Natrag
5.12.2016 11:26

facebook

twitter

google

rss

dulist

O moćnoj tvrđi na visokoj hridi, njenim godištima, natpisima i topovima

16.11.2016 @ 19:56 Boris Njavro Ulicama moga Grada
O moćnoj tvrđi na visokoj hridi, njenim godištima, natpisima i topovima
5;5

Podijelite:

Južina je ovih jesenjih dana unijela nemir u dvije uvale u Pilama, smještene s dvije strane Lovrjenca, i u Lučicu i u Kolorinu, te se da vidjet i s Brsalja i gore s Gradca, kako valovi ovih dana njima vladaju.

A koliko te oluje s mora znaju jake biti, potvrda je i podatak kako je 1861. jedna od tih bila toliko snažna da je odnijela i dio Penatura, razbacavši mu dijelove po dnu Lučice. Stjenoviti predio uvale Kolorina, smješten podno Lovrjenca s jedne i podno Gradca, nekad zvano i Borova glavica, s druge strane, pun je malih špilja, malih skrovišta koja su, kako neka stara legenda kaže, ribari iz Pila znali koristiti za skriti se kad bi iznenada u tu valu zapuhala južina i donijela velike valove. U svojoj pripovijesti „Đenevrija“ o Pilama i Mato Vodopić će spomenuti neke od tih skrivenih i malih špilja, s obje strane strmina Kolorine, u kojima se skriva i njegov „negativni“ lik Marko Turko. Do nekih od njih znali bi se iz mora i u pauzi kupanja uz te litice koliko se moglo popeti i odmoriti se od plivanja i igre i klinci iz Pila, kako se prisjeća gospar Đuro Market, „…ali na kratko i hrabro, jer nikad se nije znalo kad će more valove opet donijeti do Kolorine!“

Tvrđa od teatra
Iznad Kolorine znana je i ponosna tvrđa našeg Grada, samostojna i jedina van Zidina, te jedno od obilježja mu, prelijepi i za sve vjekove moćni Lovrjenac, utvrda učinjena na trideset i sedam metara visokoj hridi, početno i u prvom obliku izgrađena na brzinu i u samo tri mjeseca, nekad u 11. stoljeću, u vrijeme sukoba Dubrovnika i Mletaka, koji su sličnu utvrdu radi daljnjih napada na Grad planirali izgraditi na istoj hridi. Stari Dubrovčani su ih na brzinu preduhitrili, a Lovrjenac je dalje dograđivan kroz naredna stoljeća, posebno u 15. i 16., te je nakon Trešnje i djelomičnih oštećenja obnovljen u današnjem obliku u 17. stoljeću. Zbog svoje važne obrambene uloge kroz dubrovačka stoljeća, Lovrjenac je nazvan i Gibraltarom Dubrovnika, a u novije doba, zbog svih predstava Igara na njemu odigranih, posebno zbog više izvedbi „Hamleta“ nazvan je i „dubrovački Elsinore“. Stoljećima se do Lovrjenca moglo samo malim i strmim skalinima iz Kolorine, a od 1933. može se i ugodnom šetnjom, dograđenim nastavkom na skaline do ribarskih magazina u Lučici, dalje ispod borova i čempresa sve do samog ulaza u Lovrjenac, putem koji je učinjen zbog znanog i tada vrlo važnog Kongresa PEN – a, susreta književnika svijeta održanog te godine u Dubrovniku. Zbog tog Kongresa PEN – a uređen je taj novi put, kao i dan danas prelijepa šumica od borova oko Lovrjenca. A taj novi put zove se Skalini dr. Marka Foteza, po velikom čovjeku kazališta i redatelju koji je obilježio Igre i na Lovrjenac prvi doveo kazališne predstave. Istina, Lovrjenac je kazalištu htio namijeniti već Lujo Vojnović, ali gospar Fotez to je i učinio već 1950., u rujnu za prve godine Ljetnih igara, popevši mnoge znane glumce na njegove tri tarace, učinivši od ove utvrde danas i u svijetu poznatu kazališnu scenu, utvrdu od teatra. „Čudesna dubrovačka fortifikacija, Lovrjenac, pretvorena je u ulice i trgove, plesne dvorane i bračne ložnice, samostanske ćelije i mračne grobnice, a sve to bez ikakvih scenskih sredstava!“ zapisao je o Lovrjencu dr. Marko Fotez, po kojem se posve zaslužno zove ulica ili ugodna „skalinada“ za šetnju, koja vodi iz Lučice i iz Pila do ove fascinantne utvrde.

Natpisi
Lovrjenac je znan i po često citiranom natpisu ne baš najvještije uklesanom na njegova mala, vrlo uska i niska kamena ulazna vrata, “Non Bene Pro Toto Libertas Venditur Auro”, natpisu i citatu najčešće prevedenom kao „Sloboda se ne prodaje ni za sva zlata svijeta“, što baš i nije najtočniji prijevod, ali kako je najčešće korišten, tako se i redovno spominje i navodi, najčešće od strane naših političara kad im u raznim prigodama zatreba. Možda bi bolji bio prijevod „Ni za sve zlato ne prodaje se sloboda“? Tko je zaista autor i tko je baš ovaj citat odabrao i uklesao u vrata Lovrjenca, ne zna se i nije zapisano, ali malo je znano kako je sličan citat puno prije spomenuo i zapisao znani bajkopisac Ezop u jednoj od svojih bajki o životinjama. Ovome se natpisu pomalo i rugao i spominjao ga kao primjer pretjerane „citomanije“ velikih misli veliki Miguel Cervantes u prologu svog znanog djela „Don Quijote“, a to je opet nama zanimljivo, jer bi i to mogla biti potvrda kako je kao mlad mornar i vojnik, veliki španjolski pisac možda i boravio u našem gradu, jer se u njegovoj biografiji spominje kako je kao dio vojske slavne španjolske armade u borbama s Turcima ratovao i u Jadrana, gdje je i ranjen. Uz ovaj, još je jedan zanimljiv natpis uklesan unutar ove tvrđe, naime, kako je s razlogom Lovrjenac građen baš na ovoj samostalnoj hridi, kao zasebna utvrda van Zidina koja je u slučaju dužeg rata za dugo morala sama „opstati“, ova tvrđa bila je osigurana sa stalnim izvorom pitke vode. Po sred glave tarace je mnogima znana gustijerna,često i korištena u raznim predstavama, u kojoj je, kao neka igra prirode, zaista pitka voda iz izvora koji izlazi upravo tu, na ovoj hridi. Stoga je i uklesan natpis na latinskom, u prijevodu Antuna Kaznačića iz 19. stoljeća, „Narav tvrđi vodu krati umjetnost je al’navrati. Nek’se ovog iz bunara gasi žeđa nje čuvara“, možda osmišljen od nekog veselog narodskog pjesnika – vojnika, stražara na Lovrjencu.

Gušter
Dakle, po svemu, za vrijeme Republike utvrda Lovrjenac mogla je funkcionirati sama, opstati i za vrijeme raznih mogućih ratnih izdvajanja od Grada. Imala je sve uvjete opstanka u slučaju duže opsade, u mnogim skladištima imala je mjesta za hranu, municiju, barut, a tu je i mala crkvica svetog Lovre, zaštitnika ove utvrde, kao i cijelih Pila. A kad smo već kod natpisa, spomenimo još jedan, svakako zanimljiv jer je napisan na najpoznatijem topu s Lovrjenca, natpis kojeg na žalost više teško da ćete uživo moći pročitati, jedino ako se nekad konačno netko organizira i ohrabri te iz morskih dubina podno Lovrjenca izvadi odavno potonuo znani dubrovački top zvan „Gušter“! Ovaj najpoznatiji i po zapisima možda i najveći top iz vremena Republike učinio je 1537. Ivan Krstitelj Rabljanjin, znan nam kao i osoba koja je učinila još neke topove, „bombarde“ kako su ih tada zvali, kao i mnoga dubrovačka zvona, pa i ona na Zvoniku. Zbog svoje zelenkasto – zlatne boje najveći brončani top kojeg je Rabljanin učinio nazvan je „Gušter“, a zbog svoje veličine i ljepote ornamenata i natpisa bio je ponos Republike, što je bio i razlog da su ga austrijske vlasti željele već 1814. odnijeti u Beč. Zbog nespretnog iznošenja, polomili su zbog toga i glavna unutrašnja vrata, odlučili su ga spustiti na morski splav podno utvrde, ali im se istrgnuo iz konopa, pao i nestao do današnjih dana u morskim dubinama. Bilo je pokušaja da ga se pronađe i izvuče, posebno je to predlagao Lukša Beritić, ali valovi i morske struje oko Lovrjenca učinile su očito svoje, te ga razni ronioci u nekoliko navrata nikad nisu pronašli. Drugi veliki top s Lovrjenca, po zapisima zvan „Gušterica“, kao i mnogi drugi, pa i onaj najveći dubrovački top s Minčete, kojeg su Francuski vojnici zvali „la bella femme“, odneseni su do Beča, mnogi su i rastopljeni i uništeni, a neki i sačuvani u njihovom Vojnom muzeju, ali „Gušter“ je završio a dnu mora. Ipak, ostao je sačuvan zapis s njega samoga ljevača topa, Ivana Rabljanina; “Godine spasa 1537. da Jupiter svemogući po drugi put uništiti želi okrutni rod, tada bih i sam dakako silama svojim bjesnio češće od Jupitera samog silom koju umješno dala je ruka Baptiste. Djelo Baptiste Rabljanina na tvrđavi Sv. Lovrjenca.”

Po naški, bez „i“
Dugo godina svaki dan točno u podne s Lovrjenca bi opalio top, taj običaj trajao je sve do 4. travnja 1911. kad je opalio zadnji put, odlukom tadašnjih austrijskih vlasti. Ne zna se je su li Austrijanci i taj top, nakon što su ga ušutjeli, prebacili do Beča. Inače, naziv ove tvrđe ili utvrde po nekom pravopisnom pravilu trebao bi se pisati sa „i“, Lovrijenac, ali dubrovačka tradicija koja do sebe još uvijek drži u svemu, a ponajviše u izgovoru „svojih“ izraza i naziva, na svoj način „nalaže“ da se ime ove važne utvrde dubrovačke povijesti i izgovara i piše isključivo bez toga „i“, dakle – Lovrjenac. Slično je i sa još nekim našim znanim nazivima važnih mjesta, kao što je Stradun, Minčeta…, gdje će vas također pravopisna pravila upozoriti kako niste točno napisali navedenu riječ, to je nama u Gradu nepojmljivo! Dakle, po naški, Lovrjenac, bez „i“, kako se reče, tako se i piše.

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana