Natrag
19.8.2017 22:48

facebook

twitter

google

rss

dulist

O šutnji i izložbi, te o dobrom čovjeku po kojem se zove ulica u Gradu

18.11.2015 @ 12:41 Boris Njavro Ulicama moga Grada
4;4

Podijelite:

Ona subota bila je „dan šutnje“. I da smo htjeli o političarima i izborima, nismo smjeli. Te smo se tog subotnjeg jutra na redovnom skupu prvo u „Prima“ na kavici, a točno u deset na osvježenju sa „ceka“ u „Fontani“ odlučili posvetiti umjetnosti.

Kad se već u našoj „Fontani“ okupljaju razni umjetnici; režiseri Jupa, Kunčević… mnogi glumci, slikari, pisci, svirači, plesači/ce „Linđa“, mnoge klape… ma sva čeljad Grada, red je tu učinit i prvu izložbu! Istina, bila je to izložba sa samo jednom, ali vrijednom slikom, uratkom našeg gospara Tomislava Šuljka koju je nazvao „Otok prvog dana“. Izložili smo je na jedan od stolova u Ulici od Polača, tko god je tuda prošao, pogledao je, prokomentirao, uživao, a naš Jozo Mafijozo bio je sponzor ovog lijepog kulturnog događaja, počastivši nas pićem.

O obitelji iz Primorja

Kad već nismo smjeli o politici i izborima, nastavili smo priču o zgodama i likovima raznih ulica Grada, posebno sjećanjima krenusmo u Kunićevu ulicu, onu po sred Straduna, kojom se ide uz Prijeko gore na Peline. Bilježimo i kako se ova ulica po zapisima od 1836. zove Jesusova, a od 1912. do naših dana Kunićeva. I tu je puno zgoda vezano za gospara Iva Rudenjaka, ali prije njih, red je predstaviti osobu po kojoj se ta ulica zove, pa krenimo pričom o životnom putu velikog Dubrovčanina Rajmunda Kunića (1719-1794). Spominjali smo ga već u pričama o njegovim suvremenicima i prijateljima Ruđeru i Zamanji, kad smo bili u ulicama koje nose njihovo ime, a ovaj đir počnimo jednom anegdotom: „kad bi Bošković u rimskom liceju predavao svoje fizičke i matematičke lekcije, te kad bi se izdigao iznad razuma svojih učenika i slušatelja, tad bi mu Kunić dosta puta prekinuo riječ i ponukao ga, govoreći mu naški , da se snizi do shvaćanja učenika.“ U radu o Kunićevu podrijetlu i obitelji mu dragi nam akademik Neno Vekarić zapisat će kako je Kunićev otac Stjepan rođen oko 1685. u Ošljem u Dubrovačkom primorju. Bio je težačkoga roda, a u službu trgovca Draghija stupio je 1718. kada je i preselio u Dubrovnik. Iste se godine oženio pripadnicom građanske obitelji Margaritom Jelić (1698.-1787.) s kojom je imao četiri sina: Stjepan Rajmund bio je najstariji, Mato Joakim (1722.-1766.) postao je biskupijski svećenik, a Vlaho Josip (1725.-1732.) i Vlaho Ivan (1729.-1730.) umrli su kao djeca. Naš Kunić svoje je prvo ime Stjepan naslijedio od djeda po ocu, a drugo ime Rajmund, koje će uzeti kao redovničko, dobio je po majčinu stricu, dominikancu i kasnijem dubrovačkom nadbiskupu Rajmundu Gallaniju, koji mu je bio kum na krštenju.

O prvim danima u Rimu

Ne zna se točna godina u kojoj je umro Kunićev otac, no zapisano je kako je njegova majka ostala udovicom dok je on još bio dječak, te kako je prepoznavši njegovu darovitost i poslavši ga u školu, „marljivo nastojala oko izgradnje njegova karaktera“. Na Isusovačkome kolegiju u Dubrovniku Kunić je stekao osnovnu naobrazbu nakon čega odlazi u Rim da bi postao isusovcem. Dubrovnik je napustio 1. listopada 1734., te se nikada više u njega nije vratio. Na studiju filozofije većinu predmeta predavao mu je tada znani Giambattista Faure, a matematičke predmete Ruđer Bošković. Povijest ga i spominje kao Ruđerova učenika, te kasnije i kolegu, jer na istom kolegiju Kunić je skoro do smrti bio profesor retorike i grčkog jezika. Uz starijeg Ruđera, prijateljevao je i sa mlađim sugrađaninom Bernardom Zamanjom, koji je u Rimski zavod iz Grada stigao u jesen 1753. Tri godine poslije Kunić u pismu Ivanu Mariji Matijaševiću javlja: „Džamanjić se drži junački“. Koliko znamo iz oskudno sačuvane korespondencije, Kunić je redovno pisao prijateljima i rodbini u svoj rodni Grad, a raznim Dubrovčanima u to vrijeme nabavlja knjige, pa tako 1754. godine preko Benedikta Staya šalje neke, uz obećanje kako „ostale naručene knjige još traži“, te ih u pismima savjetuje o raznim tadašnjim književnim pitanjima. S razlogom, jer Kunić je bio za života čuven po prijevodima grčkih pjesnika na latinski, kao i po epigramima, prigodnicama i elegijama. Djela su mu još za života objavljivana širom Europe, u rodnom Dubrovniku tek nakon smrti 1827., a u arhivi Male braće sačuvan je 61 njegov rukopis.

Epigrami ljubavi

Ipak, svoj najopsežniji kanconjer posvetio je jednoj ženi. Jedan od najpoznatijih salona u Rimu toga doba vodila je Maria Cuccovilla Pizzelli (1735.-1807.), a po zapisima Kunić ga je počeo pohoditi vjerojatno 1772. godine. U tekstu „Rajmond Kunić u salonu Marije Pizzelli“ objavljenom 1996. Luko Paljetak će zapisati o tom odnosu: „Susret s donnom Marijom Pizzelli bio je za njegovo pjesništvo presudan onoliko koliko za Petrarcu bijaše presudan susret s Laurom. Rajmund je tada imao 53, a Marija 37 godina. Ona postaje njegova arkadska Lyda. Kunić joj, zaljubivši se valjda u nju odmah, na prvi pogled, počinje pisati latinske epigrame… Donna Pizzella bila je zacijelo vrijedna i grijeha i divljenja…“ Ostavši zadivljen vrlinama, naobraženošću i otmjenošću njegove vlasnice, komplimentirao je njoj i članovima njezine obitelji u više od šest stotina epigrama koji su kasnije iz različitih rukopisa u njegovoj ostavštini i ostavštini njegovih prijatelja okupljeni u ciklus Liber carminum ad Lydam, gdje ju se naziva prema pjesničkome pseudonimu koji joj je dao sam Kunić i koji su prihvatili i drugi posjetitelji njena salona. Kunić je svojoj Lydi svakodnevno donosio barem jedan, ako ne i više epigrama kao svoj dar. Sam je volio reći kako se s Marijom Pizzelli povezao „najprisnijim i najnevinijim prijateljstvom“.

O pismima u Grad

Suvremenici će zapisati kako se vrsnim prijevodima Kunićev ugled povećao i proširio po cijeloj Europi, te da nitko prije njega nije uspio tako uspješno prepjevati Homerovu Ilijadu. Sve te rimske godine Kunić je bio u kontaktu i s Dubrovčanima, kako onima u Rimu, tako i onima u Gradu. Luku Sorkočeviću šalje pismo 1778. zahvaljujući mu za neku uslugu vrlo uopćenim riječima, a u pismu bratu mu Mihu Sorkočeviću upućen je epigram povodom smrti Ruđera Boškovića 1787. Te godine 1. listopada u devedesetoj godini života umrla je Kunićeva majka. Iz njezine oporuke ne saznaje se mnogo jer je, proglasivši nasljednicima Luku Sorkočevića i Ivana Staya, zahtijevala da „izvrše sve ono što im je rekla usmeno“. U samome se tekstu oporuke svećenik Kunić, koji je tada njezin jedini živi potomak, ne spominje, no moguće je da se u pismu Luki Sorkočeviću iz 1788. Kunić zahvaljuje i što se pobrinuo za izvršenje majčine posljednje volje. A koliko je Kunić bio omiljen i znan u svoje doba, najbolje priča ova zgoda; u Rim je nakon 20 godina izbivanja 1790. stigao Kunićev prijatelj i nekadašnji učenik Bernard Džamanjić u svojstvu poklisara Dubrovačke Republike, za koju je trebao riješiti spor sa Svetom Stolicom. Zanimljiva je sličica koju Appendini donosi u njegovu životopisu, o trojici starih prijatelja i svećenika; Džamanjiću, Kuniću i Benediktu Stayu, na koje su, kada bi išli Rimom, bilo pješke, bilo vozeći se kolima, prolaznici pokazivali prstom ushićeni što uživo vide „taj čuveni trijumvirat“.

Ukradeni portreti

Čistoća uma, svetost vladanja i nedužna veselost, koje su se isticale u Kunićevu karakteru, bile su razlog da su ga svi voljeli i štovali još za života, a i nakon smrti 1794., koju vjerni mu učenik i prijatelj Zamanja – Džamanjić obilježava sa jedanaest epigrama. Postoji još jedan, dosad neobjavljen književni epitaf, koji je u Kunićevu čast sastavio tadašnji dubrovački povjesničar Miho Milišić, inače blizak mu rod, jer, kako istraži Vekarić, Milišićeva majka Marija bila je sestra Kunićeve majke Margarite. I još jedna zanimljivost; postojala su, prema rekonstrukciji koju na temelju pojedinih izvora izlaže Kruno Prijatelj, tri „dubrovačka“ portreta Rajmunda Kunića. Prvi je, kako tvrdi Appendini, izradio dubrovački slikar Petar Katušić u Rimu, po svemu sudeći između 1785. i 1788. godine. Taj je portret izgubljen, a onaj koji je prema njemu naslikao Carmelo Reggio, vjerojatno između 1802. i 1805., ukraden je 1989. iz Znanstvene knjižnice u Dubrovniku zajedno sa slikama Boškovića i Džamanjića. Nikad se nije saznalo kako! Eto, toliko kao uvod u ulicu koja nosi ime Rajmunda Kunića.

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana