Natrag
17.8.2017 05:45

facebook

twitter

google

rss

dulist

PRIČA O BOGATOJ PODUZETNIČKOJ OBITELJI: A da je voda potekla s Bosanke?

31.5.2015 @ 13:31 Baldo Marunčić Grad
4;4

Podijelite:

Moj nono Niko Srincich je bio građevinski inženjer i istraživao je izvore vode. Iza Prvog svjetskog rata uz pomoć rašljara našao je izvor na Bosanci. Govorilo se

da je buknula voda u vis. Potom je pregovarao s Općinom o izgradnji vodovodnog kanala do Grada. Zemlju, oko sedam tisuća metara četvornih, kupio je prije Drugog svjetskog rata, ali kad je počeo rat, taj projekt je propao – priča nam Dubrovčanin Nikola-Nikša Srinčić, umirovljeni profesor i izdanak poznate i nekad iznimno bogate obitelji Srincich. Kako je posljednjih godina iznimno aktualna tema o vodi, vodovodu i pročistaču, čini se pravovremenim podsjetiti na jedan projekt koji je, da je uspješno izveden, možda mogao izmijeniti povijest Grada po pitanju vodoopskrbe. Iz dokumenata, isprava i kupoprodajnih ugovora koje Srinčić posjeduje može se isčitati kako se ova zanimljiva priča razvijala.

Još 1923. godine Niko Srincich je prvi put ponudio projekt Općini Dubrovnik. Pije Prvog svjetskog rata više godina se bavio istraživanjem izvora pitke vode, a izvor koji je pronašao na Bosanci ‘u doba najveće godišnje suše izbacuje oko 160 metara kubnih pitke vode na sat’.
– Po velikoj količini vode koja nadolazi u zimsko doba mnijenja je da ta voda u svom toku protiče na tolikoj uzvisini te bi je bilo moguće dovesti u grad s padom stojećim iznad visine sad postojećeg gradskog vodovoda – stoji u ponudi koju je Srincich dao Gradu. Bio je spreman pokazati mjesto izvora i dokazati navode, ali pod uvjetom da mu se zajamči ugovorom naknada za troškove traženja vode.

Općinski ‘tehničari’ potvrdili su njegove navode, a kako je u to vrijeme postojeći općinski vodovod u lošem stanju ‘dubrovačko vijeće’ donijelo je zaključak da se ponuda ‘u načelu prihvaća’. Srincich je bio dužan pokazati mjesto izvora i dati sve informacije, a općina izvršiti istraživanja i mjerenja te provjeriti njegove tvrdnje. Ako sve skupa bude odgovaralo tehničkim zahtjevima ide se u iskorištavanje izvora. Ako se Općina odluči koristiti vodu isplatit će Srincichu ‘1000 komada po 20 franaka, svaki u zlatu zvani napoleondori’ za troškove traženja, od toga pola iznosa kad krene izgradnja, a ostatak kad vodovod profunkcionira.
Srincich je u svojoj ponudi tražio da mu se, nakon izgradnje vodovoda, ustupi ‘struk vode iz općinske vodovodne cijevi na besplatno vječno uživanje na njegovom posjedu u mjestu zvanom ‘na Skaloćama’.’Po njegovom planu, glavnoj općinskoj vodovodnoj cijevi priključila bi se cijev promjera 25 mm (na njegov osobni trošak) do Srincichevog posjeda ‘na Skaloće’. Mogao bi dnevno koristiti maksimalno 20 kubika vode dok vrelo bude davalo najmanje 120 kubika na sat, a kad izdašnost opadne, količina bi se smanjila na 10 kubika. Ipak, do tog dogovora nije došlo.

Godine 1938. Srincich od obitelji Lalić kupuje gotovo 6000 metara četvornih zemlje na Bosanci na kojoj je ranije pronašao vodu. Projekt je uključivao gradnju kanala na brdskoj kosini ispod Bosanke, a poviše Ploča. Međutim, da bi vodokanal mogao provesti do Grada (gdje bi bilo izlazno mjesto vodovodnog tunela) morao se dogovoriti s vlasnikom zemlje gdje će izaći tunel. Bio je to Čeh August Radimsky, vlasnik Ville Viktorija, tada uz Imperijal jedan od prvih dubrovačkih hotela. Od Radimskog je tražio ‘vječito i isključivo pravo služnosti’ kako bi probušio tunel i pravo upotrebe dva metra širokog traka zemljišta od ‘državnog puta Ploče-Dubac’ do mjesta tunela, kako bi se mogle položiti vodovodne cijevi. Uz to, tražio je pravo upotrebe površine zemljišta 3×4 metra kako bi se postavila vrata tunela, kao i pravo upotrebe zemljišta 15×20 metara za izgradnju rezervoara. Ako se izgradi na visini do 100 metara nadomorske visine onda ne smije biti viši od 3 metra, a ako je iznad 100 metara n.v. onda može biti visok do 5 metara. Za uzvrat Srinčić je Radimskom ponudio jedan struk vode iz rezervoara kroz cijev promjera tri centimetra, kao i vječno pravo na besplatno primanje vode ‘dok god izvor bude davao vodu’. Radimsky zadržava pravo izgradnje svog malog rezervoara od 50 kubika, a nakon izgradnje velikog rezervoara, morat će imati slobodnu površinu kao vidilica za pristup i uživanje gostiju pensiona u vlasništvu Radimskog. Ako se dokaže da vode nema ili se projekt ne dovrši do 1. siječnja 1939. godine njihov dogovor se raskida. Na žalost, kako je uskoro nastupio Drugi svjetski rat i ovaj vrlo zanimljiv projekt pao je u zaborav i nikad nije ostvaren.

– Moj nono Niko bio je svestran i školovan čovjek s velikim sposobnostima. Bio je aktivan, nije se dao lomiti. Bio je dio društva dubrovačke inteligencije, gospara koji su žrtvovali svoj kapital i znanje. Iz svog su špaga unaprijeđivali Grad, a nisu ‘izvlačili’ iz Grada. Bilo je to neko drugo doba, oni su voljeli ovaj grad. Završio je Građevinski fakultet u Beču. Bavio se s toliko stvari da je to nemoguće nabrojati. Sposobnost stvaranja i sticanja bila nam je u familiji. I moj pranono Pavo je bio poduzetan. A sve nam je u jednoj noći propalo. Zakonom o nacionalizaciji 1961. godine sve je postalo narodna imovina. Ostale su tek neke mrvice – govori Nikola-Nikša Srinčić.
– Ne znam koliko je taj projekt danas izvediv. Negdje je potez širok 20, negdje 30, a negdje 50 metara. Nono je kupovao onako kako voda pada. Najprije treba vidjeti ima li vode na tom području koje se proteže od Žarkovice do spomenika braniteljima – zaključuje na kraju Srinčić, koji je i danas vlasnik tog zemljišta, mogućeg vodenog ‘El Dorada’.

 

Poduzetnički početak

Počeci Srinchichevih

Od 1848. godine, kad je Nikolin pranono Pavo stigao u Dubrovnik kao austrijski vojnik te se ‘bogato udao’ za Elenu Vuličević, počinje fantastična poduzetnička priča Srincichevih. Kako je Elena u dotu donijela silan kapital i nekretnine, Pavo je to znao oploditi pa je već 1853. osnovao tvrtku u ulici Garište. Srincichi su se bavili trgovinom, građevinom, prijevozom robe. Pavov sin Niko bio je glavni inženjer na izgradnji željezničke pruge Dubrovnik – Uskoplje (odlikovan od cara Franja Josipa), radničkih kuća na Kantafigu, projektirao je Duhansku stanicu, Termoterapiju u Mokošici, a po njegovom je nacrtu izgrađen brod Ston koji je desetljećima plovio od Grada do Stona. S grofom Kabogom u Kuparima je bio suvlasnik tvornice kupa. Godine 1901. kupio je parobrod ‘Elena’, a 1907. projektirao nacrt električne žičare uz Posat. S markizom Bonom bio je u odboru za dovođenje tramvaja u grad, kao i u odboru za električnu centralu. Do propasti Austro-Ugarske monarhije imao je monopol duhana. Pomagao je siromašne, dvaput bio festanjul Svetog Vlaha, 1923. godine u njegovoj kući osnovan je Nogometni klub Jug. Bio je u Trombunjerima, a jedan je od osnivača Filharmonije. Godine 1905. s poslovnim partnerom želio je na vodopadu Kravice na Trebižatu izgraditi električne centrale i strojeve oko nje. Namjeravali su podići predionicu i tkaonicu jute u kojoj bi zaposlili tisuću radnika, pretežito ženske radne snage. Prvi svjetski rat zaustavio je planove oko ovog projekta.

Komentari





O autoru: Baldo Marunčić

Diplomirani novinar i magistar struke odnosa s javnošću sa žutim pojasom iz karatea. Fanatik trivije, šahovski kibicer i zaljubljenik u ukusnu domaću hranu i svoj Grad. Ne podnosi nepravdu i smatra kako novinarstvo treba biti oružje protiv te nepogode.

Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana