Natrag
26.9.2017 20:19

facebook

twitter

google

rss

dulist

Sjećanjima i pričom na Pločama i u njegovom najstarijem i najljepšem dijelu – Iza Grada

6.4.2015 @ 16:10 Boris Njavro Ulicama moga Grada
4;4

Podijelite:

Pričom i sjećanjima o Njarnjasima, toj „veseloj družini od festa razlicijeh“, na kratko smo izašli iz đira ulicama Grada i van Zidina, te zastali na Pločama, točnije u manjem, ali gradnjom i te kako starijem dijelu ovog kvarta, zvanom Iza Grada i smještenom ponajviše iza Revelina, koji počinje od parkirališta na gornjoj Buži, a završava sa onim parkom pored Gimnazije, sa Srđa ograničen putem prema Cavtatu.

Tu, odmah iza Revelina, u jednoj maloj betuli okupljali su se Njarnjasi i smišljali svoje škerce, u jednoj od tih malih kućica živio je i njihov član Vlaho Knego, pa kad smo već zastali, ostanimo tu još malo, u sjećanjima na taj mali, ali prelijepi dubrovački kvart. Iako odvojen Zidinama od Grada, predio zvan Iza Grada, uži i manji dio danas poznatijeg dubrovačkog predjela Ploče, ima svoju privlačnost i zapravo je „dušom i tijelom“ sastavni dio Grada.

Đir preko Ploča
Kvart Ploče dio je Dubrovnika kojeg obilježavaju znani nam njegovi simboli i dijelovi, počinje nekako kad se krene sa spuštanjem niz Kapelicu pored starog Židovskog groblja ili Žudioskog greblja, pa pored vatrogasaca, niz ili uz parkiralište na Buži, rekli bi „gornjoj“ a neki i „ispod žičare“, te dalje iza Revelina, uz sjećanje na Tabor, ispod „male tarace“na kojoj se nekad znao igrat sjajan nogomet na malih barica, dalje pored zgrade Gimnazije i malog parkirališta sa fontanom i medvjedom kojeg također zovemo Tabor, valjda noviji, pa pored mitskih Lazareta iznad Komarde ili dalje iznad Banja, do velike zgrade Banca i Umjetničke galerije, pored Excelsiora i Argentine, pa još dalje šetnicom uz Vilu Šeherzadu i uz šum mora iz Betine špilje, korakom laganim pored Ville Dubrovnik i Doma Maslina, te do samostana i crkve Sveti Jakov, iznad kojeg su još vidljivi ostaci nekadašnjeg sela Višnjica, nekad tako udaljenog od Grada, po kojem se stoljećima, a i danas zove taj dubrovački predio. Selo Višnjica su Crnogorci još 1806. po svom starom običaju „čojstva“ s kojim se hvale opljačkali, porušili i spalili za sva vremena. Toliko da se nikad i nitko više tu nije vratio živjeti. Na kraju kvarta Ploče pored Sv. Jakova pogled je na veliko i nabijeno moderno naselje Zlatni potok, kao što su u ova naša doba prenapučili i cijelo naselje Ploče, učinivši od te nekadašnje ljepote življenja u tom kvartu neku modernu, ali svakako nehumanu apartmanizaciju, punu kamena, aluminija i bez duše, sa jedninom svrhom najma i iznajmljivanja soba našim dragim turistima.

Mjesto okupljanja – kanapica
Od onog starog, iskonskog, ambijentalnog graditeljstva nakon svih ovih godina apartmanizacije i modernizacije ostao je sačuvan tek onaj mali dio zvan Iza Grada kojeg čine preostale male obiteljske kućice. Kućice koje su izgrađene „od ostataka“ materijala kojim su se činile Zidine, te u kojima su zapravo u tim godinama izgradnje i živjeli meštri koji su činili Zidine i znane utvrde Grada. U tom malom dijelu Ploča, u jednoj od tih kućica rodila se, djetinjstvo i mladost, pa i veći dio života provela je gospođa Klara Ivanković, rođena Škero: „Volim taj naš mali kvart kojeg čini tek nekoliko uskih ulica zvati onako kako se i zove valjda godištima i stoljećima – Iza Grada, jer zaista je dio Grada, tek Zidine nas dijele, ali duša je ista! Pa i naš kotar, nekad mjesna zajednica, zove se Ploče – Iza Grada. Dio je to Grada, u sekundu bi bili u njemu, na Stradunu u điru, na Peskariji gdje je bio ringišpil, pa gdje su se prodavale dinje, samo na fete, nikad cijela, jer nitko nije imao para za cijelu. Središte svih događanja tog našeg malog kvarta bila je mala kamena klupica, „kanapica“ kako smo je zvali. Na njoj je bilo okupljanje svaki dan i u svako doba, od nas najmlađih, do starijih. A pored nje je bio i rubinet, jedini u našem kvartu, iz kojeg je vazda tekla hladna voda. Kad bi ovima s Prijekog nestalo vode na onom njihovom rubinetu na ulazu sa Buže, ili kad bi im ga netko slomio, što je znalo bit’, i oni bi po vodu dolazili do našeg rubineta i tako smo se i znali i družili. Ma, na toj „kanapici“ bilo je škeraca, bila je središte našeg života, tu se saznavalo sve, bilo je to mjesto kundurarija, a i raznih komentara, posebno nakon slušanja nekad jedinog radio aparata u kvartu. Užitak je to bio. Nismo imali puno, zapravo – ništa! Tek radost življenja, ljepotu života.“ U jednom dahu, punom emocija krenula su sjećanja gospođe Klare i nakon kratke pauze, nastavila je…

Ostalo je samo „P“ od Ploča
„Puno je tu dragih ljudi nekad živjelo, u tih nekoliko kućica između nekoliko uskih ulica. Lukša Beritić je tu živio neko vrijeme, pa i Ivo Rudenjak, obitelj Čokljat, pa Ivo Kutleša, nekad nogometaš koji je k nama doselio s Pila, pa Njarnjas Vlaho Knego, a imali smo i nekoliko doktora; Murvar, Burđelez, Veramenta… a tamo gdje je sad parking na Buži, gospar Čičovački imao je radnju od namještaja, a mljekaru je držao veliki gospar Vlaho Beusan, koji je inače živio na Prijekom. Još se sjetim mirisa njegova maslaca! Pa mesnica koju je držao Milan Bačić, a tek stolarija koju je imao Todor Konjević, tamo bi išli pomagat, očistit mu radnju za dobit onih sitnih drva za potpalu doma. Svi smo tad imali doma špahere, na njima se kuhalo i s njima se grijalo. Neki su držali kokoši, a neki i prasce.. Evo, sjećam se i gospođe Mihaljević, sto godina je valjda imala, bez zuba, a ribu bi znala pojest do kraja, drača bi samo ostala. Ma bilo je puno čeljadi, nas djece posebno, vazda igra, cika, al’ držali bi se reda, popodne od 2 do 4 nema dreke vanka ni igre vanka. Mi imamo i našu malu crkvicu, Svetog Lazara, skrivenu pomalo između svih tih naših kućica. Nekad bi na Svetog Stjepana, dan po Božiću, u njoj don Ivo Bjelokosić vodio misu, svi bi se u njoj skupili, ma nitko nije pitao tko je tko. A koliko znam, odavno je zatvorena, napuštena i u njoj već dugo nema misa. A danas… ne znam više ima li tko od tih starih, malo ih je ostalo, Anka Grbić, Jelena Kutleša… Naš stari kvart, Iza Grada, danas je skoro prazan. A ni Ploče nisu bolje. Postali smo rubni dio Dubrovnika, nema butige, nema trafike, za nešto kupit moram do Gruža, al’ svaki put do tamo idem preko Straduna, za osjetit taj đir pasat preko njega. Ma, od Ploča nekad ostalo je samo ono „P“, samo pogled na svu tu ljepotu oko nas! Sa mog balkona doma, gdje živimo odavno, vidim i Lokrum i Grad, čujem kako more udara u Betinu špilju, al’ ostalo je samo to, taj pogled!“

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana