Natrag
8.12.2016 03:05

facebook

twitter

google

rss

dulist

Niz Ulicu od Kolorine, odozgo nase u Pile: Sjećanja gospođe Tonke

1.12.2016 @ 22:36 Boris Njavro Ulicama moga Grada
Niz Ulicu od Kolorine, odozgo nase u Pile: Sjećanja gospođe Tonke
16;16

Podijelite:

Natrag u Pile s Ulice don Frana Bulića silazi se Ulicom od Kolorine, kratkom ulicom koja vas vodi nizbrdicom do manjeg parkirališta s kojeg je predivan pogled na Lovrjenac i uvalu Kolorinu.

U tom spustu odozgo u najstariji dio Pila prolazite s jedne strane pored velike „Jelića kuće“ s puno stanara, a sa druge strane pored ili iza nekadašnje neobjašnjivo i neopravdano napuštene zgrade Radio Dubrovnika do samostana dumni i početka ili kraja najduže ulice Pila, Tabakarije. „Tu pored ulaza u dumana nekad je bilo manje igralište, vazda smo se kao mulci tu igrali, a kada bi nam boća odletjela preko zida u samostan, mene bi redovno slali po nju, jer su dumne mene znale kako sam redovno išao na misu i često bio ministrant, pa bi mi je odmah vratile i ne bi se jedile na nas mulce. Moja baba Mare, baba s majčine srane, rođena Lisačka, iz Lisca u Primorju, me tako odgojila, svake nedjelje smo na misu išli. A možda su me ovi moji po boću slali i zato što sam bio najmanji od cijele ekipe!“ prisjeća se gospar Đuro Market i tog dijela svog djetinjstva i odrastanja u Pilama. Kad se siđe Ulicom od Kolorine do parkirališta, pogled zastaje na vrata prizemlja „Jelića kuće“, dijela ove zgrade uz samu cestu, vrata iznad kojih je mala prelijepa kamena skulptura glave konja. Tu je nekad bila konjušnica, jer tu u prizemlju ove zgrade držali su se konji i kočije, a nakon svih godina, ova kamena glava konja tek je sjećanje na to doba.

Domići
Ulica od Kolorine dalje pored parkirališta vodi vas malim i uskim skalinima nizdoli, u samu uvalu Kolorina, ali dalje se na žalost ne može, iako je i dalje službeno ta ulica, jer je tu taj očito nasilno i „privatno“ postavljeni raštio, zaključana kapija koju i nakon nekoliko upozorenja i dolazaka na „uviđaj“ gradskih komunalaca nitko još uvijek nije otklonio. Zbog te kapije do uvale Kolorine i kupališta Šulić tuda se odavno ne može, te ako ste namjeravali okupati se, morate naokolo, Ulicom Tabakarijom. Umjesto nekoliko skalina, kako se moglo stoljećima, sada se mora naokolo stotinjak metara. A tu, na početku tih „zaključanih“ skalina do mora i uvale, evo već 90 godina je jedno od obilježja Pila, mastiona i kemijska čistionica obitelji Domić, zadnja u Pilama, iako je to obrt po kojem su Pile i Kolorina i Tabakarija postali poznati kroz stoljeća. Na ulazu u jednu od sedam znanih kamenih kućica Kolorine, onu odozgo prvu u nizu, koja je odavno u njihovom vlasništvu, susret sa gospođom Antonietom Domić, među starim Pilarima, a i šire bolje znanu po nadimku Tonka. Uz predivan pogled sa njihove male tarace na Kolorinu i Lovrjenac, gospođa Tonka se spominje kako je sve počelo 1926. godine kada do Dubrovnika dolazi mladi Splićanin Nikola Domić. „Zapravo, oni su iz malog mjesta Slatina sa Čiova, ali već od 1801. su kao obitelj imali razne mastione, čistione, bavili se tim poslom. Valjda tražeći novi posao, jedan od njih, taj naš dragi nono Nikola dolazi baš ovdje u Pile i u Kolorinu i počinje svoj obrt. S njim je u taj posao kao našu obiteljsku tradiciju ušao sin mu, a moj suprug Tomislav, pa naš sin Nikša, a zadnjih godina sve to pomalo nestaje i prestaje, obrt se pomalo zatvara, jer malo će tko više nešto od robe „spašavat“ , čistit i bojat kad je u naše doba lakše i jeftinije kupit novo!“

Pilarka Puljezica
Svakako, zanimljiva je priča i o obitelji gospođe Tonke, od rođenja Pilarke. „Moji su Puljezi, baš tako mislim da je najbolje reći, iako nas je taj nadimak pomalo i ljutio. Iz Apulije, mjesto Biseglia, pored Barija u Italiji došli su moji Gangai, već 1874. u Dubrovnik, ponajviše kao vrhunski meštri raznih zanata. Majka mi je također Puljezica, djevojački Kolonna, plemićkog porijekla, a otac mi je u Gradu znani i zvani Kuzma, pravim imenom Cosimo Gangai. Vazda me kao dijete vodio po Gradu, pa mu znam svaki kantun, svaku ulicu. Rodila sam se u Pilama, kasnije smo neko vrijeme živjeli u Zidinama, a onda sam se udala i evo, opet sam od tada Pilarka!“ Pa smo se i pričom vratili u Pile, s pogledom na uvalu Kolorina i valove koji su to jutro udarali svom silinom. „Vidite onog ribara na malom mulu podno stijene Puhalo, moj otac bi mi kao maloj znao reći da kad vidiš ribara kako lovi, ne prilazi mu ni na deset metara! Puno je obilježja Pila, ali ribari su nama Pilarima možda i najveće obilježje. Uvijek je bilo ribara, njihovih barki u Lučici, njih po stijenama Kolorine. I vazda bi dali ribe i ostaloj čeljadi u Pilama, jer kao malo gdje, ovdje u Pilama svi smo živjeli zajedno, kao jedna obitelj. Zajedno smo se kupali, slavili, tugovali, sve se znalo o svakome i svi smo bili jedno. A danas, sve se otišlo, puno dobrih starih, koji su bili obilježje Pila, više nema, umrli su, puno toga se prodalo, došli neki novi vlasnici, sve to adaptirali, prenamijenili, ljeti gužva, zimi sve prazno. Neko večer sam se vraćala iz Grada, pa krenem kroz Pile, mrak na sve strane, iz svih kuća, ma, tri svjetla nisi gorjela. Sve prazno. I tužno. Pomalo nestaju i naše Pile!“

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana