Natrag
22.8.2017 11:22

facebook

twitter

google

rss

dulist

O životu Puljiza u Gradu

21.11.2014 @ 20:23 Boris Njavro Ulicama moga Grada
2;2

Podijelite:

Talijani, po naški Pujizi ili Puizi a može i Puljizi, u Dubrovniku i okolici mu, ostavili su veliki trag. Već od svojih prvih dolazaka osamdesetih godina 19. stoljeća do naše obale iz pokrajine Pugliese ili Apulije, sjeverno od grada Barija, ponajviše iz tada malog gradića Bisceglia, danas znanog turističkog središta, gradili su, radili, trgovali, te zauvijek ostali i postali važan dio svog novog grada.

Već ta prva generacija, a posebno njihovi preci, sudjelovali su u gradnji mnogih crkvenih objekata, posebno crkvenih zvonika, kao i na znanoj obnovi Straduna 1936. godine, te još puno toga o čemu tako malo znamo, ali i trgovali su na Bunićevoj poljani iza Gospe, dubrovačke katedrale, držali banke za prodaju voća i povrća, zbog čega će i danas mnoga domaća čeljad, posebno starija, tu poljanu zvati upravo po njima Puiška placa!

„Unione Italia“
Već i prije, ali posebno između dva svjetska rata dubrovački Talijani, Pujizi u Gradu, bili su jako organizirani. Imali su svoje društvo „Unione Italia“ već od početka 20. stoljeća, zatim svoj konzulat koji se nalazio na Boninovu u kući Marotti, a imali su i zaseban talijanski vrtić na mjestu današnjeg vrtića iza hotela „Imperial“, u zgradi koja je tada bila u vlasništvu Talijana Avoscanija. Kako nije imao djece, svoju je kuću ostavio za tu namjenu. U tu zgradu su, uz djecu vrtića, išli i njihovi učenici pučke škole na objed, a tu im je bila i dvorana za „fiskulturu“, zapravo za tjelovježbu – gimnastiku, koja je tih godina bila najpopularniji sport. Tu je bio organiziran cjelodnevni boravak djece, do šest navečer kada bi opet organizirano išli doma. Pučka škola sa šest razreda bila im je na prvom katu u palači na Bunićevoj poljani, s taracom okrenutom na Zelenu placu. U toj palači u početku je bilo smješteno i spomenuto društvo „Unione Italia“, a tu je mala dubrovačka talijanska kolonija imala svoje prostorije u kojima bi se za veljuna, koji su se nekad održavali po pravilu na Kandeloru u Gradskoj kavani i u Teatru, organizirala maškare, a glavni u ekipi bili su njihovi članovi, znani likovi Grada, Ugo Vernazza i Mladen Medini. Društvo „Unione Italia“ kasnije je preseljeno u Kovačku ulicu na broj 3., gdje je već djelovala i njihova udruga „Dopo Lavoro“. U Kovačkoj su imali i dvoranu za ples veselog naziva „Gran Ballo“, u kojoj bi organizirali svečanosti uz glazbu i ples za razne prigode, a do nje bi navraćali i razni gosti, posebno turisti i posada prvih brodova kruzera „Saturnija“ i „Neptunija“ koji su posjećivali Dubrovnik krajem tridesetih godina, kao i posada s broda „Francesco Morosini“ koji je održavao vezu Trst – Dubrovnik tih međuratnih godina.

Povezanost i organiziranost Pujiza
Na tren se vratimo u ove naše dane dok se prisjećamo i čitamo ove podatke! Dakle, već tada, a znano je i puno prije, postojala je stalna brodska veza iz Dubrovnika preko Rijeke do Trsta i obratno, a ovih dana čitamo kako se u ove zimske dane ukida brodska veza našeg grada s Rijekom, nakon toliko godina! Pitamo se tek do kad će nas vrijeđat „vladajući“ i u koje vrijeme mi živimo? Vratimo se ipak u te i ne tako davne godine u ovoj priči o dubrovačkim Pujizima, njihovoj povezanosti i organiziranosti. Uz sve navedeno, imali su i svoju knjižnicu u Gradićevoj zgradi, vili „Dubravka“, gdje je donedavno bio Radio Dubrovnik, a koliko su bili organizirani kao zajednica, potvrda su i redovni boravci u Italiji za vrijeme školskih praznika. Brod „Morosini“ krenuo bi iz Dubrovnika obalom, skupljajući uzduž djecu Talijana po dalmatinskim gradovima. Treba podsjetiti kako je po nekim zapisima između dva svjetska rata u Dubrovniku živjelo zapravo malo, tek oko 300 Pujiza, što je također potvrda njihove sjajne organiziranosti. Već nakon Prvog svjetskog rata mnoge talijanske obitelji vratile su se u Italiju, a još više nakon Drugog svjetskog rata. Zapravo, nakon 1945. godine talijanska kolonija u Dubrovniku se blago rečeno prepolovila! Neki već za vrijeme tog rata, neki malo iza, a posebno 1950. godine kada veći broj dubrovačkih Pujiza odlazi zauvijek u Italiju. Srećom, i nakon tih godina, ostalo ih je još u Gradu, tu oko nas, sa sjećanjima na sve te dane i godine.

Sjećanja gospođe Dore
Dropčevu ulicu na neki način ponajviše je obilježila obitelj Sagrestano. Iako nikad nije živjela u ovoj ulici, o ovoj velikoj obitelji puno toga ima za ispričati najstarija naša sugrađanka, gospođa Dora Sagrestano – Petković. Godinama već živi na Montovjerni, Kineski zid rekli bi, gdje je preselila nakon dugo godina života na Trećem konalu i gdje jedna ulica nosi ime njenog brata Vinka Sagrestano, inače vrlo zanimljive osobe i velikog gospara našeg Grada. Njena priča vraća nas u 1877. godinu kada iz malog gradića Bisceglie pored Barija do Dubrovnika sa skupinom meštara graditeljstva dolazi i njen nono, Vicenczo Sagrestano. Pokazuje fotografiju na zidu, „Ovo su prvi Talijani u Gradu, tu su Puttili, Gangai… a ovaj što stoji na vrhu moj je nono Vicenzio!“ Došli su preko Jadrana jer se tada tamo teško živjelo, a na našoj strani, gdje je na vlasti bila dobra stara Austrija, bilo je lako dobiti dobro plaćen posao. „Duga je priča o obitelji Sagrestano!“ reći će, te krenuti…“1882. se rodio moj otac Lujo, kao prvi Sagrestano rođeni Dubrovčanin! Oženio se mojom majkom Marijom, rođenom Knego sa Brgata 1907. u dubrovačkoj Katedrali. Uz oca Luja prisjeća se i njegove braće, dunda Maura i dunda Pepa, te kako su izgradili obiteljsku grobnicu na Boninovu, ali i kako je njen otac bio građevinar na crkvenim zvonicima u Župi, na Bančevoj kući u Lapadu, na gradnji hotela „Imperial“, te na obnovi Straduna 1935. godine. Polako se prisjećajući, gospođa Dora spominje i ostalu braću svog oca Luja, dundo Čičo držao je banak voća i povrća na Puiškoj placi, dundo Rudo prodavao je garbun i drvo Iza Roka, gdje je danas kino „Jadran“, a dundo Pero imao je malu betulicu na Prijekom pored crkve Sv. Nikole. „Tada su svi imali puno djece, pa i mi Talijani, po desetero bar!“ Uz navedenu očevu braću, bile su i četiri sestre, njene tetke, od kojih su se tri vratile u Italiju.

Berlinski zid i sjajna Udovica
Ovdje ćemo zastati s pričom gospođe Dore, nastavak koje je u idućem điru, i prisjetiti se kako je prošlog vikenda obilježeno 25 godina od pada Berlinskog zida. Zbilo se to u noći s 8. na 9. studeni 1989.! Važan datum pun promjene i simbolike, jer bio je to početak jednog novog vremena, svugdje, pa i kod nas, ovdje u Lijepoj našoj. Bile su to godine kad se zaista počelo disati na neki drugi način, pisati po novinama hrabrije tekstove, živjelo se „punim plućima“ i sa puno nade u nešto novo, samim tim i bolje! Na žalost, nakon 25 godina i nije nam baš nešto bolje! Tu smo gdje smo, uz pitanje mnogih „jesmo li se za ovo borili?“ Naše današnje doba ponajbolje pojašnjava izreka „Kad bogati pljačkaju siromašne, to je u Lijepoj našoj biznis, a kad siromašni uzvrate onda je to nasilje!“ Vrijeme je da i kod nas sve veći broj siromašnih „eksplodira“ i sruši ovaj novi zid podjela, ponajviše socijalnih, kojeg nam naši domaći vlastodršci i „bogati“ sve više nameću! I za kraj, nešto lijepo ipak nam se dogodilo! Slučajno, ali baš tu noć, s 8. na 9. studenog, u Revelinu je još jednom zasvirala dubrovačka rock grupa „Crna udovica“, važno obilježje osamdesetih godina u našem gradu. I bilo je sjajno. A kako i ne bi bilo, kad su ta petorica „vječnih“ mladića; Doka, Miš, Pero, Davor i Enes, uz to što su sjajni glazbenici, predragi i dobri momci. Obilježe i ponos našeg Grada.

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana