Natrag
22.10.2017 23:13

facebook

twitter

google

rss

dulist

Prije ulaska u Vetranovićevu ulicu, ponešto o tom velikom pjesniku

9.7.2015 @ 7:57 Boris Njavro Ulicama moga Grada
5;5

Podijelite:

Čudan je spoj značajnih osoba povijesti Dubrovnika u nazivima ulica njihovim imenima na Prijekom.

Tu, jedan pred drugog kao u parovima, raspoređeni su u tom nizu ulica veliki prijatelji, suradnici i značajni likovi Dubrovnika zajedničkog životnog puta i godišta, kao Ruđer Bošković i Rajmund Kunić, učitelj i učenik, prijatelji u znanosti, koje dijele tek četiri ulice u nizu, ili kao Mavro Vetranović i Nikola Nalješković, pjesnici, prijatelji i suradnici, koje dijele tek dvije ulice u tom čarobnom nizu ulica kvarta Prijeko. Netko tko je davao imena ulicama na Prijekom, a većina ih je 1912. dobila nazive po ovim velikim Dubrovčanima, učinio je to jako pametno. Nakon Zamanjine, koji je prijateljevao sa Boškovićem i Kunićem, u tom nizu na red dolazi sedma ulica od Sponze, koja nosi ime Mavra Vetranovića. Prije tog imenovanja, ova ulica još tamo od 1836. po nekim starim zapisima zvala se Petilovrence, kao što se i danas zove naredna ulica u ovom nizu. Dakle, dvije ulice, jedna pored druge, dugo su zvane istim imenom, a zašto je bilo tako, to nije nikad posebno pojašnjeno.

Točno prezime pjesnika
Za početak priče o ovoj ulici, nikad i nipošto zvati je Vetranićeva! Isključivo i jedino Vetranovićeva ulica, jer ovaj znani svećenik – benediktinac, sjajan pjesnik, vrsni spisatelj svog vremena, zvao se Mavro Vetranović, a kraća varijanta njegova prezimena Vetranić pojavila se kao pomalo nametnuta „istočna verzija“, te svakako, po tvrdnjama onih koji to znaju, a još ih ima, ne može nikako proći! Dakle, Mavro Vetranović uz dodatak i Čavčić, prema nadimku kojeg je stalno imao, rodio se 1482. u Dubrovniku, u kojem i umire u velikoj starosti 1576. godine. Po svom zvanju bio je svećenik – benediktinac, ali poznatiji nam je po svom književnom radu, među najsvestranijim i najraznovrsnijim, ali i najdugovječnijim spisateljima je svog vremena, ali i uopće hrvatske književnosti. Vetranović je bio središnja osoba ondašnjega dubrovačkog književnoga kruga, možemo reći prvog takvog u Hrvata, o njemu su pisali mnogi veliki i znani teoretičari književnosti; Milan Rešetar, Foretić, Bogišić, Ćale, Pavličić…, te mnogi drugi, a posebno emotivno i vrlo često naš dragi rođeni Karmenaš Antun Pavešković. Kako je Vetranović živio u isto vrijeme kad i Nikola Nalješković, ali i Marin Držić, kojeg je posebno volio i štovao kao mlađeg pisca, zatim Hvarani Pelegrinović i Lucić (s ulicom koja nosi ime Hanibala Lucića spaja se ova Vetranovićeva ulica gore na početku Pelina), te Petar Hektorović, koji je posjetio Vetranovića i Nalješkovića za svoga boravka u Dubrovniku, navedeni veliki hrvatski pisci, uz još neke manje znane, dopisivali su se, surađivali, posjećivali, te postali taj prvi značajni hrvatski književni krug.

Hrabri pjesnik iz osame
Podrijetlom pučanin iz trgovačke obitelji, dalekim korijenima iz Boke kotorske, što navodno potvrđuju neki davni zapisi koji kažu kako mu je obitelj doseljena nekom ženidbom u Dubrovnik, Vetranović se rodio kao Nikola, ali zaređenjem u benediktinskom samostanu uzima ime Mavro. Znan i štovan među svećenicima, obnašao je mnoge crkvene dužnosti u Dubrovniku, a početak je bio u benediktinskom samostanu Sv. Marija na Mljetu, gdje 1507. nakon priprema i ulazi u taj red svećenstva. Nakratko iza je i u samostanu na Lokrumu, te odlazi na školovanje u Italiju, vraća se iznova na Mljet, dva puta je biran za opata tamošnjeg samostana, ali zbog nesuglasica oko reorganizacije benediktinskog reda, a možda i sukoba sa vlastima u Dubrovniku, 1517. prognan je iz Republike i odlazi u Italiju. Iz tog izgona vraća se na Lokrum 1522., pa je iznova na Mljetu, te nakon toga jedan duži dio života provodi na službi, ali i u izolaciji i osami na otočiću Sv. Andrija. Sam kraj života svojom odlukom proveo je u samostanu Sv. Jakov u tadašnjem dubrovačkom prigradskom naselju Višnjica, gdje je završavao mnoge svoje napisane radove, među kojima i Astronomski atlas. U povijesti naše književnosti smatra ga se začetnikom pastoralne i satirične poezije, u kojoj hrabro optužuje tadašnji dubrovački vladajući sloj vlastele, te i autorom mnogih drugih književnih vrsta, posebno politički angažiranim pjesmama u kojima dominiraju teme kršćanske nesloge u vrijeme prodiranja Turaka u Evropu. Iako izborom zvanja svećenik, Vetranović je očito prije svega bio književnik, ali i hrabar i sjajan kritičar svoga vremena kroz svoja napisana dijela, ukazujući u njima na mnoge probleme oko sebe, posebno oko tadašnje političke strukture Dubrovnika i Republike, zbog čega je bio i prognan, ali i zbog čega je najčešće birao izolaciju i osamu boraveći i službujući u udaljenim benediktinskim samostanima.

Mavrova djela
Dugo godina Vetranovićevo djelo bilo je malo znano i istraživano, a u početnom otkrivanju njegovih spisa često ga se autorski povezivalo, pa čak i zamjenjivalo sa Marinom Držićem, koji je neka svoja dijela, npr. Tirena i Hekuba, i pisao tematski na osnovama Vetranovićevih djela. Inače, njihov odnos posebna je priča, tada mladog Držića su optužili kako je „Tirena“ plagijat Vetranovića, koji je ipak prvi stao u njegovu obranu, zaštitnički, očinski, prijateljski, ali izgleda i rodbinski, što je nedavno otkrio sjajni dr Nenad Vekarić! Vetranović je napisao veliki broj pjesama raznih tema i vrsta, osam drama, jedan fantazmagorični nedovršeni ep, a njegov bogat književni opus teoretičari su podijelili u tri vremenska perioda i temama spisateljska stila, početni sa srednjovjekovnim vjerskim temama, zatim renesansni po čemu je i najvažniji, te završni barokni stil. Nakon mladenačke poezije pod utjecajem Petrarke, kao i kod Nalješkovića, duhovni zaokret u svojim djelima Vetranović doživljava za vrijeme još jedne strašne kuge koja je vladala Dubrovnikom 1526/27. godine, do tada zaljubljeni pjesnik povlači se u sebe, tematski se okreće intimnijoj poeziji o životu i smrti, okreće se pitanjima smisla čovjekove egzistencije. Nakon tog stvara religioznu poeziju i crkvena prikazanja, sjajne razgranate strukture sa psihološki razrađenim likovima, „Posvetilište Abramovo“, zatim dramu „Orfeo“ svjetovne tematike, zapada u nekim djelima i u misticizam, a posebno je važan alegorijski spjev „Piligrin“, strukturom vezan za Danteova putovanja, koji je na žalost ostao nedovršen. O tome koliko je Držića spominjao i u ovom spjevu, u nastavku priče o Vetranoviću.

P.S. Naravno, nešto i za kraj. Za početak, opet datumi… Odlukom Malog vijeća 3. srpnja 1319. za prvog graditelja Minčete izabran je Ničifor Ranjina, po kojem se u Ulici Damjana Jude na dnu Karmena zove onaj kamenom zatvoreni „volat na pola“ Ničiforova vrata. Još nešto vezano za Minčetu, 27. lipnja 1322. uzima se zajam od tadašnjeg nadbiskupa „od deset libara groša“ za nastavak gradnje Minčete. I jedna godišnjica, s malim kašnjenjem, al’ uvijek u mislima na Jabuku! Deset godina je prošlo od kad nas je tako neočekivano 21. lipnja 2005., u svojoj tek pedesetoj godini života, napustio dragi, dobri i mirni čovjek, vrhunski fotograf i sjajan kolega Milo Kovač. Mirno i tiho, između ispijanja kave i soka od jabuke u „Cele“ ili u „Snacku“, zauvijek je snimio i sačuvao svojim foto aparatom mnoge detalje našeg Grada, fotografije koje ostaju spomen i umjetnost za sva vremena. Bio je meštar, umjetnik hvatanja trenutka koji prolazi u tren. Mnoge priče, poneka reportaža, zajedničke teme, savjeti o svemu, poznanstvo iz djetinjstva i susjedstva na Pločama, obiteljske fotografije koje nam je snimio i još puno tog veže me za Jabuku. Zauvijek. Jer je Milo bio čovjek koji se ne zaboravlja.

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana