Peškafondo

Stradun s pomičnim krovom!

Stradun s pomičnim krovom!

Svako malo novi skando. Evo sad se podiže buka oko Kafeterije i to pola godine nakon što nam je Mani Goto­vac najavila kultnu festivalsku pred­stavu, miljenicu dubrovačke publike, na ‘neiskorištenom’ i u teatarskom smislu neistraženom Stradunu. Prošlo ljeto nije bilo vremena za razmišljanje o konceptu postavljanja osuvremenje­nog Goldonijevog djela nasred Stra­duna, jer tada se još zgrtao novac, ali Mani je svoje izrekla i svi su bili odu­ševljeni povratkom Kafeterije. To je bilo dovoljno. Međutim sad su se stvari počele malo drukčije odvijati. Pojedin­cima je došlo iz glave do g…e da će im predstava možda poremetiti planove o brzoj i lakoj sezonskoj zaradi jer će navodno Stradun u srcu sezone biti dijelom neprohodan, ovaj put zbog postavljenih tribina i proba, barem desetak dana uoči same premijere.

Preživjeli smo snimanje Star Warsa, blokadu, ograde, zonu sumraka, barem što se tiče komunikacije i ponašanja njihove produkcije. Preživjet ćemo i Kafeteriju.

No, problem ne leži u Kafeteriji, odnosno u ovom slučaju u Ljetnim igrama, niti u filmašima i filmskoj pro­dukciji koja očito sve radoznalije pro­učava Dubrovnik kao potencijalnu, atraktivnu filmsku kulisu. Problem je kao i dosad u samovolji gradske uprave na čijem je čelu gradonačelnik Andro Vlahušić. On kao da namjerno svakod­nevno provocira i iskušava granice izdržljivosti grada i građana na čijem je čelu.

Vlahušić je tako odlučio, dao je sugla­snost za korištenje prostora bez da je dvaput promućko u svojoj glavi, bez da se s bilo kim konzultirao, ali i bez da je prije toga sjeo s ljudima na koje će možebitno zatvaranje jednog dijela Straduna itekako financijski utjecati. On to može, on ima vlast i moć i čini što ga je volja. Vođenje grada temelji na trenutačnom raspoloženju, a ne na pomno promišljenoj strategiji (recimo o upravljanju povijesnom jezgrom) koju je prethodno usuglasio sa strukom i javnošću. I danas, kad se dio javnosti buni, negoduje, zgraža, a drugi šute jer nemaju izravne koristi od turista i turizma, a Igre i predstave ih i tako pre­tjerano ne zanimaju, on likuje, jer ipak se u njegovoj glavi rodila ideja i Kafete­rija je našla mjesto na Stradunu. Samo je pitanje koje li će nam još iznenađe­nje priredit!

No, moram se na tren vratiti na jedan nemili događaj. Primajući s golemom tugom vijest, koja je potresla puk, a kulturnjake uzdrmala posebno, kako Dubrovnik 2020. neće postati Prijestol­nica, nekako je u zapečku ostala infor­macija o jednoj dvorani. Vlahušić nas je izvijestio kako će usprkos neuspjehu na natječaju Grad Dubrovnik graditi ple­snu dvoranu. Plesnu? Ne, neće to biti koncertna, kongresna ili nekakva više­namjenska multi dvorana, već eto ple­sna. Čemu to? Kome to? Zašto plesna?

I opet čemu to kad postoji jednostav­nije rješenje… Pokrijmo Stradun! Bio bi to projekt nad projektima. Odmah preskočimo sve ove histerične predi­gre pred koje nas stavlja gradonačel­nik. S kojima testira strpljenje svojih sugrađana. Postavimo nad Stradunom pomični krov, recimo sličan onom na gruškom bazenu, koji bi se ljeti mogao otvoriti, a zimi zatvoriti. I ne bi se za idućih najmanje pet generacija morali brinuti o projektiranju, papirologiji, imovinsko-pravnim odnosima pa tako ni osmišljavanju i gradnji nekog novog kapitalnog projekta. Dobili bi idealnu dvoranu! Tamo bi se mogli održavati plesnjaci, kafići zimi nad pretrpanim stolovima i stočićima ne bi morali stav­ljati incerate. Zatvoreni Stradun bio bi sjajno mjesto za koncerte megapopu­larnog Zaka i Severine, a čak bi se rije­šio i gorući problem Orkestra koji se danas zbija u Slanici.

Stradun bi bio njihova vježbaonica te pozornica i ljeti i zimi. A kad smo kod zime, ni blagdan­ske kućice ne bi bile potrebne, jer zatvo­ren i topao Stradun bio bi sam po sebi senzacija. Vonj užganog ulja od priga­nih čevapa, pljeskavica, jeftine ribe i još jeftinijeg kuhanog vina, sve začinjeno s okusom luka i cimeta iz pečenjarnica nanizanih na izlozima lako bi se pro­ventao otvaranjem krova. O da, dobili bi pritom i jedinstveni prvi i pravi filmski studio. Koliko bismo uštedjeli! Pomični krov omogućio bi da najljepša ulica na svijetu postane još atraktivnija i funkcionalnija. Čudi samo kako se Vlahušić toga dosad nije sjetio. Time bi upotpunio nakaradnost koju godinama provodi nad gradom i građanima… 

Adio vam

Pročitajte još

[PODCAST ‘S BARBAROM’] Otvoreno o životu prije i nakon kobnog 21. listopada 2001. Tko je Zlatko Milić danas?

Barbara Đurasović

OKRUGLI 600. BROJ! Podižemo cijenu novine za 7 centi, a plaću novinara na 1050 eura!

Barbara Đurasović

‘MIRNE DUŠE’ U POLITIKU Pravi, pošteni i rehabilitirani

Barbara Đurasović