godine izlaze generacije obrazovanih mladih umjetnika, da okupi mlade umjetnike i olakša prezentiranje njihovih dijela kroz aktivnosti kao što su izložbe, likovne radionce, likovne kolonije kao i da na neki način podstakne likovnu scenu Mostara i Hercegovine.

Je li moguće tek kroz zajedničko ‘udruženje’ postići bolje osvješćivanje umjetnika (u jednini i množini) u njegovom okruženju – od osnutka, je li ‘Format’ uspio (ili uspijeva) u tome?
Naravno, ali glavnu ulogu igra pojedinac – umjetnik i njegovo zalaganje i ljubav prema tome. On sam mora to željeti i težiti ka tome. Mora živjeti za to. Jer bez konstantnog rada nema kvalitete. Udruženje kroz razne aktivnosti to samo olakšava ali ne može garantirati, logično. ULU Format uspijeva u tome, ali naravno mora još mnogo raditi. Najbitnije je da se ima volje za to.

Dio ste vizualnog tima koncepta LOVEvolution. Što nam možete reći o tome?
LOVEvolution je koncept nastao 2012. godine, pokrenut od strane pijanistice Amele Darling, koja već dugi niz godina živi i radi u Berlinu, te djeluje i surađuje s glazbenicima i umjetnicima iz cijelog svijeta. Pored mene, u ovom konceptu su sudjelovali još i DJ Marina Mimoza, mladi slikari Maja Rubinić i Višeslav Lučić te plesač i amaterski glumac Jasmin Jessie Mutić. LOVEvolution objedinjuje sliku, zvuk i pokret koji u zajedničkom dijalogu imaju sasvim drugačiji kontekst od pojedinačnog značenja. Kroz eksperiment tih elemenata dešavaju se spontani momenti koji komuniciraju sa izvođačima i publikom na jedan nesvakidašnji način. Ovaj scenski eksperiment pored objedinjavanja zvuka, slike i pokreta povezuje ljude koji se bave određenim umjetnostima.

Protekle godine imali ste izložbu s Tamarom Grbavac pod nazivom ‘Symbiosis stroja i prirode’. No, vaša suradnja traje i dulje. Postoji li još projekata koje ste zajednički napravili?

S Tamarom Grbavac sam se upoznao i započeo suradnju 2012. godine radom na ideji izložbe pod nazivom Symbiosis. Symbiosis je projekat koji nastoji problematizirati i obraditi aktualnu temu odnosa prirode (čovjeka) i stroja (kapitalizam, potrošačko društvo, mašina). Naziv izložbe aludira na parazitsku simbiozu, u kojoj samo jedan organizam ima koristi, u ovom slučaju stroj, koji sve nadmoćnije crpi prirodu i njena bogatstva. Živimo u društvu u kojem se zaboravlja na prirodu kao prvotni prirođeni ambijent i duhovna načela a stroj kao umjetna inteligencija sve više udaljava čovjeka od duhovnosti, pretvaranjem njega samoga u stroj. Moglo bi se reći, kako je čovjek postajući homo ludens uništio sebe djelom ruku svojih. Naša suradnja i dalje traje ali za sada ništa konkretno. To je jedini projekt koji smo zajednički napravili i nadam se ne posljednji. Surađivat ćemo ubuduće. Za sada imam u planu suradnju i ostvarivanje izložbe s magistrom kiparstva, Borisom Orenćuk koji također živi u Mostaru.

Rodom ste iz Metkovića, djelujete u Mostaru, a sad ste nas posjetili u Dubrovniku. Koji grad, po Vama, je najbolji, najpraktičniji za mladog umjetnika?
Ah, to je teško pitanje. Mislim da nije nijedan. Iz razloga jer, ljudi nisu razvili svijest o kulturi ili su je možda potisnuli koliko je kultura uopće bitna za narod i za pojedinca. Prema umjetnosti se više nema poštovanja. Zbog toga se u BiH i zatvaraju galerije i muzeji. Ovdje ne postoji ni scena ni tržište. Ali opet s druge strane, živimo u dobu Interneta i olakšan nam je protok informacija i povezivanje s ljudima iz cijeloga svijeta, tako da je najbitnija volja i rad.

Komentari





O autoru: Mia Njavro

Diplomirana novinarka i magistrica komunikologije. U slobodno vrijeme pišem, u radno vrijeme pišem. Prestala sam skupljati salvete, a najčešće se bavim temama od životne važnosti, kao što su filmovi, glazba i društveni mediji.

Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana