Natrag
21.10.2017 07:08

facebook

twitter

google

rss

dulist

Razgovor ugodni dva gospara Grada – U središtu na Prijekom

29.1.2014 @ 12:43 Boris Njavro Ulicama moga Grada
4;4

Podijelite:

„Riječ se zaustavila u strahu od bjeline papira. Zadrhtala i nestala u trenu vremena!“ stihovi su koje je prošle subote izjutra, u điru tako ugodno sunčanim, a još više ugodno praznim Stradunom i okolnim ulicama, zapisao na neki mali šaljivi, kao „nagradni“ kupon vrijedan kako na njemu piše čak 30 tisuća kn, gospar Tomislav Šuljak.

Rijetko ih zapiše, tek tako, onako uz put, u điru, kad mu kroz misli prođe neki stih. Nekad ih zna izgovorit’ onako iz glave, kao u nekom strahu „od bjeline papira“, a nekad ih, srećom, ovako i zapiše. Na neki slučajno nađen komad papira. Ima tih njegovih papirića već skupljenih kod mene. Šteta bi bilo da tek „zadrhte i nestanu u trenu vremena!“ Ovako, imate prigodu štovani čitatelju, pročitati ponekad te njegove rijetke, ali tako lijepe stihove.

Ajmo do Rudija…
Dakle, Grad je i dalje onako ugodno prazan. U ove zimske, sunčane i tako tople dane. Sve je nekako mirno, na većini butiga, suvenirnica, kafića i čega li sve ne, mali je bijeli papirić na kojem piše „Zatvoreno radi godišnjeg odmora“. Gazde poručuju: „Kome radit kad nema žive duše!“ Tek malo znane čeljadi je u điru. Taj mir pomalo uznemire ove nove „filmadžije“, ovaj put ekipa serije „Borgia“, zbog kojih se čak i prelijepi konji Stradunom prošeću. I učine neki čudan, ali lijep ugođaj. I dalje traju radovi, do Pila se Ispod Minčete ne može, pa ako ćete s Ploča do Pila, nema druge već preko Dupca! Do daljnjeg. Stoga, nemojte se iznenadit’   kad na Dupcu zateknete našu dobru Libertasovu „osmicu“ kako se tamo okreće nase u Grad, s pogledom na Župu. Kao onaj ljetni otvoreni turistički bus. Eto, ako odavno niste vidjeli Župu, u „osmicu“, pa polako naokolo, upoznajte i taj dio dubrovačkog kraja. Prije bure i prave zime, koja će sasvim sigurno „doći po svoje“, te moguće i malo snijega donijeti, jer zima ipak ne spava „zimski san“. Prisjetite se, zadnjih godina snijeg nam redovno svrati krajem veljače ili početkom ožujka. Sumnjam da ćemo se izvući i ove zime. Za nadati se kako će do tad ovi radovi biti završeni. I tako nas dva u điru, prije bure. Gospar Tomislav priča, sjeća se, pokazuje neke pomalo zaboravljene detalje Grada. Dolazimo na Prijeko. Sve do tamo zatvoreno. Samo tamo, po sredini Prijekog otvoren restoran gospara Iva Rudenjaka. On radi cijelu godinu, svaki dan. „Ajmo do Rudija!“ reče gospar Tomislav i uđosmo unutra, u pomalo skriveni, privatni dio gospara Iva.
Zajednička putovanja…
Njih dva se znaju od djetinjstva, veliki su prijatelji, te krene priča puna emocija, ali i smijeha. Prvo nas je gospar Ivo odveo do novog, nedavno uređenog dijela restorana, u kojem je nekad davno bila pekara „Gulin“. Znana pekara gospara Iva Gulina, zvanog i „Đedo“, koji je tu, na kantunu Vetranićeve i Prijekog, živio i radio dugo godina. Bio je jedini pekar u tom dijelu Grada, starija čeljad još ga se spominju. Inače, on je nono po majci slikara Lukše Peka, koji je u toj zgradi proveo dio djetinjstva. Gospar Ivo pokazuje tu staru peć za kruh, koju je sačuvao i uredio, sačuvavši tako i dio povijesti Grada. A onda krenu sjećanja njih dva o tome kako su zajedno putovali. „I te kako često!“ – počinje gospar Ivo – Trebao sam ići u Modenu, u Italiju, 1973.,  po automat za posluživanje, zovem ga „Aj’ Tomo sa mnom! Za deset minuta kod auta!“, a on da ne može, da je na nekom sastanku radničkog savjeta!  Bio si tad direktor Umjetničke galerije, jel’ Tomo? Al’, nije prošlo ni deset minuta, čeka on mene s torbicom kod auta. Ma, volio sam ga vodit sa sobom, jer on je vazda znao nešto o toj elektronici. I nas dva do Modene i u tvornicu tih aparata. Predstavio sam im Tomu kao svog tajnika, meštra, što li već, on se vrtio okolo, vidio kako se to sve čini, popravlja, te tamo krene u razgovor, došli i njihov direktor, čak i gradonačelnik, a Tomo im počne o umjetnosti i povijesti Modene. Ma, zna bolje sve od njih o njima! Tek su nam na kraju dobacili kao kakav im je tek ovaj vlasnik firme, mislili su na mene, kad mu tajnik zna sve o umjetnosti! Tomo, a ono o „sto banki“, kad sam prodao onu slastičarnu u Kunićevoj, aj ti to pričaj!“

Sto banki i prvi stol na Prijekom
Mali predah u sjećanjima njih dva. Ta slastičarna bila je naše kultno mjesto okupljanja krajem sedamdesetih godina. U Kunićevoj, pored kafića „Galerija“ koji je i u ovo naše doba sjajno mjesto izlaska i kojeg vode Butigan i Sušić Suva, bila je ta slastičarnica, zadnjih godina onaj gornji dio kafića. Neko vrijeme vodio je gospar Ivo. Tu bi se tih davnih godina našli kad bi obružali školu, na kavici prije ili iza, posebno zbog sjajne „split banane“. E tu krene s pričom gospar Tomo; „Ivo, ti si to prodao nekom Albancu, ali si mene upoznao s njim, kao ako što treba popravit, evo meštra! I pokvari se nešto u aparatu, te čovjek stane tražit mene po Gradu. Prvo doma, pita moju ženu Dragu „gdje je meštar?“, kaže mu moja žena „kakav meštar, nema ovdje nikakav meštar!“ A on će „A gdje vam je muž?“, te ga ona pošalje u Dvor, gdje sam tad radio. I on u Dvor, po mene. Traži on meštra Tomu, kažu mu nema ovdje meštar Tomo, čujem ja neka gužva, siđem, shvatim o čemu se radi, doma po alat, te mu to popravim. Novi gazda, Albanac, htio mi to platit, ali ja neću, ni na kraj pameti mi nije bilo! Al’ ovaj navalio, te ja onako iz glave, ko’ moj Ivo, lupim „Sto banki!“ Bilo je to tada tisuću dinara, velik novac. I on mi da bez razmišljanja i zahvali za sve. Eto, tako sam i ja jednom zaradio u životu kao meštar!“ Bilo je još tih anegdota i zgoda njih dva, spomenute su i u onoj lijepoj knjizi o gosparu Ivu. A onda smo pričali o Prijekom. „Prije stolova i restorana bilo je više turista u obilasku Prijekog, vodiči bi ih doveli za pokazati im ove lijepe renesansne balkone, palače!“ počeo je gospar Tomo, a gospar Ivo nastavio o tome kako je postavio prvi stol na Prijeko! „Kupio sam prostor, otvorio 1976. restoran „Ragusa 2“, godinu nakon otvaranja „Raguse 1“ u New Yorku! I vidim, fali mi stol vanka. Nije tada nijedan bio na Prijekom. I jedno jutro, onako za pokus, iznesem jedan vani, za ekipu i kavicu; Đelo, Avdo Čimić, Mato Ulaga i ja, te shvatim kako je to nešto potrebno. Kupio sam onda prostor baš na ulici Prijeko, „Lora“, krenuo i stol po stol. Bilo je tu problema, ali baš tako je počelo sa stolovima na Prijekom!“

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana