Natrag
19.9.2017 21:09

facebook

twitter

google

rss

dulist

Nema više ni „kanapice“ ni čeljadi…

17.4.2015 @ 21:05 Boris Njavro Ulicama moga Grada
9;9

Podijelite:

Skoro cijeli kvart Iza Grada, barem onaj njegov središnji dio po kojem je dobio naziv i koji se skrio iza Revelina, od parkirališta na gornjoj Buži do Puta za Bosanku, čine tek tri ulice.

Prve dvije, Obodska i Cavtatska, vjerojatno su nazvane kao asocijacija da se njima može skalinima do žičare, pa dalje busom prema tim mjestima. Hvarska ulica u toj maloj „uličnoj“ konkurenciji zauzima i pokriva najveći dio kvarta, raštrkana je, spaja nekoliko manjih uličica; slijepih, odvojenih, zatvorenih… Čineći od svega mali labirint, te svoj broj ima od prve kućice kad se prođe ispod tarace, ali i na zgradama na parkiralištu.

Skriveni labirint malih ulica
Kad se prođe ispod tarace na kojoj se igrao sjajan nogomet na malih barica, te krene Ulicom Iza Grada, kako se zove cesta iza Revelina, već ste u Hvarskoj ulici. Prva se od nje odvaja Obodska, koja skalinima vodi ravno gore prema cesti za Obod i Konavle. Drugo odvajanje iz Hvarske je Cavtatska, prvo ravno pored nekoliko malih prelijepih kamenih kućica građenih prvotno i nekad davno, po nekima još u vrijeme gradnje Zidina, pa onda lagano uz skaline ili na lijevo do žičare ili dalje ispod mosta ceste kojom se ide do Cavtata. Tom ulicom do žičare najčešće prolaze školarci, malo je tu domaće čeljadi. Tek jedan mali psić lagano se izležavao sve vrijeme dok sam naokolo bio u điru. Hvarskom se ulicom produži dalje, sve do parkirališta ispod žičare, te ova ulica, zapravo šetnica, spaja dvije druge ulice, Od Bosanke i Iza Grada.

U tom najčešće sunčanom điru s pogledom na Grad, zbog čega je možda i dobila taj naziv, nekoliko je malih, uskih uličica, sve nose ime Hvarske ulice, a ulaskom u jedno od njih, nakon nekoliko koraka dođete do kuće gdje je živjela teta Klara i njena obitelj Špero. Odmah tu pored u zalijevanju i proljetnom presađivanju cvijeća srećem Ivanu Batinić, nekad Kutleša. U taj dio labirinta Hvarske, pa i cijelog kvarta Iza Grada, malo tko zalazi bez velike potrebe ili poznanstva s nekim tko tu živi. Zbog tog ulazak unutra, u taj pomalo skriveni labirint podsjeća na neke dijelove, kvartove i ulice Grada, što ponovno daje ovom kvartu jednakost u puno tog sa Gradom. I ovdje, kao i u Gradu, imate male skrivene placete s kojih se ulazi u nekoliko kuća.

Sve je partilo, ovako ili’ onako
I Ivana je iznenađena kad me vidi tu, „pred svojim vratima“. Ona je možda i zadnja osoba koju još znam iz nekih davnih dana odrastanja na Pločama i koja još uvijek tu živi. Sve se promijenilo, a najava još većih promjena su meštri koji rade na sve strane malog, lijepog kvarta Iza Grada. „Sređuju se novi apartmani za ljeto!“ kratko će Ivana. A kako tako malo znam, kao i mnogi, o skrivenom dijelu ovog kvarta, pitam Ivanu za crkvicu Svetog Lazara. I odvede me, prvo kroz malu jako usku, a onda jednom također skrivenom ulicom slučajnom prolazniku, još jednom malom ulicom koja nosi ime Hvarska, iako s onim njenim glavnim i vidljivim dijelom skoro nema dodira. Mala skrivena crkvica odavno je napuštena, zaboravljena, godinama zatvorena, velika palma izrasla pored njenih propalih drvenih vrata pomalo joj narušava temelje.

