Vrijeme ljetnih gužvi već je počelo, potvrda tome već je bila subota iza nas, a onda je na red došla i prvosvibanjska nedjelja na Stradunu, međunarodni praznik rada i blagdan Svetog Josipa Radnika.
Kiša je učinila svoje, neka sjetna i sumorna, ali gužve je ipak i te kako bilo. Kruzeri su već bitno doprinijeli povećanju dosadnih svakodnevnih izvješća o broju turista, „domaćih i stranih gostiju“ kako im „tepaju“ u vijestima. Taksisti, kao čiope kad se naljute, „lete“ na sve strane gradskim prometnicama, motoristi zujaju okolo vas prestižući kolone vozila s obje strane, te kolone stvaraju se zbog autobusa s registracijama mnogih hrvatskih gradova, a grupe izgubljenih turista koje dovoze do Pila u gužvama na Stradunu gledajući put neba sudaraju se s domaćom čeljadi koja pokušava što god i učiniti u svom životu. Uz te sve gužve, na Stradunu se zbio i jedan lijep događaj, maraton veselih i nasmijanih trkača preko Zidina i dubrovačkim ulicama. Sve u svemu, počelo je. Pa nije čudit se komentaru jednog starijeg gospara, redovnog šetača mirnog đira po Gradu, kako od ovog vikenda jedva čeka jesen i prve kiše. Tako je kako nam je, ajmo mi u naš đir. Palmotićeva je zadnja ulica na Prijekom koja vas vodi sa Straduna ravno skalinima gore na Peline. Na njenom početku, već na Stradunu, na lijevo i na pročelju kuće sa brojem 1. u čudnom položaju na samom rubu zgrade prikačen je kameni grb. Radi li se o grbu neke plemićke obitelji ili je i to netko tu postavio nakon Trešnje i suludog grabljenja svega porušenog, što li je već, odgovor ne zna čak ni veliki poznavatelj Grada i povijesti mu, gospar Tomislav Šuljak.
Don Miho Demović
Ali se prisjetio naš dragi gospar Tomislav kako je upravo tu, u toj zgradi na broju 1. Palmotićeve ulice dugo, kao podstanar u malom stanu, živio jedan od najvećih glazbenih povjesničara i muzikologa ne samo u našem Gradu, već i u Hrvatskoj, don Miho Demović. Rođen 1934. u malom mjestu u Konavlima, tada zvanom Mrcine, danas Dubravka, don Miho je kao mlad svećenik pripao Dubrovačkoj biskupiji, od početka svoje službe vezan za glazbu, vodio je crkveni zbor dubrovačke katedrale, što je dugo godina kasnije, po preseljenju u Zagreb, bio i u zagrebačkoj katedrali. Studirao je na Institutu za crkvenu glazbu u Zagrebu, studij muzikologije završio 1970. na sveučilištu u Ljubljani, a doktorirao je na temu povijesti crkvene glazbe 1978. u njemačkom Kolnu. Napisao je veliki broj crkvenih skladbi, autor je brojnih tekstova i knjiga u kojima je na osnovnu arhivskim izvora otkrivao i spašavao od zaborava mnoge notne zapise, autore i djela povijesti glazbenog života davnog Dubrovnika, kao i Dalmacije i drugih hrvatskih krajeva, zbog čega je i dobitnik mnogih nagrada i priznanja, među njima i nagrade za životno djelo Grada Dubrovnika 2007. godine. Autor je izuzetno vrijedne knjige u dva dijela „Glazba i glazbenici u Dubrovačkoj Republici“, u kojima je istražio veliki broj podataka u prvoj knjizi od 11. do 17., te u drugoj knjizi od 17. do 19. stoljeća o povijesti glazbene kulture i događanja u Dubrovniku tih stoljeća. Svakako su vrlo važna i don Mihova istraživanja bavljenja glazbom, točnije sviranja na crkvenim orguljama i glazbenog obrazovanja u Italiji velikog pisca Marina Držića, koja je objavio 1976. u knjizi „Marin Držić Vidra kao glazbenik“. Uz sve to, možda i najveći značaj glazbenih istraživanja don Miha Demovića je pronalazak Dubrovačkog misala prije četrdesetak godina u knjižnici sveučilišta u Oxfordu. Uz njihovu dozvolu 2011. u izdanju Dubrovačkih knjižnica objavio je pretisak te važne knjige, inače pisani spomenik nulte kategorije, za koju se mislilo da ili ne postoji ili da je izgubljena, dokazavši kako misal potječe iz dubrovačke katedrale. Toliko i ukratko o ovom našem velikom sugrađaninu, tihom, ali vrlo važnom za povijest naše kulture i baštine, don Mihu Demoviću iz Palmotićeve broj 3.
Neparni brojevi ulice
U toj prvoj zgradi Palmotićeve ulice na lijevo, na kućnom broju 1. uz don Miha svakako je bilo i još uvijek ima zanimljivih stanara i likova našega Grada. Spominju se tu obitelji Duggelin, Krstulović, Majer, Miller, ali po popisu najbrojnija je obitelj našeg dragog Zlatka Mičića. Dugogodišnji profesor Pomorske srednje škole, ima koja godina kako je u zasluženoj mirovini, ali i nekad znanog voditelja mnogih zabava za mlade, dugo godina i spikera Radio Dubrovnika, autora kratkog, ali sjajnog filma o povijesti Pomorske škole u Dubrovniku, autora i male, ali vrijedne i sjajne knjižice o povijesti Kluba pomoraca, autora mnogih važnih skripti i knjiga za učenike Pomorske, ali i drugih tehničkih srednjih škola… Ima toga još jako puno što bi se moglo spomenuti vezno za dragog gospara Zlatka Mičića. Svakako i nešto iz ove njegove Palmotićeve ulice, koja zgoda i zanimljiva priča, o čemu ćemo u jednoj od narednih đirata. Za uvod u tu priču tek ova loše skenirana fotka njega kao voditelja neke zabave iz davnog „Lausa“. Dalje, ovom lijevom neparnom stranom ulice, na broju 3. je samo zabilježen Andrija Grgić, ali na narednom kućnom broju 5., gdje je iznad ulaznih vrata postavljena ona prebačena originalna luneta sa palače Braichi – Isusović nakon Trešnje iz 1667., iznova se spominje veliki broj stanara i obitelji. Tu je obitelj znanog nam gospara Jure Medića, zatim obitelj Tabaku, pa obitelj Marka Tomića, također dugo godina profesora Pomorske škole. Dugo godina tu je živio s obitelji znani nam Vlaho Car, generacija iz osnovne škole, koji je završivši škole za pomorca, veći dio radnog vijeka proveo u novinarstvu. Valjda nas je zbog toga još kao osnovac stalno „slikavao“, pa evo jedne njegove davne fotke iz 4c, našeg razreda, a tko je sve na njoj, saznat ćemo u skorom susretu s njim, svakako će i to biti ugodna priča o godinama odrastanja, djetinjstva i mladosti jedne generacije.
Parni brojevi ulice
I eto nas ovom stranom ulice na Prijeko, pa se vraćamo iznova na Stradun, za krenuti desnom stranom, onom s parnim kućnim brojevima. Istina, samo su dva broja u tom nizu do izlaza na Prijeko, jer tom stranom ulice nekoliko je ugostiteljskih objekata, jedan manji hotel i koje skladište. S te strane ulice nekad je bila znana butiga opreme za zaštitu na radu, raznih cipela, radnih kostima, čega li sve tu nije bilo. Na prvom ulazu s desne strane, na broju 2. zabilježene su obitelji Košutić i Krklec, a na broju 4. već je nešto veća gužva, tu su zabilježeni članovi obitelji Šutalo, Belšak, Lazo, Mišić, Nodilo, Vukašin. Tu je živjela Marina Nodilo, rođena Vukašin, drago čeljade koje na žalost više nije s nama, dugo godina voditelj knjižnice IUC – a u Preparandiji na Pilama, autor mnogih lijepih tekstova i pjesama, te velika prijateljica Karmen Cetinić iz njihova djetinjstva na Prijekom. Ovdje negdje, na ovoj strani ulice živio je još jedan dragi lik Grada, koji također na žalost više nije s nama, postolar Žeravica, koji je imao butigu na Zelenoj placi, gore ispod skalina na Jezuite. I tako smo i ovom, desnom stranom, došli na Prijeko, a sad uz skale, na gornji dio Palmotićeve ulice.