Dakle, na znanje; Japanci mogu radosno zapjevat na Stradunu, koji dan iza i u Zagrebu, „U boj, boj…!“ znani stih iz opere „Zrinski“ Ivana pl. Zajca, a Hrvati to ne smiju više pjevati! Barem nam tako poručuje sportski komentator HTV – a Drago Čosić, isto večer kad to tako simpatično otpjeva japanski zbor ispred crkve Sv. Vlaha.
Iskreno, mislim kako je vrijeme za referendum među gledateljima o tome može li ovaj Čosić više uopće prenositi neke utakmice, ne samo zbog ovog svog komentara, već zbog njegovih loših i dosadnih komentara za vrijeme prijenosa nogometnih utakmica. Toliko za uvod, ajmo mi doma. A doma naš gradonačelnik poručuje Vidu B., a na neki način i svima nama, nešto kao; ako vam smeta buka, uzmite normabel! Trpite i mučite! O tome kako nam voda i dalje nije za piće, muči on, nešto mu i nije do priče! Možda je i on zbog svega za smirenje popio normabel uz malo vode iz dubrovačkih špina, pa „ni stisnut ni prdnut!“ Poplave i potopi i dalje traju, jesen tiho s kišom kuca na vrata, uz neku nadu kako će još biti ljeta i kupanja, a kažu i kako ćemo zbog kiša ostati bez smokava, grožđa i maslina! Kažu i kako će nam EU financirati gradnju Pelješkog mosta, ali čini mi se kako je i to predizborni spin naših sve jadnijih i izgubljenih vladajućih, jer tko će ga znati na koje su to pute iz EU mislili!
Padre Ivo
Do Grada je nedavno došla i tužna vijest, partio nam je i padre Ivo Martinić, bijeli fratar, dominikanac, preminuo je u Zagrebu, gdje već odavno živi, nakon duge i teške bolesti. Padre Ivo bio je vrlo važna osoba dubrovačkih događanja 60 – tih, 70 – ih i 80 – tih, a i 90 – tih godina, okupljao je oko sebe generacije mladih, imao je s njima sjajan odnos, pun povjerenja, iskren i otvoren, inicirao je „beat mise“, predvodio nezaboravne ponoćke, imao za ta vremena hrabre propovijedi, zbog kojih mu je „UDBA bila kao sudba“. Zadnji put čuli smo se za Uskrs, volio je čuti što ima u Gradu, patio je za gradom u kojem je proveo dugi niz godina. Ovdje je u spomen na njega tek održana Sveta misa, na kojoj se okupilo jako malo ljudi. Nije bilo nikoga od onih koji će i danas i svih ovih godina u svojoj biografiji ponosno navesti navodno poznanstvo s njim, prijateljstvo, suradnju u „tim teškim danima“… zaborav je stara navada našeg naroda. Stoga, u spomen na padre Ivu nekoliko slika iz njegove knjige Prema slobodi“.
Čitanje bez pauze
Lijepe vijesti dolaze nam opet iz dubrovačkog Zavoda za povijesne znanosti HAZU – a, nekoliko novih izdanja tamošnje vrhunske družine, čuvara dubrovačke povijesti i baštine, ekipe koja je za svaki respekt i na ponos našeg grada. Kako u ovom điru điravamo ulicama Grada, posebno privlači na čitanje i prelistavanje knjiga Ivane Lazarević „Vlasteoske kuće u gradu Dubrovniku 1817. godine“! Kad je prelistate i bez daha i pauze dođete do njenog kraja i zatvorite je, shvatite kako je to – to, te kako je o tom Ivana napisala sve, saznate sve i iznova se zaljubite u ovaj naš Grad. Zastajemo na dijelu knjige u kojoj piše o Prijekom, tamo smo u điru, te čitate kako su se i tada, u 19. stoljeću neke od ulica ovog kvarta zvale kao i danas, ali i kako se tada Boškovićeva zvala Provagliena, a Dropčeva Slavinska, susjedna Zamanjina Lovrenza, a mala ulica koja se danas zove Hanibala Lucića, te spaja završetak na Pelinama tri ulice, zvala se tada Ulica Svetog Vida, po obližnjoj crkvici koja je na žalost odavno zatvorena! Kunićeva se zvala Jesusova, a Nalješkovićeva Jeminska, najmanja ulica u Gradu, Ulica Mala gore kod Plovanih skalina zvala se slično, talijanštinom – Calle Piccola, a zadnja, Medovićeva tad se zvala Fratarska ulica! Ivana će dalje zapisati, fotografirati i točno precizirati i gdje su sve vlasteoske kuće, ali i tko je tada, te 1817. godine u njima živio, navodeći i sve stanare narednog stoljeća u njima. Početak njene priče je baš na Prijekom, u seksteriju Minčeta, gornjem dijelu Prijekog, te počinje sa palačom Sorgo, nekog iz obitelji Sorkočević, koja je možda prije pripadala i obitelji Resti – Restić, a nalazi se na spoju Prijekog i Boškovićeve, točnije Prijeko 8. Po njenom zapisu, od 1891. do 1953. tu je bio magazin obitelji Capor, u kući se stanari izmjenjuju, do navedene 1953. kada su tu živjeli Tija Korlaet, Elka de Giulli i Nikola Vlahov Matijević. Saznajemo i cijelu povijest kuće pored crkvice Sv. Jakova Pipuna, a kako je „ponavljanje majka znanja“, iznova zapisujemo kako su u njoj do 1324. boravile časne sestre sv. Dominika, zatim dugo obitelj Resti, godine 1837. tu živi barunica od Prate Beatrice Zamagna, po toj obitelji ova kuća i dobiva naziv, sve do 1884. kad postaje državno vlasništvo.
O vlasteli u Dropčevoj
Na Prijekom nas Ivana vodi u još neke ulice, ali ovaj put, kako smo pričom još uvijek u njoj, zastajemo u Dropčevu ulicu, prvo do broja 15. i kuće obitelji Ghetaldi, u kojoj je 1941. živjela Jela Grabić, zatim zastajemo na kantunu ulica Dropčeva i Prijeko, do zgrade koju znamo kao palača Gradi, kako je zove i Nada Grujić, jer se na drugom katu nalaze grbovi te obitelji. U svojoj knjizi Ivana tu zgradu naziva Natali jer po zapisima 1817. tu je živjela Marija Natali sa nećakom i sluškinjama. U njoj su još živjele obitelj Svilokos, Matijević, te je 1932. kupuje Ines Glavić. Zatim se spuštamo koji skalin niže, u donji dio ove ulice i donji dio kvarta Prijeko, niže prema Stradunu, u seksterij kojeg nazivamo Dogana, naravno jer je u nizu sa Sponzom, te dolazimo do kućnog broja 3., zgrade koja je također pripadala obitelji Zamagna, ali je od 1817. u vlasništvu „Opera Pia“. Koji korak niže do samog Straduna i još jedne zgrade u vlasništvu obitelji Sorgo, s dva kućna broja, s jedne strane Dropčeva 1., a sa Straduna Placa 12. Ulaz sa Straduna danas je PBZ, a povijest piše kako tu zgradu odavno već koriste razne banke! Godine 1817. tu je živjela Magdalena Sorgo, već 1827. useljava obitelj Vlajki, ali zapisano je kako te godine tu živi i Ivan Krstitelj, tek ime, bez prezimena, te ostaje pitanje jel’ prezimena Rosani, koji je bio profesor retorike i grčkog jezika na tadašnjoj školi zvanoj „Licej s konfiktom za učenike“, ili se prezivao Vaschetti, humanistički profesor iste škole? Ili se radi o istoj osobi? Iza njih tu žive obitelji Pičetić, Radoje, Marotti, od 1902. Mato Petrov Guska i obitelji Rusko i Marinković. Prva banka smještena tu je Jadranska banka 1922. godine, pa 1929. Srpska banka, od 1942. Trgovačko – industrijska banka, a od 1948. ova zgrada je „općenarodna imovina“! Toliko iz ove sjajne Ivanine knjige o Dropčevoj ulici, iz koje nas čeka još puno priča o Gradu. Ostalo čitajte, uživati će te sigurno.