‘Ma isto si malo ono zabrljao!’, onako na prvu će mi znani nastavnik Pomorske škole u mirovini, ali po puno toga i znani lik Grada iz Palmotićeve ulice s broja 1 gospar Zlatko Mičić.
A kako mi slično reče i moj dragi školski kolega iz našeg zajedničkog i davnog 8. c naše osnovne škole nekad davno zvane ‘Miše Simoni’ Vlaho Car, a i on je nekad davno – opet dvije riječi koje moraš navesti u sjećanjima – također bio stanovnik Palmotićeve na broju 5, nema mi druge, nego naći se napose s njih dva, u još jednom od naših razgovora. Ovaj put na temu kako je ‘nekad davno’ zaista bilo, što se sve događalo i tko je sve živio u Palmotićevoj, točnije u onom njenom donjem dijelu, od Straduna do Prijekog, na tek nekoliko kućnih brojeva sa jako puno stanova u ponajviše malo kvadrata, ali s jako puno čeljadi stisnutih u njima.
Tihi spasitelj Grada
Dakle, uz sjećanja njih dva, Zlatka i Vlaha, ajmo još malo zastati u Palmotićevoj ulici. Ipak, priznaju mi, ‘zabrljao’ sam malo, kao s kućnim brojem i stanom velikog lika Grada i Hrvatske, don Mihom Demovićem, koji nije živio na broju 1, već na broju 3, u kući koja je u crkvenom vlasništvu i u kojoj je on bio stanar u jednom malom stanu. ‘I onaj grb, na početku ulice, ma mislim da je to grb Palmotta i nije bez razloga tu stavljen!+, tvrdi Zlatko. A stavljen je nakon velike Trešnje iz 1667. pa bi bilo dobro da se netko možda i tom temom pozabavi. Zlatko je do Grada s obitelji, kao mali dječak, doselio 1955. iz Zagreba, u stan na trećem pjanu kuće broj 1. ‘Ovdje je prije nas živjela tetka mog dugogodišnjeg kolege u Pomorskoj, Antuna Česka, koji je baš tada otišao studirati u Zagreb. Sjećam se, ulica je bila puna našeg namještaja, useljavali smo pomalo u novi stan, a među svim tim stvarima bio je i moj mali bicikl, kojeg su djeca iz ulice gledali kao neko čudo!’ Na tom ulazu, na broju 1 živio je i po mnogo čemu vrlo zanimljiv lik Grada, austrijanac Franz Mayer, inženjer arhitekture, i njegova supruga Aleksandra, koja je dugo godina radila na recepciji ‘Excelsiora’. Priča Zlatko kako je gospar Mayer na neki način spasio Dubrovnik od miniranja zadnjih dana Drugog svjetskog rata. Naime, znao je gdje su sve postavljene mine, koje su se trebale aktivirati pri povlačenju Nijemaca, a kojima bi se porušili mnogi važni objekti. Po nekoj legendi, čak ih je sam Franz Mayer trebao aktivirati i zadnji, nakon toga, otići, što on nije učinio, već je, kako je bio u vezi s partizanima, to odbio učiniti, pokazao je gdje su sve postavljene mine, tim činom spasio Dubrovnik od novih razaranja, te zauvijek ostao živjeti u Gradu i u Palmotićevoj. U tom poslijeratnim godinama sudjelovao je kao arhitekt i u projektiranju i dogradnji nekih važnih objekta, kao Excelsiora, kino Jadrana… umro je ‘malo prije ovog rata!’
Ptice i mirisi kolača
Vlaho Car mi je svoju priču o Palmotićevoj prvo ‘nabacao’ i poslao mailom, ali već to je bila priča puna prelijepih sjećanja i tako divnih životnih detalja na čeljad, zgode, igre… da bi je najradije samo ‘copy – paste’, rekle bi današnje mlađe generacije, objavio u ovom điru. Prisjetio se Vlaho nekih novijih zgoda, posebno svoga djetinjstva koje je proveo u ovoj ulici, godina radosti i igre, poštivanja i zajedničkog života svih iz ulice, izvukavši u svojim sjećanjima ono dječje koje se nikad ne zaboravlja. U razgovoru s njim, prisjetio se još puno toga. Za početak, o gosparu Franzu Mayeru. ‘Mi smo se kao djeca bojali ući u kortu broja 1 jer je Majer imao velikoga psa, njemačkog vučjaka, a korta, za razliku od drugih, uvijek bila zaključana i tu se moglo ući samo s ključem ili kad bi se pozvonilo. U jednoj od soba držao je samo ptice, jako puno ptica! Letjele bi slobodno po toj sobi, bila je to atrakcija, pa bi mi djeca išli te ptice pogledat u Žeravice, preko puta, na broju 2, s njihovih skala. To nam je bilo jako zanimljivo. Žeravice su inače bili dragi ljudi, poznata postolarska obitelj, gospar Niko, supruga mu Lela i sin im Maro, koji je imao postolarsku radnju na Zelenoj placi. Kasnije su se preselili na Posat, ispod Kapelice. Maro je na žalost iznenada umro prije nekoliko godina.’ A onda me moj dobri Vlaho sjećanjima vratio u još jednu lijepu priču Grada i nekih davnih godina, na sam početak ove ulice, dolje na Stradun. ‘Ispod je bila butiga Kraša, ali mi smo zvali ‘u Žile’, kako se zvao poslovođa. Vrata od skladišta su bila na ulicu, a glavni ulaz sa Straduna. Vazda bi gledali u otvoreno skladište i grebali za bombone, jer su uglavnom bili refuzo. I dobili bi uvijek koji bombon. Cijela bi naša ulica mirisala od slatkiša ‘od Žile’. Nama djeci najzanimljivije bi bilo kada bi mijenjali izlog! U izlogu su bile čokolade od kartona ili stiropora ili drva, kako se ne bi pokvarili na suncu, pa bi ih dali nama kad bi ih mijenjali, a mi bi se time igrali i ko fol prodavali.’
Svi se pazili i poštivali
Nakon ove ‘slatke’ Vlahove priče, vraćamo se uz Zlatkova sjećanja na broj 1 i još jednog svakako zanimljivog stanovnika ove ulice. Tu je živio i akademski slikar Eugen Krstulović, ‘jedna njegova slika je i u Klubu pomoraca’ ponosno će Zlatko koji je o tom kultnom okupljalištu napisao malu, ali vrijednu knjižicu, te njegova supruga Nevenka Krstulović, koja je predavala matematiku u nekadašnjoj dubrovačkoj Višoj pedagoškoj školi. A onda je Zlatko spomenuo još jednu stvar koju sam ‘zabrljao’! ‘Na broju 2 nije bio Klub prosvjetnih, već Klub društvenih radnika! A tu je u početku bila smještena i prva udruga muzičara, već tada im je tajnik bio Hrvoje Filičić. Kasnije su prešli na Peskariju pored Kluba pomoraca. Prvi članovi te udruge muzičara bili su Trubaduri i ansambl ‘Dubrovnik’ Duška Asića i ostale sjajne ekipe.’ Spominje se Zlatko i kako je i on bio član zanimljiva kvarteta, ‘Desperadosi’, kasnije su se zvali nešto kao ‘DVD vatrogasci’, a uz njega članovi su bili Kiko Tomassi, Pero Pasković i Zlatko Marčinko. Treba podsjetiti kako je Zlatko Mičić tada, krajem šezdesetih godina, bio znani i sjajni pjevač, ali i voditelj mnogih zabava Grada, te spiker Radio Dubrovnika. Naravno, i Zlatko se prisjetio butige Kraša i poslovođe Nedjeljka Žile, te kako su se i oni, njegova generacija malo starija od Vlahove, grebali bombona i izloženih čoko – kutija od drveta, za vremena njegova djetinjstva. A prisjetio se i požara u ‘Krašu’, ‘planula vatra, svi skočili gasit, a mi djeca gledaj uzet koju čokolatu!’ Prisjetio se i on obitelji Žeravica, te zaključio priču o broju 2 ove ulice, ‘danas je to hotel!’ I na broju 3 danas je hotel, a tu je dakle nekad živio don Miho Demović. Vlaho će se prisjetit’ kako je ‘na broju 3 živjela Kate Perdić s mužem Antom, zet im je Oluja dugo godina direktor nekadašnjeg ‘Dupca’. Ispod su bile dvije žene, zvali smo ih Mljećke ili Primorke, i tu se onda uselio don Miho. Teta Kate je gornje sobe afitavala, pa se mi djeca nismo smjeli ljeti igrat do pet popodne, da nas ne bi polili vodom. Ne samo ona, to je bio tada red u Gradu, popodnevni mir, kad stariji odmaraju, a i mi djeca stojima doma na miru. Tada se to i te kako poštivalo! Sjećam se i kad se uveo drugi program televizije, trebala je posebna antena i onda smo molili tetu Katu da rastegnemo na njen krov kabel, da vidimo televiziju, jer se odozgo vidio Srđ. U nje smo često išli sušti robu. Ma svi smo se tada pazili i poštivali. A ispod nje je bio krojač Milan Ćosić, to je bilo omiljeno okupljalište starijih. Nikad u radnji nije bio sam. Kasnije se odselio u Biograd i žena Pave mu je i danas živa, a kćer mu se udala u Konavle, za Boža Lasića. Do dunda Milana je bila moja soba, a to ti je tek posebna priča…’