I Ivana potvrđuje sjećanja tete Klare, godinama već tu nije bilo mise, a nekad bi se sva čeljad kvarta skupila kad bi je otvorio don Ivo Bjelokosić i tu za Sv. Stjepana po Božiću služio misu. Vraćamo se nase istim dijelom Hvarske, pa do Ivane doma, gdje me upoznaje sa svojom mamom, gospođom Jelenom Kutleša, rođenom Lečić baš tu, u toj kući u kojoj i danas živi. Uz gospođu Anku Grbić najstarija i zadnja od nekadašnjih stanovnika kvarta Iza Grada. „Sve je drugo partilo, ovako ili onako…“ reći će, uz osmijeh, prisjećajući se dana kad je tu, vrata do njenih živjela i teta Klara. „Veselo je to vrijeme bilo, puno čeljadi na sve strane, radosti, veselja, prijateljstva… Da, ta kanapica nas je okupljala kad god se imalo vremena!“ Vrijeme je učinilo svoje, nema više Iza Grada ni „kanapice“, nema više ni čeljadi…

Sportska obitelj
Krenu neka nova sjećanja… Listamo stare albume, neke izblijedjele fotografije, pričamo i o njenom suprugu Ivu Kutleši, koji se s Pila doselio ovdje, nekad golmanu NK Dubrovnika. Pa o nekim davnim fotografijama, sve znani likovi Grada, o njenim kćerima Dubravki i Ivani, o Banjama, Komardi, Pilama, Gradu… Njena kćer Ivana je valjda naslijedila taj sportski duh, jer ona je bila jedna od najboljih dubrovačkih rukometašica. Ide malo priče o rukometu, igralištu iza Gimnazije, ekipi s kojom je igrala… Rukomet je prestala igrati 1981. kad je krenula na fakultet u Zagreb, profesor je tjelesnog u Glazbeno – umjetničkoj školi „Luka Sorkočević“, još uvijek surađuje i sa Rukometnim klubom „Dubrovnik“, trenira mlađe ekipe, pomaže u „školi rukometa“ a vodi i rukometnu ekipu Ženskog učeničkog doma „Paola di Rosa“.

Od kad se udala, Ivana se preziva Batinić, njen Ivo se zove kao i njen tata, kćer im Jelena studira „glazbu“ u Splitu, a sin Niko, koji je naslijedio taj sportski duh te igrao neko vrijeme nogomet, studira „pravo“ u Zagrebu. Ivana je uvije bila neko pozitivno obilježje kvarta Iza Grada, ali i Ploča, nisi mogao proći ovim kvartom, a nju ne sresti. Tako je valjda i danas, te kad uđeš u te male ulice, kao u neki skriveni labirint, na nju moraš naići.

Bete i potresi
Spomenusmo i Betinu spilju, do nje se išlo na prelijepo kupanje barama ili plivajući s Banja. A evo upravo danas, 8. travnja godišnjica je smrti Marina Getaldića Ghetaldusa zvanog Bete, velikog matematičara, fizičara i astrologa, zaljubljenika u teleskope i optičke instrumente, koji je obožavao i istraživao iz svoje spilje tu na Pločama nebo i zvijezde, bio štovan širom Europe, prijateljevao sa Marinom Gučetićem, ali i sa velikim Galileom Galilejom, služio Republici i službovao u Stonu gdje sagradi kulu Podzvizd, te umre u Dubrovniku u svojoj 98 godini, na današnji dan 1626. godine. Na vratima njegove kuće na Pločama natpis je „Budite daleko, zavisti, svađe, taštine, brige! Mir i spokoj krase pećine, perivoje, hridi!“

A valjda smo se prisjetili 6. travnja one strašne Trešnje koja bi tog dana ujutro oko 8 sati 1667. godine, potresa koji tada sravni Grad. Malo tog ostade, zapisi kažu kako je kvart Iza Grada tu trešnju čak i preživio! A pred nama je još jedno tužno prisjećanje, na 15. travnja 1979. i još jedan strašni potres koji je i te kako uzdrmao Grad i okolicu mu. Živimo dakle u danima prisjećanja na datume strašnih potresa…

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana