Natrag
21.9.2017 21:40

facebook

twitter

google

rss

dulist

Prvi smo osjetili ‘blagodati’ turizma!

3.6.2016 @ 6:45 Boris Njavro Ulicama moga Grada
5;5

Podijelite:

Do Grada je sve teže i teže, obavljaju se „zaboravljeni“ popravci i razni radovi po prometnicama, „događaju“ nam se razni kongresi, stigli i turisti, poskupilo parking, a gužva ionako na sve strane, te i te kako vrijedi ona „tko se zatekao u Gradu, teško će iz njega, a tko je ostao van Grada, teško će do njega“ do kraja ljeta ili do jeseni.

U tom svemu, nekako se „probismo“ do naše betule „Fontane“ za vidjet koga znanog i čut koju pametnu, kad pored našeg stola, vanka u Ulici od polača, naleti na nas draga nam Iga Muhoberac, simbol kvarta Sveta Marija. Priča nam Iga, onako u žurbi i sa saketima u rukama koje treba odvuć’ do svog doma skalinima gore skoro do Zidina, kako je bila sa zborom „Libertas“ u Vukovaru i kako im je lijepo bilo po veseloj Slavoniji, a na to sve pitam je kako je njena palma u njenom đardinu. Na to zastade Iga, te će onako tužno: „Jadno, sva se osušila!“ Nije čudo, mislim se, vidimo kako se palme suše na sve strane, neka bolest, kažu zove se „crvena palmina pipa“, će ih dobro uništit’, ali ova, Igina palma iz njena đardina, na svoj način ipak je simbol Grada. Te je njeno „oboljenje“ ipak drugačijeg značaja od nekih drugih palmi. Nema slike sa i oko Zidina gore na Svetoj Mariji na kojoj nije ta njena palma, svi koji obilaze Zidne mogli su dirnuti njene grane. Sjećam se kad bi Igin zet Maro išao skraćivati grane, da turisti i ostali šetači mogu mirno proći Zidinama, da im ne smeta u obilasku. A tu, u đardin podno Zidina, kao malu sadnicu posadio je Igin suprug Bodo kad su se vjenčali, kao svoj „miraz“, dotu ili prčiju, doselivši se u Grad iz svog Gruža. Ima tome godišta! Rasla je i prerasla Zidine, a na svoj način bila je simbol i njih dvoje, njihove ljubavi, braka, života. Kakva je ta njihova palma ovih dana vidimo na fotkama koje je za ovu priču i s povodom slikao Igin zet Maro Matović, na čemu mu hvala, a uvijek nasmijana Iga na to će, krenuvši dalje „uzaskale“ put Svete Marije: „Palma je usahla, ali naša ljubav nije!“

Rijetko van Grada
A mi smo još uvijek u sjećanjima Vlaha Cara na djetinjstvo i neku davnu čeljad iz Palmotićeve ulice. Sjećanjima stigosmo i do broja 5. gdje je nekad Vlaho živio, te krene njegova priča. „Iznad mene na tom ulazu živjela je Nikica Radoničić, majka poznatog Ante Radoničića, godinama direktora u „hotelskome“, a žena mu je i nama predavala fiziku u Osnovnoj školi „Miše Simoni“. Oni su tu prije živjeli i onda se preselili u Lapad. Do tete Nikice još uvijek sa suprugom Marijom živi Jure Medić, poznati meštar za, kako bi on govorio, “makinje za pisanje i šivanje“. Bio je šef u nekadašnjem „Metalu“, u odjela koji se tada zvao „Precizna mehanika“. Nije bilo one stare dobre pisaće makinje, na kojoj više nitko i ne kuca, koju on nije znao popravit! Svi su ih tada nosili njemu, u „Preciznu mehaniku“, kako se tada zvao taj odjel, a on bi je do kraja rastavio i sastavio, u djelić, i naravno popravio. Tako i makinje za šivanje, veliki meštar je bio dok se tim bavio. Njegova kći Tereza, s kojom sa odrastao i za života smo veliki prijatelji, udala se u Zaton, preziva se Vodnica, te Jure ima četvero unučadi i jednoga praunuka. Iznad mene živjela je teta Jele Hauser, do nje znani gospar Stevo Rubešić sa svojom ženom Jelicom. Stevo je bio šef u „Manona“, nekad znanog okupljališta čeljadi Grada. Bio je pravi gospodin, uvijek prvoklasno obučen , a pričao je kako je mogao kupit neku kuću na sadašnjem Vojnoviću za malo novaca, ali da su ga “smeli” kako to nije u Gradu i je li normalan to kupit, pa je odustao. Inače bilo je tih priča o Gradu i onome ostalom, van Grada. Sjećam se kako je tete Jele i još neke gospođe, kada bi uveče sjedali vanka i pričale na ulici, a mi djeca ih slušali, kako se ne sjećaju da su ikad bile dalje od „Okružnoga“. Jedna od njih čak nije bila sigurna jel’ bila na sprovodu u Mihajla ili negdje drugo, pa su se druge čudile kome je ona tamo imala za poć’ na sprovod, da sigurno laže. Tako je to bilo, sve im je bilo u Gradu i do najdalje se hodilo do tadašnje bolnice, Boninova i Okružnoga. Ma, kad bi pošle šetat do Svetog Jakova o tome bi pričale danima iza, kao kako su i koliko daleko išle. Svaki izlazak iz Grada bio je rijetkost i nešto za ne vjerovat!“ Vlahova sjećanja puna ovih lijepih detalja života Grada nekad, koja mi je prvo poslao mailom, a kasnije iznova prepričao, najradije bi zaista samo „copy – paste“ ubacio u ovaj đir.

Kafići mijenjaju život
Sjećanja idu dalje, uz Vlaha uključujemo i sjećanja Zlatka Mičića, još smo na broju 5. gdje je u potkrovlje živio Niko Tomić, sa ženom Katom i sinom Markom, dugo godina profesorom Pomorske škole, koji je i danas tu. Njegov otac Niko je radio u podrumu za vino na Prijekome, na dnu Antuninske, okupljalištu mnogih. Prelazimo na drugu stranu Palmotićeve, s parnim brojevima, na broju 4 je živio dundo Niko Vukašin, znani pekar, žena mu Kate rođena Mišić, te njihova pokojna kćer Marina Nodilo, „uvijek tiha i mirna, jako draga osoba.“ Prisjećaju se Vlaho i Zlatko kako je na broju 6, uvijek živjelo dosta ljudi. Na prvom katu je živio Ivo Lazo sa svojom obitelji, sin Nikša i sad je tamo sa svojom obitelji, iznad je bila gospođa Jelka i muž joj Ivo Radovan, njihov sin je gospar Tonći Radovan, jedan od dugogodišnjih direktora u „Atlantskoj“, a sada umirovljenik i aktivni pjevač u crkvenom zboru Svetog križa u Gružu. Iznad njih je bila brojna obitelj Alojzija Belšaka. U prizemlju broja 6. bila je mala trgovina tvrtke „Uzor“ iz Splita u kojoj su se prodavala radna odijela. Mala butiga, ali uvijek puna ljudi iz hotela, tvornica koji su dolazili probati uzorke, pa su ih onda dobivali direktno iz tvornice na svoja radna mjesta. U prizemlju te kuće sedamdesetih godina otvoren je kafić „Futbal“, jedan od prvih u Gradu, kojeg je držao tada poznati nogometaš Dinama Branko Gračanin. „Bio je to jedan od prvih Zagrepčana koji su započeli biznis u Dubrovniku“ reći će Vlaho. Nakon Gračanina preko puta je otvorio kafić „Papagaj“ Mladen Radišić, kod njega je radio Frano Cetinić koji je živio u ulici iznad Prijekoga. „Dolaskom kafića u ulicu sve se promijenilo. Život je postao katastrofa, jer bi se po cijele noći pilo i bančilo, pa se više nije moglo mirno spavat. Ma i prekopodne isto tako. Uveče se više nije moglo sjedat po skalinima i na štokelama na dnu ulice ispod Prijekoga, a nas djecu nisu mogli hranit za objed vanka na skalinima, jer su ih zauzeli gosti kafića. Inače djeca bi bolje pojela vanka na skalinima, nego doma za stolom. Zaludu su okolni stanari činili sve kako bi rastjerali goste, polijevali vodom, zvali policiju, ostavljanje razne “šporkarija” ispred vrata po noći i slično, ali život je postao nesnošljiv. Moj otac Niko znao bi noću otić’ na Bužu i u autu na miru spavati, a moj krevet je bio pored vrata „Papagaja“, nekad ne bi oka sklopio cijelu noć. Čeljad Palmotićeve, uz Boškovićevu i tamošnji prvi kafić “Laus” prvi su osjetili “blagodati” turizma koje sada osjećaju gotovo svi stanovnici Grada!“ prisjeća se Vlaho.

Opklade i kamenice
Prije tih kafića u tim prostorima bila su dva znana okupljališta čeljadi. Gdje je bio kafić „Papagaj“ krojačku radnju držao je Milan Čosić, a gdje je bio „Futbal“ prije je bila mala konoba ili krčma koju je držala teta Kate, tu se mogla pojest dobra marenda, kuhano jaje, slana srđela, pa čak i pravi objed, zelena menestra, gulaš, tripice, grah, bakalar i slično. Uz mnoge druge, tu je često dolazio poznati nam lik Grada Zvonko Regjo, djed našeg „osnovca“ Zvonka Doke Kajtnera, tada najjači i najveći čovjek Grada, koji je vazda činio škerce i koji je mogao najviše od svih pojest. „Kako doma nije smio puno pojesti, ljutila mu se žena Maruška kako je debeo, donio bi on do teta Kate i što god ribe što bi uhitio ili čega li već da mu ona to spravi!“ Naravno, o „Zvončici“, kako su znali zvati dunda Zvonka Regja, a tako se zvala i njegova mala barka koju je vozio samo na vesla, i njegovim škercima smo pisali u điru ulicama na Svetoj Mariji, gdje je živio. Prisjetio se Vlaho jednog njegova škerca, kako su se mnogi šale radi znali kladiti na temu koliko zaista „Zvončica“ može pojesti, jednom je pala opklada da može pojesti čak 500 kamenica! I krenu put Stona dva kladioničara i Zvonko, naruče kamenice i krene marenda, jedan tvrdi da će ih Zvonko pojesti i preko 500, drugi tvrdi kako nema šanse za to. Uz opkladu, onaj koji izgubi, sve plaća. Zvonko pomalo uz vino gustira kamenice, i njih dva uz njega pomalo, broje i pobrkaju brojke, jedan će da je Zvonko pojeo 272, a drugi da je pojeo 273 kamenice. Posvađaju se oko brojki, a Zvonko će na to „Ma šta se svađate, ajmo iz početka!“ Legenda kaže kako je nakon te svađe pojeo točno pet stotina kamenica, dakle, ukupno… A onda se Vlaho sjetio još nekih priča iz djetinjstva…

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana