Kako bi sačuvao jedan stari foto album, „vječni“ i omiljeni tajnik nekad Mjesne zajednice, zadnjih godina kotara Grad, redovni šetač i znani lik đira Stradunom gospar Jozo Glavić na čuvanje mi je dao veliki broj crno – bijelih fotografija koje su tadašnji „komunalci“ snimali 1983. po ulicama Grada, ukazujući i sa njima na tadašnje komunalne probleme i građevinske propuste.
Na žalost, i nakon toliko godina, mnoge stvari se nisu promijenile ni popravile, neki problemi se još uvijek nisu riješili, te i ove stare fotografije pokazuju i dokazuju kako zbog naše velike nebrige Grad polako nestaje i propada. Mnoge od tih fotografija objavit ćemo u „Ulicama“, za početak, kako smo u Palmotićevoj, fotke su iz te ulice.
Gotički mač kao dar
Palmotići ili Palmotta među značajnijim su plemićkim obiteljima Republike, porijeklom su iz Zahumlja, istočne Hercegovine, prvi put se u Dubrovniku spominju 1222. godine. Obnašali su mnoge državne dužnosti, 46 članova ove obitelji bilo je u Velikom vijeću, u Vijeće umoljenih birani su 67 puta, a 34 puta u Malo vijeće, dok su najvažniju dužnost dubrovačkog kneza obnašali 42 puta. Bili su i senatori, diplomati, pomorci, trgovci, poreznici, bavili su se mnogim djelatnostima, ali ipak su najpoznatiji po svojoj književnoj ostavštini. Iza velikog potresa iz 1667. ostali su među zadnje 24 plemićke obitelji, a početkom 18. stoljeća, smrću zadnjeg člana ove obitelji Jelene Palmotić 1709. zauvijek se gasi njihovo ime u Dubrovniku. Prvi važni i znani iz obitelji je zapravo Dživo Palmotić, diplomat Republike kojem je pripala čast da 1466. osobno iz Budima donese ceremonijalni gotički mač, dar ugarsko – hrvatskog kralja Matijaša Korvina dubrovačkom Knezu, zbog čega je i taj mač ucrtan u grb ove plemićke obitelji. Povijesno ipak poznatiji od Dživa je službeni nositelj imena Palmotićeve ulice, Junije Džono, te Jaketa, zadnji muški predstavnik ove obitelji.
Davni likovi ulice
Palmotićeva ulica danas je jedna od „mirnijih“ ulica na Prijekom. Znana nam je u našim svježijim sjećanjima i iz novijih godina po jednom od prvih kafića u Gradu, „Football“ Mladena Radišića, u kojem je svoj „život u kafiću“ započeo Frano Cetinić, kasnije vlasnik kultnog „Talira“ u Antuninskoj. Neka starija sjećanja pamte kako je pedesetih godina prošlog 20. stoljeća u ovoj ulici bio Klub prosvjetnih radnika, tada omiljeno okupljalište ne samo „prosvjetara“ već i ostale čeljadi Grada, do kojeg su navraćali i mnogi kulturnjaci, umjetnici, kao i mnogi znani likovi tadašnjeg Grada. Možda i zbog toga u ovoj ulici i u ovim našim danima žive mnogi znani prosvjetni djelatnici dubrovačkih škola. Mnoge starije gospođe sjetit će se kako je u potkrovlju svog stana u ovoj ulici živjela, a imala i svoju malu krojačku radnju nekad najbolja krojačica u Gradu, prava meštrinja svog zanata gospođa Anka Radić, koja je mnoge krojačice naučila „kako se šiva“. Nekad je u ovoj ulici bila i znana butiga obitelji češkog porijekla Križ, točnije znanog vlasnika i gospara Vencija Križa, koji je uz butigu imao i radionu na Pelinama gdje se češala vuna za izradu tadašnjih madraca, a imao je i radiou na Prijekom, u kojoj se izrađivao vrijedni stilski namještaj, kao i mnogo toga od drveta, a u kojoj su radila i dva velika tadašnja maranguna, braća Čičovački. Uz sve ove velike likove danas davnih godina Grada, starija čeljad zna spomenut i još jedan izraz, bolje reći naziv pomalo i zaboravljen za gornji dio ove, Palmotićeve ulice.
Dame iz Duičine
Čak i razne satirične novine s početka prošlog 20. stoljeća, a bilo ih je tada i te kako, još uvijek su kao sjećanje na neka stara dobra vremena u svojim zgodama i raznim šaljivim anegdotama znale spomenuti naziv nastao i u čeljadi prihvaćen kroz duga stoljeća za gornji dio Palmotićeve ulice. Znano nam je kako su mnoge dubrovačke ulice često nazivane u puku, a samim tim i dobivale svoja imena, po nekim opisnim radnjama, ali i po nekim zanimljivim stanovnicima, po njihovim imenima, nadimcima ili nekoj specifičnosti po kojoj ih se pamti. Tako je i gornji dio Palmotićeve ulice, kad se s Prijekog krene skalinima na Peline, još davno dok se službeno zvala Bajova, dobio naziv Duičini skalini. Za početak, zašto i po kome? Zapisano je kako u Državnom arhivu u Sponzi ima sačuvana oporuka Milosave, žene Junija Duice iz 1457. godine, koja je bila vlasnica čak nekoliko kuća u današnjoj Palmotićevoj, gore pri strmijem dijelu ulice, ispod Pelina. Po toj obitelji nazvana je Duičina ulica ili Duičini skalini. Naredne godine i stoljeća često su znali zapisati kako su u tom dijelu ove ulice, dakle u Duičinim skalinima, živjele prostitutke. Koliko je ta ulica bila popularna u davnih Dubrovčana, možda je i potvrda kako i sam Marin Držić u svojoj „Noveli od Stanca“ spominje Duičine skaline, očito i u njegovo doba znane po tome što su tu živjele žene „sumnjiva morala“.
Dame i vlastela
Držić spominje imena „Perlica, Kitica, Propumanica i Pavica“, koja „k tome penga lice“ koje su možda i bile stvarne u tadašnjem dubrovačkom kurtizanskom ili kakvom već svakodnevnom životu. Točnije, ovu ulicu spominje Vlaho u „Noveli od Stanca“ kad kaže „Činit skakat umije s Duičinijeh skalina/ gamad’ju kako s’ ti“, a Držić zapisuje i seksualnu brojalicu svoga vremena „Gospo, dar/ žita star/ da ti bude/ dobar dan/ a na har/ budi meni/ tvoja stvar“ u „Dunda Maroju“. Iako se krepost smatrala najvećom vrlinom žena, Dubrovačka Republika na neki način je dozvoljavala, možda bolje reći prešućivala prostituciju. „Dame sumnjiva morala“ najčešće su se okupljale u tadašnjim betulama, krčmama kojih je po nekim istraživanjima znalo biti i preko stotinu unutar Zidina. Kako su se muškarci tadašnjeg doba ženili vrlo kasno, u četrdesetoj ili čak i pedesetoj godini života, prostitutke su očito imale i te kako posla, a najčešći korisnici njihovih usluga bili su mlađi vlastelini. „Bolje da su s prostitutkama, nego da siluju neke gospođe“ očito je bio razlog što je vlast dopuštala ili prešućivala bavljenje ovim „najstarijim zanatom“ dama toga vremena koje su ponajviše živjele u Duičinim skalinima, gornjem dijelu Palmotićeve ulice.