„Ma ulica to nije, nego je Stradun, Placa za rijet naški, đe se prohodi i štrapaca, i govori, i prdi ludijeh… (u kući krepava se, a na Stradunu živi), jer ulica to nije, nego svijet!“ zapisat’ će Luko Paljetak o ovoj našoj saloči od života pod vedrim nebom.
I mnogi drugi zapisat’ će svoje dojmove, stihove, slikati se za spomen na taj đir i tu ljepotu zaustavivši sliku za sva vremena kao ugodu za pamćenje koji su doživjeli. Službeno imena Placa, kako je i uklesano u kamenu ploču na ulazu ili izlazu, s koje već bande u đir krećete, s Pila ili kod Cele, imenovana još davnih stoljeća Republike kad je ova najljepša, najvažnija i najduža ulica Grada bila središnje mjesto javnog okupljanja i stoga nazvana „Plate Communis“, svoj mnogo češće korišten i poznatiji naziv Stradun dobila je od talijanske riječi „stradone“, prevedeno „uličetina“, kako je pogrdno nazvao neki ljuti Mljećanin. A reći za Stradun da je ulica tek, učinit’ ćeš je tek jednom od mnogih, a on to nije. Stradun je sklad i mjera života, savršenstvo jednostavnosti, urbanistička bajka u kojoj se red štuje i zna.
Učinit’ đir
Šetnja Stradunom nije obična šetnja, to „učinit’ đir“ nije samo šetati, to je mnogo više, jer to je iz doma izaći vanka, u saloču od života, izaći među čeljad, poć’ u Grad. Taj đir po Stradunu život je bez kojeg se ne može. Tu u điru, „gdje u krugu srećeš radost, srećeš tugu“, smije se i zbori, tu šeta se, đirava bez žurbe, bez gledanja na Zvonik, gdje Zelenci bate ure, „i one dobre i one zle“ zapisat’ će Conte Ivo, po dva puta, s razmakom od tri minuta, te zakasnit nećeš nigdje. Uz zvukove naših čiopa i let naših golubova, na Stradunu se možeš šetati, učiniti đir, ali na njemu se može i radovati životu, i vjenčati se i veseliti se i promatrati njegov đir sa strane, odmoriti se, kisiti na nekom od izloga na pola koljena, te uživati u pogledu na sve prolaznike, sudionike đira tog teatra života, tu galeriju likova koja njime prohodi. Da, nekad smo kisili na podu jednog od izloga nekadašnje nam „Dubrovačke banke“ po sred Sraduna, za vidjet’ ‘ko to njim prohodi i svu tu ljepotu lijepih žena i hoda im na njegovu izlizanom kamenu, u šetnji kao po zrcalu u kojem se ogleda svak’. Jer, Stradun je zrcalo Grada. U kojem se ogledamo svaki dan. Anegdota kaže kako reče stari gospar „Đir preko Staduna traje mi desetak minuta, ali i tri kvarta od ure ako koga sretnem!“ A kad je čeljad počeli selit’ iz Grada u druga naselja Dubrovnika, znali bi „rijet kako idu nase doma, u Grad!“ za učinit još koji đir sjećanja, ugode i navike. Taj đir Stradunom dug je 282 metra, a zglob po sredini mu je malo iza Široke, između Božidarevićeve s jedne i Kunićeve s druge mu strane, gdje je jedini kockasti kamen, što mnogi u tom điru i ne primijete, ali gospar Tomislav Šuljak i to zna, kao što zna sve o Gradu. S tog zgloba, kockastog kamena, pad Straduna zbog kiša do Zvonika iznosi 162 mm, a do Vrata od Pila 37 mm.
Samo jedan je Grad
Izgradnja općinskih kuća na Placi, umjesto dotadašnjih drvenih kučica, započela je odlukom iz 1327., a prvo popločavanje Place po Beritiću obavljeno je 1360., kada je taj posao pod vodstvom majstora Nikole Cicilianusa učinjen od Vrata Pustijerne oko katedrale Placom do Pila. Placa se popločala iznova 1468. odlukom Vijeća umoljenih, a koliko se zna, zadnja obnova Straduna učinjena je 1936., vodio je Proto Matičević iz Grada. Nakon Velike trešnje 1667., kada počinje obnova, admiral Petar Ohmučević 1674. gradi prvu kuću na Placi, na istočnom uglu današnje Čubranovićeve ulice, gdje je još vidljiv grb njegove obitelji. Tako se počeo graditi Stradun kojeg danas imamo. A Grad je građen kao u školjci, to su već mnogi zapisali, sa Zidina se otvara veličanstven pogled prema unutra, na taj amfiteatar i vječni životni teatar Grada i svih ulica mu, koje se sa svih strana slijevaju kao neke žile kucavice života kojeg živi njegova čeljad, stvarajući harmoniju sklada i melodiju urbanističkog savršenstva, dolje na Stradun, njegovo središte, njegovu ljepotu i jedinstvo života našega Grada. Kad jedan grad doživljavamo kao lijep i privlačan, to nije slučajno, jer to je sklad, red i mjera, znanje i trud njegovih graditelja. A naš Grad zrači skladom, on nije građen po nekom uzoru, on ne oponaša nikoga niti ponavlja nekoga, on je izvoran grad, obris svoje čeljadi, navika i običaja, vjeran uvijek samo sebi, grad koji kroz stoljeća odmjereno i skladno otklanja sve ne važno i sporedno. Bez nadmetanja, jednostavno i odmjereno, gotovo geometrijski pravilno raspoređeno, sve se uklapa u isti sklad i isto mjerilo. Jer, ovo je grad originalan po svemu, Grad prebogat svojim povijesnim tezorom i stalnim susretom sa vječnom ljepotom, pun nostalgije i „sve slave“, Grad koji se ne razmeće junaštvom i bahatošću, već mudrošću i primjerenošću.
Čeljad Grada
Grad nisu samo Zidine, dvori i tvrđe mu, Grad je čeljad njegova, čeljad koja mu čini dušu, daje sebe i od njega čini Grad. I kad svi odu, pa čak i čiope odlete na jug, kad utihne ljetna vreva i dođe jesen i rosata, bura koja kosti štipa i zimska tjeskoba, ima ih koji ostaju usred te tišine Grada, ostaju oni koji ga čine, oni koji su mu duša, dah, oni koji ga žive i tada, to malo čeljadi mu, preostali golubovi i poneki kučak i mačak. I tada, u zimske dane kad ostanemo sami, đir Stradunom ugodan je i lijep, od Velike fontane, pored zimi samotnog malog maskerona, ljetnoj atrakciji po kojem mladići skaču kao dokaz svoje ljubavi, pa uz veliki zid Male braće i prelijepe skulpture Piete iz 1499., iznad ulaznih vrata ove crkve, čudom sačuvanoj u Velikoj trešnji, te pored „Manona“ nekad znanog nam i kao „Caffe d’ imbecilli“, u kojem su kavu pili mnogi znani, pa i Conte Ivo, te uz Široku gdje se u svoj dom skrio naš Marin, dalje možda na ukusni sendvič do „Škole“ ili kavu do „Tinela“ nekad „Talira“, pa niz Stradun uz sve te izloge i ulice koje do njega se slijevaju, s pogledom iz navike do vrha Boškovićeve za vidjet ‘ko se spušta tim skalinima od Buže u Grad, sve do Luže, Svetog Vlaha, oko Orlanda, do Male fontane i Sponze podno Zvonika, gdje i danas iz navike pogledamo koji film večeras igra. I još dalje u taj đir, preko Peskarije do Porporele i ferala, za vidjet’ iza Lokruma kako će nam vrijeme sutra bit’. I tad, u ove zimske dane i noći, đir Stradunom pun je života, kao za Noći muzeja kad je taj đir bio pun čeljadi, kao potvrda kako mu onaj kičeraj od kućica nije potreban i sramota je za njegovu ljepotu. Đirava se i u ove dane kad se za malo škuda, nikad javno rečen iznos, prodao Stradun i od njega učinila još jedna nezgrapna, sramna i našem Gradu nepotrebna filmska kulisa, koja će ga iznova ponizit i učinit neprepoznatljivim njegovu ljepotu. U ove dane, pred Festu našeg Parca, koja je kao i Grad nam zaštićena svjetska baština, Stradun je gradilište, po kamenu kojeg će se uskoro po najavama i potrebi filma i zemlja razasuti, te kroz kojeg će procesija teško normalno proći. A na kraju ovog đira ulicama našeg Grada, koji je iz ulice u ulicu potrajao devet godina, sa Straduna kakav danas izgleda zaslugom nekih koji ga ne vole, ne razumiju i prodaju ga bez duše i obzira, sklanjamo se od tog ludila u naše betule, Fontanu il’ Primo, gdje se okuplja čeljad koja voli ovaj naš Grad, u kojima se životu nazdravlja i raduje, ali i tuguje zbog prodaje Grada „za sva srebra i sva zlata“, jer vremena se mijenjaju, a „trijeba znat s bremenom akomodavat“, jer sad je ono „ko bi doli, sad je gori“. A ‘mjesto nas, „Sveti Vaho skalat’ će se s trona, pa s oltara na Stradun u đir“ krenut’ za vidjet svoj Grad i još jednom pokušati spasiti i sačuvati što se još može, te stoga, ponovimo mu iznova zahvalu za sva ova godišta od kad nas čuva i spašava od pogube rata, zla i budala: Živio nam Sveti Vlaho!