Natrag
20.1.2018 08:07

facebook

twitter

google

rss

dulist

RAZGOVOR SA ZINOM URLIĆ ‘Bit ću trenerica dok god me djeca vole i poštuju’

11.12.2017 @ 22:38 Baldo Marunčić Sport

Podijelite:

Dubrovačka sportska djelatnica Zina Urlić primila je nedavno najvišu državnu nagradu u sportu ‘Franjo Bučar’ – Nagradu za životno djelo u 2017. godini.

Urlić je kao igračica, trenerica i odbojkaška djelatnica dala velik doprinos u širenju i podizanju kvalitete odbojke u Hrvatskoj. Radila je kao trenerica i izbornica nekoliko generacija juniorskih reprezentacija te direktorica Odbojkaškog kluba Dubrovačka banka, kad je klub 1998. godine bio prvak Europe. Godine 2001. dobila je godišnju Državnu nagradu za sport ‘Franjo Bučar’. Urlić za DuList komentira ovo vrijedno priznanje, ali i govori o prošlosti i budućnosti odbojke u Dubrovniku i Hrvatskoj.

Nagradu za životno djelo primili ste u Hrvatskom saboru iz ruku najveće hrvatske olimpijke Janice Kostelić. Uz Vas, dobitnici tog vrijednog izdanja još dva velika hrvatska sportska imena Zdenko Zorko i Zdravko Hebel. Kakvi su dojmovi?
Dojmovi su sjajni. Našla sam se u društvu osvajača olimpijskih odličja, a ne treba trošiti riječi tko je Janica Kostelić, iz čijih sam ruku primila priznanje. Jako mi je drago što se ta nagrada ne dodjeljuje samo osvajačima medalja, već je komisija prepoznala rad koji sam ostvarila u svom životu, koliko sam mladih odbojkašica odgojila.

Jeste li bili iznenađeni što ste dobili priznanje?
Baš i nisam, jer sam 2001. godine dobila godišnju Državnu nagradu ‘Franjo Bučar’, koja je zapravo preduvjet za ovu nagradu za životno djelo. U svom životu bila sam juniorska reprezentativka bivše države u kojoj je živjelo dvadeset milijuna ljudi, ali nisam nikad osvajala nešto ili od sporta zaradila neki novac. Danas se manje-više zna koliko se plaća osvajanje olimpijskog zlata. Oduševljena sam što sam se našla među olimpijcima te dobila ovo vrijedno priznanje. S djevojkama puno pričam. Ne znam kažnjavati, više volim razgovarati. Cure moraju steći povjerenje u mene, da me prihvate kao trenericu. Uvijek nastojim svojim radom postići to da cure zavole odbojku, ali i da vide što hoće u životu

Vaša životna i sportska biografija su prebogati značajnih uspjeha, ali je i puno sportskih sudbina vezano za Vas i Vaš rad. Odgojili ste brojne generacije hrvatskih odbojkašica. Kako gledate na taj svoj doprinos?
Gledajte, sve reprezentativke, od Alajbeg do Strunjak, su zapravo moje cure, koje su prošle kroz moju kadetsku reprezentaciju. Nekima sam bila izbornica, a nekima trenerica. Isto je s Grbac, Jerkov, Poljak, Barun. Njima sam također bila trenerica, one mene jako vole i u sjajnim smo odnosima. S generacijom 1988. sam bila od uzrasta mlađih kadetkinja do juniorki. Kao kadetkinje smo bile četvrte u Europi i šeste u svijetu, a kao juniorke bile druge u Europe te devete u svijetu. Tu je i odnos Odbojkaškog saveza prema meni bio u redu, jer me nisu ostavili ‘sa strane’. Iako imam godina, osjećam se sjajno, još uvijek mogu trčati. Dok god me djeca vole i poštuju ja ću raditi ovaj posao. Najviše volim raditi s ‘mališima’, većinom je to do dobi 17-18 godina. Pa ja već u srijedu imam natjecanje mlađih uzrasta s mojom ekipom iz Osnovne škole Ivana Gundulića! Nakon ove nagrade nisam pala, već idem dalje puno parom. Nitko me ne tjera raditi u osnovnoj školi, ali je neprocjenjiv osjećaj kad se njih dvadeset zaleti prema tebi.

Imate veliko iskustvo rada s mladim odbojkašicama. Kako pristupiti tim curama, koje prolaze razdoblje puberteta, nose u sebi neke svoje privatne probleme, a treba s njima ozbiljno raditi?
Ja sebe nudim do najkasnije kadetske generacije jer je dobro da na juniorskoj razini bude ‘jači’ izbornik. Međutim, uvijek se u savezu borim da u reprezentacijama u kategorijama do juniorki žena bude jedna od trenera. Sve cure starije od toga nisu više djeca i više ne slušaju pa im treba čvrsta ruka. Smatram da kao žena i majka mogu najbolje prići toj djeci. Bez obzira što one kod kuće imaju roditelje, jer to je u sportu drukčije. S djevojkama puno pričam. Ne znam kažnjavati, više volim razgovarati. Pa onda kažem: ‘Ako ti se smije, pođi lijepo u svlačionicu pa se ismij ili zovi i mene pa ću i ja s tobom’. Cure moraju steći povjerenje u mene, da me prihvate kao trenericu. Uvijek nastojim svojim radom postići to da cure zavole odbojku, ali i da vide što hoće u životu. Takva sam bila i u reprezentaciji. Imali smo strogog izbornika, ali ja sam s njim uvijek znala komunicirati. Ipak je on muško, ‘vojska’, a one bi se meni požalile pa bih to prenosila izborniku koji je uvažavao moje savjete.

Bili ste dio tima slavne generacije ‘Dubrovačke banke’ koja je 1998. godine poharala Europu. Nedostaje li Vam ta atmosfera, euforija, puna dvorana?
Bila sam skeptična prema tome. Svi su govorili o ruskom treneru, ruskim igračicama. Dok nisam shvatila koliko je mladih odbojkašica iz te ekipe kasnije postalo reprezentativkama. Delić, Kaštelan, Džamarija, Dugandžić. Bila sam skeptična dok nisam vidjela kako se radi. Kroz tri ekipe, a u svakoj ekipi vrhunski treneri. Tada sam bila sportska direktorica i znam koliko je o tome trebalo voditi brige. Pogotovo o mlađim curama. To što smo tada ostvarivali je bilo onda i danas fantastično za Dubrovnik i dubrovačku odbojku. Da je taj organizacijski sustav ostao na snazi, ali i ljudi, novac i banka, taj bi klub još godinama sigurno ostao u hrvatskom i europskom vrhu. Ali znamo što se kasnije sve dogodilo. Ja se te faze dubrovačke odbojke nimalo ne sramim jer znam kako se radilo. Po cijele dane sam bila u klubu, a predsjednik kluba Neven Barač uvijek mi je govorio: ‘Lako mi kupimo ove za prvu ekipu, ti gledaj mlade, jer će ih sutra zamijeniti’. Dakle, to je bila dugoročna vizija razvoja kluba. Grad Dubrovnik ne bi trebao zaboraviti te slavne dane. To što smo tada ostvarivali je bilo onda i danas fantastično za Dubrovnik i dubrovačku odbojku. Da je taj organizacijski sustav ostao na snazi, ali i ljudi, novac i banka, taj bi klub još godinama sigurno ostao u hrvatskom i europskom vrhu

Kakva je budućnost dubrovačke odbojke? Cure se mlade, prošlih godina nastojale su se držati blizu vrha, ove godine su otišle jedan skalin niže.
Mi ćemo uvijek imati mladu ekipu. To nam je sudbina. Cure u klubu ostanu do kraja srednje škole i potom odlaze dalje, većinom na studije. A gledajući kakva je inače trenutno odbojka u Hrvatskoj, imate tek zagrebačku Mladost i Marinu Kaštela. Da naše cure nisu imale tu nesretnu okolnost niza ozljeda i bolesti mogle su i dan danas igrati Prvu ligu. To mi je krivo, jer je u taj rang natjecanja teško ući. A dogodine nam odlazi cijela jedna generacija. Svake godine nam netko ode, to je velik problem, a naravno da se ne može nikoga prisiliti da ostane. Naravno, uvijek postoji mogućnost povratka tih cura. Njih puno živi i radi izvan Dubrovnika. Bilo bi sjajno kad bi se vratile, ali mnoge od njih ostanu u drugim gradovima.

Kako danas gledate na svoju igračku i trenersku karijeru?
Nemam razloga za ičim žaliti. Kao igračica nisam mogla postići više od onoga što jesam. Takva su bila vremena, odricala sam se svega kako bih išla na treninge. Svoj trenerski posao radim s gustom, a još imam volje i snage. Imam dovoljno vremena, djeca su mi odlična, suprug također i svi me podržavaju. Dok me zdravlje služi neće biti problema. Već u srijedu me čeka natjecanje. Nema odmora!

Komentari





O autoru: Baldo Marunčić

Diplomirani novinar i magistar struke odnosa s javnošću sa žutim pojasom iz karatea. Fanatik trivije, šahovski kibicer i zaljubljenik u ukusnu domaću hranu i svoj Grad. Ne podnosi nepravdu i smatra kako novinarstvo treba biti oružje protiv te nepogode.


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana