Natrag
20.9.2017 09:42

facebook

twitter

google

rss

dulist

Ploče – ulaz života u Grad

21.8.2013 @ 9:17 Boris Njavro Ulicama moga Grada
4;4

Podijelite:

Više ni bakšiša, baje il' napojnice ne možeš dat' konobaru/ci kad te fino posluži! Ono – kunu, dvije, nismo baš bogati, al' red je red. Jer, dežurni 'porezni' možda je stol do, inače na plaćenom radnom odmoru po Jadranu, te bi mogao reagirati.

I zbog kunu, dvije zatvorit u sred' ljeta našu omiljenu betulu. Zbog viška u kasi! I to nije sve! Moraš uzet račun i nosit ga u špagu bar đir, dva po Stradunu. Jer, ako 'porezni' krene za tobom, ima te pravo kaznit ako si bez računa. U špagu. Nije više dovoljno imat figu u špagu, moraš držat bar dva, tri računa. Inače, osta' prazna špaga. Koju bi Gogolj priču složio da živi s nama ove naše lude dane! Jedna davna priča kaže kako je za Kraljevine Jugoslavije neki lovac negdje oko Zagreba u nastupu bijesa opsovao Kralja. Netko ga prijavi i on ode pred sud. Sudac mu zbog danas bi rekli 'verbalnog delikta' presudi novčanu kaznu od tadašnjih i ne baš velikih tisuću dinara. Lovac ostade začuđen: Tak' malo? Ajd' gospon sudac, kad je tak, evo još jednom ću ga opsovat' i odmah dajem još tisuć' dinara i za to! Tko zna kako bi danas taj lovac prošao. A kad smo već kod Zagreba, onaj kruzer u bijelom usidren pored Jelačić placa kog smo već spomenuli i slikali, zgrada je EU za Lijepu našu! Nova i otvorena kad smo postali dio EU. Iz nje, tog kruzera – zgrade nas nadgledaju. Sjajno arhitektonsko rješenje, koja simbolika, sad plovimo zajedno. Mi i EU. U tom kruzeru. A gdje, sam Bog zna!  

Ploče i vječne Banje

Ajmo mi doma, u đir i manevar tijesnim ulicama Grada. Koje smrde na staro ulje iz friteza, loše lignje i odmrznutu ribu, pišinu, rigotinu i prosuti alkohol na sve strane. Stadosmo na Pločama, zbog Bachusa. Diskoteke iz 80 – tih prošlog stoljeća. Unutar zidina je kaos, gužva, neka nas još malo na Pločama, koje su zapravo najljepši dio Dubrovnika. Nabijene kućama, bez zelenila i sa skalinima, al' s njih se, kao na dlanu, vidi ono nešto najljepše na svijetu; Grad, Lokrum, pučina. I nebo puno zvijezda kao nigdje na svijetu. Da, i kruzeri koji se i dalje bahato sidre između Ploča i Lokruma. Središte Ploča bilo je i danas je Tabor. Istina, tako se zove dio iza Revelina, al' ime se odavno prišilo i na onaj današnji parking pored Gimnazije, gdje je nekad bila placeta i divna fontana, a danas je javni WC. S Ploča je nekad davno ulazio život u Grad. Sve je ulazilo u Grad preko njih. Župke i Konavoke došle bi s tovarima i košicima na glavama, na Zelenoj placi iskrcale zelenilo, tovare vratili nase i vezali, il' na tu placetu il' iza Revelina gdje su u zidu još vidljivi ostaci željeznih alki il' 'morica', kamena s rupom za  vezivanje.  
Kad smo bili klinci, nama s Ploča poć' do Grada u đir i nije bila neka potreba. Kupali bi se na Banjama, do kojih bi, kad bi se plaćao ulaz, dolazili preko ograde na Komardi, igrali smo košarke iza Gimnazije, doma se tuširali, te navečer do Lazareta i Bachusa. Naravno, do Grada u đir se moralo, al' i nije bilo nužno. Banje su bile i ostale do danas najljepša gradska plaža na svijetu. I neizostavni dio našeg odrastanja. Zadnjih godina kao u stripu Alan Ford podijeljena je na dio za bogate i dio za siromašne, a nekad je bila samo naša. Svaki njen dio. Od Tonkine ulice, skalina ispod zida od Lazareta gdje se u hladu odmaralo, igralo na karata i slušalo radio prijenos utakmica i emisiju 'A sada sport i glazba'. Pa rashlađenje skokom sa jedne od tri skakaonice Strompulina, zavisno od hrabrosti, te picigin il' plivanje do Porporele za vizitat ekipu i ne zaboravit u ljetne dane kolege iz razreda. Ma, ponavljamo se, o Banjama i toj ljepoti odrastanja i igre pisali smo lani u ove dane. Uvijek u ljetne dane te Banje dođu u sjećanja.    

Godišnjica „najhrabrijeg Dubrovčanina“
 
Sutra, 15. kolovoza blagdan je Velike Gospe. Posebno će biti svečano u Katedrali, koju čeljad Grada zove Gospa. Prekosutra, 16. kolovoza prisjetimo se smrti „najhrabrijeg Dubrovčanina“ kako su godinama zvali Nikicu Bunića, koji je na taj dan 1678. godine preminuo u Silistriji u Bugarskoj, nakon dugogodišnjeg tamnovanja i zlostavljanja u tursko – osmanlijskim zatvorima, po kojem se zove poljana iz Gospe, znana kod čeljadi Grada i kao Pujiška placa. Pisali smo u ovom điru o toj placi, pisali i o Buniću, al' evo još malo prisjećanja na tog velikog i hrabrog čovjeka. Rodio se 1635. u Dubrovniku, obnašao je najveće dužnosti, bio član Senata i Malog vijeća, čak tri puta biran za Kneza. Posebno je veliku ulogu odigrao nakon trešnje iz 1667. godine, kada Osmanlije dolaze do Srđa, njihovi vojnici silaze do porušenog i spaljenog Grada u pljačku, a oni od Republike traže nove i velike pristojbe u zamjenu za slobodu. Spaljen, opljačkan i porušen Republika – Grad tada to nije mogao platiti, te kreću u diplomatske pregovore koje vodi Nikica Bunić. Krenuo je preko Bosne, ali ga tadašnji bosanki paša na prevaru utamniči, šalje u najgore osmanske zatvore, gdje i umire u 43 godini života. Ipak, Republika teškom mukom, uz diplomatske pregovore drugih važnih pregovarača uspijeva smanjiti zahtjeve i prijetnje Osmanlija, a uloga u tome „najhrabrijeg Dubrovčanina“ ostaje zapamćena uz vječnu zahvalu. Već te 1678. godine kad je umro, u tadašnjoj Vijećnici postavlja mu se spomen ploča, jedino javno priznanje Dubrovčana nekom vlastelinu. Kako je ta stara vijećnica porušena, spomen ploča je premještena, možete je vidjeti na ulazu u današnju Gradsku vijećnicu, posebno naši današnji vijećnici, a na njoj između ostalog piše; „Nikoli Buniću… senatoru iznimne razboritosti koji je u najtežim trenucima za Republiku preuzeo na sebe mučno poslanstvo kod susjednog bosanskog namjesnika i potom bio od njega na silu odaslan turskom caru… gdje je nakon duga zatočeništva  za slobodu Domovine umro… zasluživši svojom smrću i postojanošću svoje duše besmrtnost imena za sve buduće naraštaje!“ Ova priča potvrda je kako i nije bilo baš tako veselo i mirno u odnosima Dubrovnika s Osmanlijama, a što bi bilo da su nakon trešnje ostvarili prijetnje i planove, te ušli u Grad, bolje i ne razmišljati. Zbog tog, na datum njegove smrti iznova ova priča, jer se s ponosom i uvijek treba sjećati „najhrabrijeg Dubrovčanina“ Nikice Bunića.

PS; Partio nam je i gospar Miro Balinjera
 I na kraju ovog đira, tek spomen na jednog velikog gospara koji nam je partio ovih dana, a treba ga se sjećat' zauvijek! Miro Milić zvani od generacija Grada „Balinjera“ preminuo je prošle srijede. Nadimak je dobio po kugličnom ležaju, maloj roti zvanoj balinjera koja bi se stavljala na male dječje kariće, s kojima bi se klinci spuštali niz svaku ulicu. Gospar Miro godinama ih je pravio za klince Grada u „Servisa“, tvrtki u kojoj je radio i koje odavno nema, a koja je nekad imala čak 4, 5 radionica po Gradu, ovisno o vrsti obrta. Pravio je i poklanjao balinjere. I dobio nadimak po kojem ga pamtimo. I još nešto, uz pokojnog Krešu Nikića, gospar Miro, kao stari vaterpolist, je 1983. godine pokrenuo inicijativu za obnovom Divlje lige, koja ovih dana slavi 30 godina! Dovoljno za pamtit ga!

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana