Natrag
25.9.2017 17:23

facebook

twitter

google

rss

dulist

Prijateljica golubova i Orlanda

7.10.2015 @ 18:49 Boris Njavro Ulicama moga Grada
8;8

Podijelite:

Prvi listopada iznova smo se prisjetili onog suludog dana iz 1991. godine kad su sa svih strana počeli tući granatama po dubrovačkom kraju. I sjećamo se i svih tih strašnih dana jeseni te devedeset i prve i svih koji više nisu s nama.

Budimo bar malo iskreni, mogli bi ponekad otići na groblje u spomen na one koje smo igrom ratne i životne sudbine nadživjeli. Vrijeme čini svoje, prošle su već godine, ali dok ih se sjećamo, svi ti dragi dubrovački mladići i svi ostali koji su branili Grad, živi su u našim sjećanjima. Danas smo tu gdje smo, a svi dobro znamo gdje smo, te nas i ovi „prognani“ Sirijci hvala Bogu samo prolaze, tražeći neki bolji život ili što već negdje drugo. I njima je jasno da kod nas sreće nema. A i mi smo se toj sreći i boljem životu nadali te davne jeseni devedeset i prve. Da, i kad smo konačno postali sami i svoji, kad smo konačno izašli iz tog ratnog ludila kao pobjednici, pobijedili su nas „narodnjaci“. I to ne obični, već oni „veliki“ i turbo narodnjaci.

Kajina kartolina
Dugo godina jedno od važnijih obilježja, a svakako i mjesto bitnog razloga ulaska u Ulicu Petilovrijenci bila je foto radnja „Lokrum“, smještena po sredini donjeg dijela ulice, na broju 3., koju su godinama vodili Kaja Đerek i njen suprug Milan. Zapravo, počelo je sa Milanom Đerekom, prvo je imao foto radnju na Gracu, pa ispod Zvonika, a onda se skrasio u ovoj ulici. Nakon njegove prerane smrti, Kaja je postala simbol te radnje, ali i cijelog Grada. Rođena u Zuzorinoj, u Cvijete Zuzorić ulici, od Radonića iz Konavala, dijete Grada po svemu, obilježje Grada po onome čime se bavila, fotografiranjem čeljadi Grada.
Pokazala mi je jednom zgodom neku staru razglednicu. Onu lijepu kartolinu koju smo slali svojima doma i dragoj čeljadi sa raznih putovanja, tek da se zna gdje smo, a koje u današnja vremena malo tko kupuje i šalje, te lagano prelaze u davnu prošlost. Snimljena je s Luže, podno Zvonika, sa stupom koji sliku dijeli na dva dijela, na njoj je Stradun, onako cijeli, od fontane do fontane, tada bez ijednog stola, obasjan suncem na pola, sa šetačima skrivenim u hladu. Orlando je skriven iza tog stupa, oko njega golubovi, puno golubova što se u ova naša doba više ne da vidjeti. I tu, između Cele i Orlanda, jedva prepoznatljiva, naravno mala i jedva vidljiva na toj ionako maloj razglednici, stoji ona – Kaja Đerek. S rukama na leđima, naravno s fotoaparatom sprijeda, mirno čeka među svojim prijateljima golubovima i gleda veselu skupinu mladih u šarolikoj odjeći, spremno čekajući njihovu zamolbu da ih uslika, fotografira tu među golubovima, na lijepom Stradunu kao vječnu uspomenu na posjetu našem Gradu. Kako bi kad dođu doma, negdje otkuda su stigli, tu njenu fotografiju ponosno spremili u svoj obiteljski foto album.

Golubovi, njeni statisti
Zapravo, na ovoj davnoj razglednici Kaja je ono što je godinama i bila, neizostavni dio Grada, kao Orlando pored kojeg je snimala, kao golubovi, kao Stradun… Ova razglednica snimljena je, po Kajinom sjećanju, negdje sedamdeset i neke godine prošlog stoljeća. U vremenima kad je Kaja sa svojim fotoaparatom svaki dan bila tu oko Orlanda i kad smo svi u Gradu znali Kaju i Kaja je znala sve nas u Gradu. Vjerujem kako nema našeg sugrađanina iz tog vremena koji u svojim obiteljskim foto albumima nema barem jednu fotografiju iz godina svojih odrastanja na fotografijama, kojima ih je na tren uslikala, a zauvijek otimala zaboravu Kaja Đerek. I ne samo iz našeg vremena odrastanja, kad smo se kao djeca oko Orlanda igrali i hranili golubove, sami ili s roditeljima, a ona nas aparatom „okidala“, već i iz kasnijih vremena, kad smo odrastali, zabavljali se, vagiđali i što sve ne činili, ona bi nas i tada neočekivano svojim aparatom hvatala na tren za vječni foto spomen. Redovno i uvijek sa fotoaparatom oko vrata, svojim nužnim „sredstvom za rad“, ali i u obaveznim proljetno – jesenjim modnim „kompletima“ uz odjevno originalne detalje po kojima smo je i poznavali i prepoznavali oko Orlanda, ispred Cele, u hladu Sponze, na skalinima crkve Sv. Vlaha, kao i na ostalim poljanama i po ulicama Grada. Dozivala bi odnekud svoje prijatelje golubove, njene redovne statiste na fotografijama, kako bih ih uslikala sa našim nasmiješenim i veselim sugrađanima, pojedinačno ili u različitim obiteljskim kombinacijama, portret ili neka druga poza, snimak za sjećanja. Naravno, nisu ni turisti mogli odoljeti njenom neočekivanom pozivu, često i ne razumijevajući što im to govori čudnim povišenim tonom ta žena između golubova.

Kroničar Grada
Nije Kaja bila sama, imala je ona oko sebe i Orlanda jaku konkurenciju kolega sa fotoaparatima na Luži, tom jedinstvenom susretištu gdje su počinjali i završavali đirevi Stradunom, ali nakon svih godina u sjećanje nam nekako dolazi ipak samo ona. Jer, Kaje je bilo posvuda, baš kao što su i njene fotografije snimljene „svugdje i posvuda“, ostale dijelom dokumentiranih, protokolarnih i drugih raznih događanja po Gradu, kao i spomen na razne procesije, vjenčanja, sprovode, što li već, spremljeno ili razasuto nakon svega u nekim kutijama ili foto albumima. Zapravo, sa svojim aparatom bilježila je kroniku događanja i života Grada, razna druženja,okupljanja ili slučajne susrete, trenutke u kojima se nazdravljalo i pjevalo ili možda i tugovalo, te je Kaja Đerek sama po sebi na svoj način jedna važna kronika Grada i jednog vremena. U nekim godinama, i ne tako davno, prestala je fotografirati i ljude i svoje golubove i svoj Grad, a Orlando je izgubio svoju vjernu dugogodišnju prijateljicu. Kao i golubovi, kojih je sve manje, pa ih nema ni tko uslikat. Nakon svega, Kaja živi gore na Konalu, kaže kako je bole noge, te sve manje može u đir, najviše je doma, pa, nakon što je slikavala, odlučila je pisati pjesme, ostaviti neki novi trag. I kao što je svojim foto aparatom bilježila trenutke oko sebe, tako i sada bilježi neke svoje trenutke, svoja sjećanja, misli, intimu, okrećući nakon svega svoj objektiv u svoju dušu, nudeći nam opet sebe, ovaj put u stihovima kojima nema kraja. Nakon lanjske prve zbirke pjesama, evo najavljuje i novu, kaže za svoj rođendan početkom prosinca. Vječna naša Kaja…

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana