Dragi moj Marko Mišo Mujane, lijepo si sve napisao, ali treba se nekih stvari biti svjestan. Dobro znaš kakav je početak bio našeg poznanstva iz onog vremena kad smo na karti tražili ucrtanu granicu kako bi ono malo ljudi stalo kod tog graničnog kamena u nadi da će ga obraniti.
Isto bi se trebao sjetiti kako taj granični kamen nisu nikad branili neki uz koje ti danas staješ. To je bio početak, dragi moj Mujane. Ti si ipak čovjek koji je stao na čelo garde u najtežim trenucima i sa određenim ljudima si učinio veliku stvar za Dubrovnik i Hrvatsku.
Sjećaš se dragi moj Mujane kad su nas razvukli od Prevlake do Čepikuća i nisam tada vidio, a mislim da nisi ni ti, ni jednog od ovih koji se danas busaju o prsa ili koji komentiraju samo zbog toga da bi komentirali, ili to činili zlonamjerno. Sjećaš se dragi moj Mujane kad su Konavle padale i kad su civili i branitelji bježali pred neprijateljem, neki ostajali u Gradu, a neki produživali prema Stonu i dalje. Isto bi se trebao sjetiti kako si ti sa djelom postrojbe Zbora narodne garde od 1.10.91. pa do deblokade grada 26. svibnja 1992. godine bio u obrani Čepikuća dok je drugi dio postrojbe ostao u okruženom Gradu. Mi koji nismo pobjegli iz grada Dubrovnika ostali smo u njemu i branili ga, a kad bi dobili želju za popiti kavu to smo morali raditi pod granatama u nekim od kafića ili smo to spravljali na prvoj crti, a prva crta nam je bila postelja gdje smo spavali. Dok ste vi i vaši stonski branitelji imali neograničeni izbor lokaliteta za spavanje. Nismo mogli otići do Metkovića, Opuzena ili nedaj Bože do Splita. To je nama bio samo san. Tada tijekom mjeseca studenog i prosinca malo je ljudi od onih koji su tijekom listopada stavili sebe u obranu Dubrovnika, ostalo u ovom gradu, i danas oni ljudi koji su tada tijekom studenog i prosinca bili ili ostali u Dubrovniku, za dvadesetu obljetnicu obrane Grada postrojavaju se na Stradunu kako bi prvenstveno svom čovjeku rekli ovo su ti ljudi koji su u najgorim vremenima za grad Dubrovnik ostali u njemu, branili ga i obranili.
Ostao sam i ja dragi moj Marko, iako ste mi slali pisma u kojim ste me pozivali da izvedem postrojbu iz Grada. A znaš i sam da me ništa za njega nije vezalo. Nisam htio ostaviti ljude pa ni onda kad su me ranjavali i kad sam prolijevao krv za ovaj Grad, nisam ih htio napustiti. Danas me oni koji su pobjegli iz njega nazivaju lažnim braniteljem, a ti im dragi moj Marko davaš potporu. Među ovim ljudima, neću tvrditi, moguće da se potkrije neka greška i da se provuče netko tko nije bio ova dva mjeseca u gradu, ali sam siguran da će biti sklonjen s popisa branitelja Dubrovnika '91. Malo je teže utvrditi te činjenice kad postoji dio branitelja koji su svoje prekide, jer su napuštali Grad ili napustili postrojbu i ostali u Gradu i nisu ga fizički branili, naknadno statuse uređivali kako bi postajali branitelji bez prekida. Nitko od onih koji su bježali iz Grada i ostavili nas da krvarimo u njemu neće niti smije biti na popisu, niti će biti oni koji su naknadno rješavali svoje statuse, a ti dragi moj Marko trebao bi znati kako su ih rješavali, tko im je potpisivao i davao status branitelja zapravo dragovoljca domovinskog rata. Kod djela onih kod kojih ti ideš 6. prosinca naći ćeš nejasne riješene statuse.
Branitelji iz 1991. godine obilježavaju dvadesetu godišnjicu obrane i svaki onaj koji je neprekidno sudjelovao najmanje dva mjeseca, a to je 11., i 12., dobit će medalju za sudjelovanje u herojskoj obrani Grada. Oni koji su u prvom redu započeli ovu priču s nama, a nakon što su otišli od nas započeli cijeli ovaj nered i koji koriste druge branitelje, pa i tebe dragi moj prijatelju Mujane, u svoje prljave namjere, znaju da ne mogu biti dio ekipe sa Straduna, jer nije bilo dovoljno biti deset dana u Gradu pa onda pobjeći iz njega i potom nakon dvadeset godina reći i ja sam branitelj Dubrovnika.
Spominješ brojke i navodne nečije izjave kako je po nekom broju nastala neka brigada ili koliko je po određenim popisima bilo ljudi. Takve brojke i takvi popisi su samo neka vrsta trenutnog stanja, a ne stvarnog stanja od dva mjeseca. Pitam te ima li iti jedan ratni zapovjednik iz 91. godine (u opisu ova dva mjeseca) koji je stao na vašu stranu. Nema. Ako bude iti jedan s razlogom i sam sam spreman napustiti ovaj projekt i priznat vama da ste vi u pravu. Neću braniti ničiju tezu o brojkama i popisima koliko je bilo ljudi u gradu u vrijeme kad je za Grad bilo najteže. Ako itko ima dobru namjeru može doći do spoznaje kako su nakon razbijanja naše obrane i naših snaga u obrani Dubrovnika, tijekom mjeseca listopada, a početkom studenog nastajale preustrojene postrojbe koje su imale svoje zapovjednike. Tada su ti ljudi s glavama u torbi organizirali ljude koji su branili Dubrovnik, iako su znali ako neprijatelj uđe u Grad da će biti pogubljeni. Ipak nisu bježali iz njega, dostojanstveno su ostali i hrabro branili svoj Grad. Do spoznaje broja ljudi vrlo je jednostavno doći. Samo treba pitat one koji su kompetentni za to, a ne one koji o tome nemaju pojma i koji unose nemir u društvo i među branitelje dok im u tome nažalost uspješno pomaže politika i neki novinari. Kad pitaš određene ljude gdje si bio 91. i tko ti je bio zapovjednik, a da on pri tom ne zna odgovor, vjerujem da ćeš dragi moj Marko priznat kako je to sve pomalo sumnjivo. Za to je u ovom slučaju za svaki ponaosob popis odgovoran njegov ratni zapovjednik. U obrani Grada je trebalo biti puno više i puno više dati sebe za obranu ovog Grada bez obzira volio ga netko ili ne, a ne pobjeći iz Konavala prema Stonu, bez da se čovjek zaustavi u Gradu, a nakon dvadeset godina takvi si ljudi uzimaju za pravo i sebe vide kao heroje. Ti bi Marko trebao znati definiciju heroja i junaka. Bio si zapovjednik Zbora narodne garde, zatim si bio ratni zapovjednik na stonskom ratištu i u mirnodopsko vrijeme zapovjednik brigade, (zvala se 630 brigada nasljednica 163.br.HV.) i pitam te koliko je statusa riješeno braniteljima? Zapravo koliko je statusa riješeno onim ljudima o kojima ti dragi moj Marko danas govoriš kako nisu dobili ništa.
S jedne strane jedni dobivaju, a s druge oni koji su trebali dobiti nisu dobili. Zašto nisu dragi moj Marko ako si ti bio tada taj koji je mogao dijeliti statuse. Nije mi nikakva namjera u tebi stvarati neprijatelja, ali evo nakon dvadeset godina izgleda da se ne slažemo u nekim stvarima. Ako je problem taj što se ti dragi moj Marko nećeš postrojiti, ja ne vidim ništa loše. Nisi bio u gradu tijekom 11. i 12. mjeseca pa je to i logično. Ako se pak radi o postrojbi Zbora narodne garde i o ljudima koji su, s jedne strane ostali u Čepikućama i dalje prema zapadu i druge, ostali u neprijateljskom okruženju grada Dubrovnika, ne vidim ništa sporno da ti u ime cjelokupne postrojbe dobiješ neku vrstu pisanog priznanja. Ali, mislim da u tome nije problem. Ti si dragi moj Mujane sve do nedavno koristio jednu frazu za jednog čovjeka koji ti je pobjegao iz Čepikuća, a eto danas si na žalost stao rame uz rame sa njim i okrenuo si se protiv ljudi sa kojim si započeo cjelu ovu ratnu priču. Stao si rame uz rame s ljudima koji su lažirali statuse, koji su bježali iz Grada, koji ni dan danas ne znaju u kojoj su postrojbi bili i tko im je bio zapovjednik. Nakon dvadeset godina stavljaš sebe na pogrešnu stranu i staješ uz pogrešne ljude što me zaista iznenadilo.
Misliš kako je teško bilo braniti Čepikuće, znam i ja da nije bilo lako i ipak nikad ne bi mogao reći kako sam ja branio Čepikuće, a znam da nisam osim što sam u njima u ljeto 91. proveo obuku kako bi kasnije polovicom rujna zauzeo položaje prema Ivanici. Ne branim ničiji popis, ali znam da oni ljudi s Brgata, a kasnije s Belvedera, Orkanskih visova i Zlatnog potoka, pa i oni ljudi s drugih obrambenih točaka, nisu nikakve kukavice koje su bježale iz Grada i ne mogu se uspoređivati sa grupom kojoj si ti najavio odlazak. Nisu isti i nikad neće biti isti.
Dubrovnik, 21. studeni 2011. godine
Mladen Jurković