U danima smo sjećanja na one koji više nisu s nama, koje smo igrom čudne sudbine života nadživjeli. I koji žive još samo dok ih se mi sjećamo. U tim našim uspomenama. Zapravo, u nekim smo tužnim danima. A i jesen je konačno pokucala na vrata.
Maglovita i tmušasta, kakva već jesen i treba biti. S njom, prvim kišama, jugom i burom naizmjenično, odlaze nam i naši dragi turisti. Ostajemo sami, u điru pustim Stradunom. I pomalo, sve je nekako tužno. A opet, baš je neki gust prošetat se na miru, lagano i dostojanstveno Stradunom, bez gužvi, uz to malo čeljadi oko nas, al' čeljadi koju manje – više znamo i susrećemo s osmijehom na licu.
BOGATI RUSKI ŽIDOV ZIMDIN
Zahvaljujući predavanju i izložbi radova austrijskog arhitekta Alfreda Kellera ovih dana, iznova smo pričali, spominjali i prisjećali se onog čudnog, a tako lijepog zdanja uz more po sredini Ploča, Šeherezade. Dio priče o Vinku Mišiću Grku odveo nas je i do nje, ali priča o njoj svakako je zanimljiva zbog puno toga. Stoga, idemo na kratko iz ulica Grada u đir pričom do nje.
Povijest ovog velikog i lijepog, ali po svemu i čudnog objekta vezana je uz njenog prvog vlasnika, investitora i graditelja Zimdina, Židova iz Letonije, prebogatog bankara, koji bježi pred “oktobarskom revolucijom” sa svojim ogromnim bogatstvom, te prvi mir pronalazi u Dubrovniku. Obogatio se raznim trgovinama, švercom oružja, bankama, a ulagao je i u hotele po Austriji, kojih je imao nekoliko.
Zaljubljuje se u Dubrovnik, a svoju ljubav želi pretvoriti u kapital, pa započinje s megalomanskim graditeljskim zahvatima, kupujući sve što se moglo kupiti, te gradeći dvije velike vile. Jednu gradi u predjelu Sveti Jakov, pričalo se za svoju ženu, s kojom nikada nije imao djece. Tu zgradu tamo od kraja pedesetih godina koristila je beogradska “Jugobanka” za odmor svojih šefova, sve do zadnjeg rata. Zadnjih godina služila je za dubrovačke svećenike u mirovini. Inače je još uvijek u državnom je vlasništvu.
TAJNO LJUBAVNO GNIJEZDO
Drugu gradnju, za nas u ovoj priči zanimljiviju, Zimdin gradi za sebe i svoju tajnovitu ljubavnicu, koju je ponekad i oslovljavao pred prijateljima kao Šeherezada, pa je vjerojatno i nova građevina od početka dobila to ime. Povezao se i družio sa tadašnjim dubrovačkim bogatašima, obiteljima Banac i Glavić, te je s njima planirao napraviti veliki most, šetnicu do otoka Lokruma, nasuprot Šeherezade, a na njemu velike kockarnice i hotele. Srećom, tadašnja dubrovačka vlast shvatila je i na vrijeme zaustavila njegove ludosti i kupovanja, pa je Zimdin krajem dvadesetih godina otišao dalje, do Amerike sa svojom ženom. Sjećanja kažu kako je za njima krenula i tajnovita ljubavnica. Iza njega su ostali veliki planovi i dva velika objekta u gradnji, nedovršena.
Radove i gradnju po projektu Alfreda Kellera vodio mu je čovjek od njegova velikog povjerenja, general nekadašnje ruske carske vojske i graditelj Belanov. Gradnja Šeherezade, unatoč mnogim promjenama i stalnim novim idejama Zimdina, završena je za manje od tri godine, točnije 1929. godine. Namještaj i inventar pristigao je iz svih dijelova svijeta, sve je bilo vrlo ekskluzivno, samim tim i jako skupo, jer Zimdin je bio jako bogat čovjek.
Kupaonica je kupljena u SAD – u i dovezena preko „velike bare“, kao i mnoge druge stvari, a orgulje su stigle iz Petrograda, po želji Zimdina. Tadašnji Dubrovčani bili su šokirani stilom koji je bio potpuno suprotan od svih drugih objekata, kombinacijom istočnih stilova, prepun židovskih, ali i arapskih obilježja. U tom objektu Zimdin je želio imati svoje skriveno ljubavno gnijezdo, čineći sve da oduševi svoju ljubavnicu, tajnovitu i prelijepu Maurku, kako neki stariji i danas pričaju po Dubrovniku. Ipak, kako priča iz tog vremena kaže, on u tom gnijezdu nikada nije uživao, tek čuvao ga je i obilazio njegov general Belajev.
PRVO KOMITET, PA STRIPTIZ BAR
Do jeseni 1944. godine, nekako baš u ove dane, kada u nju ulaze partizani, prvo strijeljaju Belajeva kao neprijatelja novog režima, te Šeherezada postaje prva zgrada Komiteta KPJ u Dubrovniku. Zanimljivo, ni talijanska ni njemačka vojska nikada u nju nije ušla za vrijeme Drugog svjetskog rata. Komitet KPJ napušta je vrlo brzo, sa željom da ona postane jedna od prvih „Titovih vila“, pozivajući velikog vođu na ljetovanje i odmor u njoj. Ali, zna se kako ni novi “gazda” u njoj nije nikada spavao!
Koju godinu iza Šeherezada ide u vlasništvo hotelu “Argentina”, njoj najbližoj ustanovi, jer je bila ogromna da bi se država o njoj brinula. U to vrijeme, krajem pedesetih pojavljuju se nasljednici Zimdina, a kako bi se izbjegli problemi sa svjetskim židovskim lobijem, tadašnja država plaća traženi iznos i Šeherezada postaje njeno vlasništvo, točnije hotela “Argentine”, što potvrđuju i katastarski papiri.
Šezdesetih godina ona postaje noćni striptiz bar, ali i dalje bez ikakvog velikog interesa turista i domaćih gostiju.
Nakon striptiza, nekoliko godina Šeherezada je bila prazna, da bi početkom sedamdesetih godina primila svoje tih godina, a možda i uopće, najpoznatije goste, Elizabetu Taylor i Richarda Burtona, zvijezde filma “Sutjeska”, zaljubljeni veliki glumački par, koji je u njoj odspavao čak dva mjeseca. Mnogi su ih posjećivali, čak i Tito, a oni su tako postali prvi koji su Šeherezadu učinili ljubavnim gnijezdom. Nakon njih i novih godina manje – više zatvorenosti, u njoj se snimaju scene za film “Okupacija u 26 slika”. Dva, tri mjeseca glumci i ostali iz ekipe su ulazili i izlazili mimo kontrole, pa je tada nestalo mnogo vrijednih stvari, posebno sitnog namještaja, na ogorčenje zaposlenika hotela, kad su to evidentirali. Od tada počinje propadanje i zaborav lijepe Šeherezade, od tada u nju više nitko nije dolazio, ni ulazio ni kao gost.
Privatizacijom hotela „Argentina“ u paketu prodana je i Šeherezada, obnovljena je i nakon svih godina elitno je mjesto za smještaj vrlo bogatih gostiju. Eto, toliko o tom čudnom al' prelijepom zdanju na Pločama. Šeherezadi, uvijek s onim „e“, a ne Šeherzadi, kako je po nekoj navici zovemo u Gradu. Kratko izlet do na Ploče, pa opet nase u đir ulicama Grada i iznova ugodno praznim Stradunom.