Natrag
18.8.2017 03:07

facebook

twitter

google

rss

dulist

MLADEN MITIĆ Uz brodove znam biti i deset sati, preskočim i objed!

18.9.2015 @ 22:35 Baldo Marunčić dulist IN / Kultura
8;8

Podijelite:

Dubrovački brodomaketar Mladen Mitić slavio je početkom rujna na 20. Državnom natjecanju brodomaketara u Rijeci. Mitićev je dubrovački galijun prvo mjesto osvojio s 92,33 boda, što je bila uvjerljiva pobjeda u odnosu na konkurente.

Iako je Mitić i predsjednik Hrvatskog saveza brodomaketara i sudac, ovaj put bio je tek natjecatelj. Mitić je višestruki prvak Hrvatske, a prvu titulu osvojio je još 1996. godine. Iako nerado ide na natjecanja, vrlo je ponosan na posljednju medalju, kao i osvojeni veliki prijelazni pokal. Za DuList Mitić govori o svojoj ljubavi za brodomodelarstvo, umijeću stvaranja maketa dubrovačkih povijesnih brodova, ali i o prošlosti i budućnosti brodomaketarstva u Dubrovniku.

Uvjerljivo ste slavili na nedavnom Državnom prvenstvu. Što je presudilo?
Natjecao sam se u posljednjih deset godina dvaput. Prije pet godina bila je to dubrovačka karaka, a ove godine dubrovački galijun. Oba puta sam bio apsolutni pobjednik jer sam presudnih deset bodova dobio zbog istraživačkog rada. Nisam radio po tuđim nacrtima, već sam ih sam napravio. Tako sam odmah u startu ‘prešišao’ konkurenciju, koja uglavnom radi s kupljenim nacrtima. Budući da sam u brodomaketarstvu već dugi niz godina, riječ je i o dugotrajnom istraživanju, po arhivima, crkvama, zavjetnim slikama, svugdje gdje se mogu dobiti nekakvi detalji. Najviše mi je pomogao Pomorski muzej, gdje ima jedna maketa koja mi je bila vodilja.

Koliko Vam je trebalo vremena za izradu pobjedničkog galijuna?
Nacrt za galijuna sam radio usput, rađao se pet godina. Iako još uvijek mijenjam neke detalje, jer što više detalja to je maketa vjerodostojnija. Dosad sam napravio osamnaest različitih maketa galijuna. Konstantno nešto mijenjam kako bi došao do onog što će me zadovoljiti.

Kad ste u izradi nacrta podvukli crtu, završili s istraživanjem?
Kad sam rekao: ovo lijepo izgleda i moglo bi biti interesantno.

Namjeravate li se natjecati i dogodine?
Sigurno neću dogodine. Ako krenem u neki novi projekt za raditi, za njega će mi opet trebati novih pet godina. A kako ja nisam baš pismen na kompjuteru, nacrt napravim u olovci i pošaljem kolegi u Splitu da sve prenese u digitalni oblik. Onda je puno jednostavnije za baratanje s nacrtom. U Hrvatskoj ima vrlo malo ili gotovo ništa literature.

Kako ste se počeli baviti brodomaketarstvom?
Imao sam sreću da je u Gradu živio gospar Stijepo Osghian, arhitekt koji je bio vrhunski modelar u bivšoj Jugoslaviji. Radio je sve modele za Tita, sve njegove goste, predsjednike i premijere. Nekoliko posljednjih godina njegovog života uspio sam doći do njega. Iako nije drage volje prihvaćao početnike, mene je prihvatio. Valjda je vidio u meni potencijal i pristao je da dolazim u njega doma, da mi pokazuje i da ga pitam što me zanima. Usmjerio me na literaturu koju bih trebao obavezno imati, kroz godine sam skupio pristojnu biblioteku koja mi dosta pomaže. Iako to sve imate i na Internetu, ja sam stara garda, volim uzeti knjigu u ruku. Uz Osghiana sam krenuo, a kad je nakon nekoliko godina umro, nastavio sam se razvijati sam. Baš nedavno sam vidio maketu koju sam izradio prije dvadeset godina. Tu se najbolje vidi da sam ogromno napredovao. Taj brod je lijep, ali to je druga priča u odnosu na danas.

Vodili ste radionice u Đačkom domu Dubrovnik. Kako je došlo do te suradnje?
Sasvim slučajno, jer je tadašnji ravnatelj doma Pero Maldini imao afiniteta za brodomodelarstvo. Vidio je u jednom izlogu moj model, nazvao me i ponudio da otvorim radionicu, u sklopu slobodnih aktivnosti. Svake godine u jednoj maloj prostoriji bi krenuo s petnaestak đaka, a na kraju godine bi izašla po tri modela brodova. Na domijadama su redovito pobjeđivali, jer nisu imali konkurenciju.

Je li brodomaketarstvo skup hobi?
I nije baš previše. Sve je to vrlo pristupačno. Treba imati osnovni alat, koji više nije problem kupiti. Može koštati pet ili šest tisuća kuna, najviše deset tisuća. Drvo se može nabaviti, ja radim s orahom, mjendulom, trešnjom, maslinom. Šperploču koju koristim za kostur broda uzmem s gajbi od voća. Nije to teško, treba se samo zainteresirati, a ja sam uvijek tu da pomognem savjetom. Taj hobi vas povuče. Još uvijek se dvoumim gdje to svrstati, u umjetnost ili zanat. S vremenom prijeđe u zanat, ali danas već graniči s umjetnošću. Isprepliće se.

Imate li prostor u kojem možete predstaviti svoj rad?
U udruzi Nave Dumins, čiji sam predsjednik, imali smo ideju u jednoj galeriji imati stalni postav tisuću godina hrvatskog pomorstva, od kralja Tomislava do danas. Uz izložbeni prostor imali bismo u jednom kantunu improviziranu radionicu, gdje bi turisti mogli vidjeti kako se to radi. U drugom dijelu prostora imali bismo dio za školski uzrast, osobe s posebnim potrebama, branitelje i sve kojima bi to bilo zanimljivo. Bio sam u vezi s tim u pregovorima s Gradom. Gradonačelnik je rekao da je to ‘divno, krasno’, ali smo nažalost došli do zida. Prostor koji je za to idealan nismo dobili, već nam je ponuđen jedan drugi, ali koji nije toliko atraktivan.

Je li brodomodelarstvo pitanje vještine i spretnosti?
U svakom slučaju. Kad ljudima pokažem brod, neki mi kažu: Uh, ja bih to sve razbio! Treba tu puno živaca, ja to ne bih mogao. A meni je to baš suprotno. Smiruje me. Znam biti u radioni i po deset sati, bez objeda. Zatvorim se, upalim radio i ja sam u svom svijetu najsretniji. Ima i razdoblja kad mi nešto ne ide od ruke i tada je najbolje stati. To obično traje do mjesec dana, a ja sam pred nekoliko godina imao krizu od sedam mjeseci. Mislio sam da više brod neću taknuti! Što god bih uzeo, ne ide. Ne lijepi se, sve puca. Onda svako nekoliko probaš, pa nakon sedam mjeseci osjetiš nešto i opet kreneš s gustom raditi.

Nije slučajno da u gradu kakav je Dubrovnik inzistirate raditi na dubrovačkim povijesnim brodovima?
Živimo u Bogom danom Gradu s bogatom povijesti, posebno pomorstva. I zamislite da u takvom gradu ja idem raditi ‘Victoryja’ ili ‘Santa Mariu’. Zašto kad imamo svoje? To treba pokazati ljudima. Danas je modelarstvo u svijetu razvijena industrija i sve se može kupiti, ali dubrovačke brodove nigdje. Mi smo ti koji moramo promovirati, raditi nacrte za naše brodove koji će se širiti svijetom. Zato je bitno da nacrti budu što autentičniji.

Što se ocjenjuje na domaćim, a što na međunarodnim natjecanjima?
Razlika je u istraživačkom radu, koji je kod nas presudan, a u svijetu ta rubrika uopće ne postoji. Oni ocjenjuju preciznost, koliko uspješno ste prenijeli izgled broda s nacrta na maketu. Što teži model, to je ocjena bolja. Uz clippere, koji imaju najsloženiji snast i jedrilje, postoje linijski brodovi 17. stoljeća, koji su bili jako lijepo ukrašeni zlatnim ornamentima. Neki brodomodelari imaju veći afinitet za rezbarenje ornamenata, a nekima su interesantnija jedra i konopi.

Koji dio broda Vam je najteži za izraditi?
Najlakše mi je izraditi drveni dio. Jedra i konopi su dio posla koji treba odraditi. Sreća da na dubrovačkim brodovima nema puno detalja, možda tek pulena na provi. Dubrovčani su imali filozofiju ne pokazivati svoje imanje pa su brodovi bili vrlo skromni, ali svrhoviti. Tako da mi je posao s te strane olakšan.

Koliko vremena provedete uz makete?
Radiona je smještena u baraci obloženoj limom, pa mi je ljeti u suncu. Ovog ljeta 45 dana uopće nisam radio. Inače radim osam do deset sati dnevno dok se brod ne napravi. Nemam rokove, to je nemoguće, jer se može dogoditi kriza usred gradnje. Jedino što me u neko doba supruga zove na objed, ‘Što ti misliš? Znaš li koja ja ura?’, pa onda se maknem iz radione.

Član ste i dubrovačkog Društva brodomodelara Argosy?
Jesam, ima nas desetak članova. Redovno se sastajemo premda nismo previše produktivni. Izmijenimo iskustva, a kroz klub lakše nastupamo na natjecanjima.

Kako biste objasnili svoju ljubav za brodomodelarstvo?
To vam je isto kao da pitate vaterpolista kako svaki dan ide na trening i tri do četiri sata pliva, kilometre i kilometre dnevno. To je ljubav, hobi, aktivnost koja se u nas nažalost gubi. Dok je Stijepo Osghian bio živ, postojale su radionice za mlade, u današnjoj Nautici je imao svoju radionicu. A mi u udruzi Nave Dumins želimo to vratiti. Imam i znanja i volje i želje, ali ne znam hoće li to biti dovoljno. Svi plačemo i kukamo da su nam djeca stalno za kompjuterom, a kad im ponudiš kvalitetan projekt, onda je ‘povuci-potegni’. Ipak se nadam da će se ideja ostvariti.

Komentari





O autoru: Baldo Marunčić

Diplomirani novinar i magistar struke odnosa s javnošću sa žutim pojasom iz karatea. Fanatik trivije, šahovski kibicer i zaljubljenik u ukusnu domaću hranu i svoj Grad. Ne podnosi nepravdu i smatra kako novinarstvo treba biti oružje protiv te nepogode.

Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana