Ulicama moga Grada

„Što više unakaziš čovjeka, to si veći stilist!“

„Što više unakaziš čovjeka, to si veći stilist!“

Iako nam i nije do smijeha ovih dana, ajmo se ipak malo nasmijati; pred odlazak u mirovinu, dugogodišnji i najstariji zagrebački brijač i frizer izjavio je šaljivo o svom zanatu u današnja vremena: „Što više unakaziš čovjeka, to si veći stilist!“. A sad se vratimo doma, u naše okruženje, gdje nas puno tog ovih dana podsjeća na one ratne dane, od prije dvadeset i evo već tri godine. Po dubrovačkim ulicama su vatrogasne cisterne s vodom, ispred njih ljudi čekaju u kolonama s bidonima u rukama za nalit u njih pitku vodu. Mediji stalno javljaju kad će i gdje doći vatrogasci, dovesti nove cisterne pitke vode.

To je trajalo od zadnje poplave. Nekoliko dana. Voda iz gradskog vodovoda nije bila za piće, ma ni za kupanje, ma ni uz prokuhavanje, tek mogli ste je koristiti za ‘sanitarije’! Da, mogli ste bit na WC školjci, razmišljat o svemu i puštat vodu koliko god Vam je bilo drago. Samo tamo. I ni zašto drugo. U gradu biseru kulture, jednom od najljepših na Mediteranu, ma na svijetu čak, turističkom ponosu u kojem se svaki dan nabrajaju brojke posjetitelja i ‘okreće’ velika lova, cvate biznis i profit je zagarantiran, njegovi stanovnici i ovo preostalih rujanskih turista, nisu smjeli normalno piti vodu, ma ni tuširati se, samo razmišljati na WC školjci!

U gradu za kojeg njegov gradonačelnik kaže kako je bogat grad, jedna, istina velika poplava, učinila je da se njegovi građani osjećaju opet skoro pa kao u ratu. Toliko smo bogat grad, ma najbogatiji u Hrvatskoj, i imamo tako pametne političare koji nas vode, stiliste prve klase, da nemamo – pročistač pitke vode! Aj ‘proguglajte’ malo, uvjerit će te se kako taj pročistač za vodu ima skoro pa svaki imalo veći gradić u Hrvatskoj, svakako puno siromašniji od našeg grada. Čitamo kako je još 2011. najavljeno raspisivanje natječaja za kupnju ili izgradnju pročistača, trebao ga je u sklopu projekta HE Ombla financirati HEP, ali kako su odustali, za sada, od tog projekta, pročistač se više nije ni spominjao. Do ove poplave.

Sad, kad koristimo vodu tek za WC školjku, najavljuju mogućnost izgradnje pročistača za 2015.! Ili, možda, ako se izgradi HE Ombla, protiv koje su mnogi građani i udruge, a nakon toga i projekt ‘Golf’ na Srđu, dobit ćemo i pročistač!? Ponizna ovisnost o kapitalu ili stilisti koji nas unakazuju!? I opet u sjećanje dolazi Bruno Bušić i njegova proročna: „Najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali, te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima, navalit će na nas kao velike ptice grabljivice, a mi ćemo se pitat kako nas tada spasiti od nas samih?“

Brankine fotke iz Dropčeve

Kad smo već spomenuli rat, vrijeme kad smo se uspjeli spasiti i ponosno sačuvati, vraćamo se i zbog njega u Dropčevu ulicu. Evo za koji dan, 1. listopada, prisjetit ćemo se kako je počelo prije dvadeset evo već i tri godine. Branka Franičević iz svog foto albuma pokazuje puno zanimljivih fotografija, te pregledavajući ih vidimo još jednu sa sjajnom ženskom ekipom iz te ulice u odmoru na skalinima; prva s lijeva Marija Klešković, Franova mama i baka Lea i Pera, iznad nje je Brankina polusestra Mirjana djevojački Kerndl, udana Tošović i Deanova mama, koja je drugom rukom naslonjena na svoju i Brankinu mamu, Mariju Vićan, iznad njih kao da viri je Ružica Romić Zakarija, a zadnja s oćalima je Jule!? Sve iz Dropčeve ulice. Pa malo mutna, ali svakako zanimljiva fotka s koje nas, sa svog prozora uživajući u pogledu na Grad s Prijekog gleda gospar Antun Vićan, Brankin tata. Opet gledamo slike sa rođendana, slavi Dean Tošović sa braćom Klešković i cijelom rodbinom u Dropčevoj 4., pa slavi Brankina kćer Nives sa djevojčicama iz Dropčeve, pa njen sin Dino u dječjim kolicima po sred skalina, dok ga čuvaju Pero i Leo. A onda nekoliko fotki iz rata, stol u Brankine majke doma u Dropčevoj, na njemu lumin, svijeće, šibice, simboli svijetla tih ratnih dana! Sjećamo se, tada nije bilo struje, telefona, pa ni vode, čekali smo u redovima s bidonima dolazak vatrogasnih cisterni sa pitkom vodom. Kao u ove naše dane…

Adio vam i mirno Vam more!

Počela je škola s jako malo prvaša! A s dolaskom nove školske godine, u školske klupe ne dolaze samo novi učenici, dolaze i neki novi učitelji, nastavnici, jer neki stari odlaze u mirovinu. Nakon dugo godina u prosvjeti. Toliko godina da na njih kao učitelje i profesore navikneš kao na nešto što se nikad promijeniti neće. Pa ih i dalje, u toj i te kako zasluženoj mirovini i dalje zovemo ‘profesore!’. Jer, bili su profesori u nekim školama generacijama naših sugrađana i to će za njih ostat zauvijek. E tako će biti i sa znanim šetačem sa Straduna, velikim gosparom Zlatko Mičićem, njega će i dalje generacije iz Pomorske škole zvati ‘profesore’, iako je od neki dan u mirovini! „Adio Vam i mirno Vam more!“ možda će im opet poručiti na kraju jedne životne priče, kao što je i poručio na kraju onog njegovog sjajnog desetominutnog filma iz 2002. godine o povijesti Pomorsko tehničke škole, kad su slavili 150 godina postojanja.

‘Suhozimac’, kako voli za sebe reći, rodio se u Zagrebu 1949., u Preradovićevoj ulici broj 32., ali s pet godina s roditeljima, „majka mi je odavle“, seli u Grad, u Palmotićevu na broj 1! Zbog njega ćemo na kratko do te ulice, iako će ona na red doći tek… Završio je škole i postao diplomirani inženjer pomorskog prometa, ali još kao student radio je na Radio Dubrovniku, bio spiker, pa i voditelj, zajedno s Anom Brbora Hum, pa s Tonkom Pendom, Lenkom Stanić! „Od 1969. do 1974., svaki dan od 14 do 17 sati, koliko je tada trajao program!“ Bio je Zlatko tada popularan u Gradu, vodio je modne revije, koncerte, festival Prvi pljesak i još puno tog! Ali, iako je završio sve pomorske škole, nikad nije plovio, ostao je ‘suhozimac’. Od 1973. je u prosvjeti, prvo ŠUP, tadašnja Škola u privredi, pa COUO, te od 1988. Pomorsko-tehnička škola, gdje je predavao četiri predmeta, stekao status mentora, pa i profesora – savjetnika, „okrunio prosvjetnu karijeru uz sjajne kolege i odlične učenike s kojima treba biti prije svega iskreni prijatelj!“. I napisao mnoge knjige, skripte…“Prva moja knjiga bila je „Proizvodno tehničko obrazovanje“, svima znan PTO, ili ti ‘tehnički’, objavio sam je 1976., na šapirografu, pa množi, 200 komada, za moje učenike, ‘šupovce’! Prva ozbiljnija knjiga izašla je 2000., „Tehnička mehanika i statika“, udžbenik i zbirka zadataka. I dan danas je koriste u svih tehničkim srednjim školama i objavljuju je redovno. Treća mi je i najozbiljnija, „Brodski pomoćni strojevi i uređaji“, 402 strane, 482 slike, 18 poglavlja! Pripremio, oblikovao, skenirao, na kompjuteru obradio, crtao i napisao profesor Zlatko Mičić, tj, sve ja sam!“ Ma ima još nešto, jako lijepo, knjiga koju je napisao povodom 50 godina Kluba pomoraca „Miho Pracat“! A sad kad je u mirovini i mirnijem điru Gradom, bit će toga još, od gospara i profesora u mirovini, Zlatka Mičića.

Pročitajte još

NA STRADUNU Na kraju ovoga đira ulicama našeg Grada

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Na Paskovoj poljani, naokolo fontane

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Nikad nikome nemoj natjerati suzu!

Boris Njavro