Znam svoje mjesto u likovnoj umjetnosti grada. Nisam u vrhu, a nisam ni u dnu – kaže nam.
Zatekli smo ga na kavi, nešto crtka na papir. Kaže, od malih nogu. S Mišom Baričevićem poragovarali smo povodom njegove nedavno otvorene izložbe ‘Po zagovoru svetog Vlaha’. Zašto sakralne teme, otkud stižu njegove ‘crtice’, što je sve proživio i doživio u slikarstvu te kako je kombinirao umjetnost i ugostiteljstvo, no i što će sad kad ide u ‘penziju’ u teatru – sve nam je to otkrio za DuList.
-Drago mi je da je bila ova lijepa izložba, kad sam ja zadovoljan, nije mi bitno koliko je ljudi bilo, kamera i ostalih. Kad ja nisam zadovoljan, nešto u meni vri. Ali, bilo je prekrasno! Inspirirala me Godina Svetog Vlaha. Obično kad je takva lijepa obljetnica sve krene, pa u polovini godine nestane događanja. No, u našemu Gradu uvijek ima događanja, ne fali, ako ništa onda nove kućice, na Peskariji ili Mercedesi na Stradunu. Šareno je budali drago, zato sam ja više crno bijeli u zadnje vrijeme – smije se za početak Baričević, te dodaje i to kako je ‘poželio da ne bude klasično’.
-Godina, godina je povod da drukčije donesem Svetog Vlaha. Ma manje-više, ljudi me i znaju po Parcu! – kaže.
Protekle godine, na izložbi s Vaših trojicom kolega, Škerljem, Grabovcem i Ligorijom, kazali ste mi kako ste ‘naslikali Grad kad svi odu’. Kakav je to Grad?
Bojim se kako će to uskoro biti unikatne slike! Pomalo, cijelu zimu postaje ljeto i stalno je gužva. Napravio sam to iz nostalgije za mirnim Gradom. Fali mi! Ne znam što je to što me goni, vjerojatno to što čovjek mora biti zahvalan što se rodio u ovakvom gradu. Bez obzira što sam, rekli bi po vokaciji slikar, a volim se našaliti, kako je to napisao jedan povijesničar umjetnosti jednom poznatijem umjetniku od mene, da sam ‘slikar samorodnog određenja i neakademske obrazovanosti’. To me gusta! Ipak, taj ‘samorodni’ put traje dosta dugo.
Od samih početaka bio sam sklon slikanju. Nisam išao u vrtić, ali sam stalno nešto crtao! Imam crteža još iz pete godine, od Ćira u Gružu do nekih smiješnih auta koji su bili u gradu, njih dva, tri. Tako da mi je to uspomena kad naiđem na njih. Pisao sam godine na slikama, kako je bio običaj tad stavljati na fotografije. Kasnije to pogledam i smijem se. Bome, to je bilo dječje, no to me je odredilo i postalo mi zanimanje. To je interesantna stvar! Naime, po zvanju sam ugostitelj. Dosegao sam neki nivo i u toj struci, međutim, mislim da je puno starija ova druga. Ova koja je stalno trajala, kao ona moja linija. A zašto nisam išao na Akademiju? Iz familijarnih razloga, a nije se ni imalo. A, da budem iskren, nisma bio ni neki đak (smijeh). I onda kad mi reču da je matematika slikarstvo! Mislim da je to velika zabluda. Ja sam uvijek imao matematiku jedan, a likovni pet! Doduše geometrija mi je išla, no brojke i formule… Meni su sve zadaće bile iscrtane.
Na Vašem putu, tko Vam je dao osnove, potporu..?
Osnovu mi je dala prof. Mijatović Kovačević, draga žena koja je mene ‘gurala’ u likovnu grupu! Toliko da bismo nas dvoje dočekali drugu smjenu u Gimnaziji radeći likove od gline ili crtajući. Nije mi to bilo mrsko, osim što bih nekad igrao i nogomet! Kasnije sam naletio na Maslu, radio sam i mozaik s Dulčićem u Argentini, pa Trostmann, Škerlj s kojim sam se najviše zadržao. Znam svoje mjesto u dubrovačkom slikarstvu. Nisam napuhan, već mislim da sam u sredini i mislim da je moje mjesto dosta čvrsto u tom likovnom svijetu današnjice.
Kakav je današnji svijet likovnog izričaja?
Spaja se i instalacija i performans i fotografija i ostalo. U moje doba bio je foto klub i fotogalerija, u kazalištu je bio alternativni teatar, a danas dođete u galeriju i gledate fotografije! Ne govorim da to nije likovni izričaj, jest i ima mjesta za svih, samo ne valjaju netrepljivosti. Netko mrzi štafelarno slikarstvo jer se bavi performansom. Zašto? Vjerojatno zbog sredstava i ništa drugo.
U večeri otvorenja izložbe, zakoračili ste u još jednom novom pravcu. Nakon godina i godina, otišli ste ‘u penziju’ u teatru. Kako je bilo raditi u Kazalištu Marina Držića?
Zanimljiv je to put bio. Negdje u propitivanju svoje likvnosti, osim one klasicističke, jer sam počeo s klasikom, sam negdje ’68. ili ’69. napravio isto ovako veliku ‘izložbu crtica’. Ona je bila za mene otkriće nove tehnike, no s druge strane sam doživio nešto i rekao sam sebi: ‘Nemoj, ideš za pomodarstvom! Gdje su tvoji lijepi krovovi? Tvoj Sveti Vlaho?’ To je trebalo biti pozitivno, istraživački. No onda vam to ide ovako – dvoje djece, egzistencija, rat, sve živo… Uvijek sam se bavio svime time, nisam bio izvan Grada. Bio sam i u Lera i u Lausa, aktivan koliko se moglo uz to ugostiteljstvo, koje traži cijeli dan. Kako su zime bile zime, onda se moglo, ali sad eto više nema zime. Tako da sam se uvijek tu negdje ‘petlj’o’. A u kući gdje sam se odgojio uvijek su bili intelektualci. Muž moje tetke bio je obrazovan, govorio par jezika, bio jedan od osnivača ‘prijatelja starine’. Tako da sam i ključ od zidina imao. Nekad bi uveče pošao zatvoriti kad on ne bi mogao. A to znači – cijeli krug! Ali nije problem zatvorit vrata, nego pregledat i je li tko ostao. Lijep dio života proveo sam na zidinama, ma vjerojatno je i to utjecalo na moje vizure i moju ljubav prema Gradu. Želim ga malo i iskrivit, no uvijek se vraćam, istinski, makar to više nije likovni interesantno otkad je zavladala fotografija. No, da se vratim na teatar – rekso sam sebi: ‘Što ću sad?’ Pošao sam u teatar i našao tadašnejg ravnatelja Marina Gozzea. Vidio sam natječaj u novinama, eto došao. Rekao sam: ‘Ma neće mene uzet!’ A ratno doba. I svaki dan sam išao pitati je li se tko javio. I nije i eto – uzeli mene. Tako da kad god mi netko reče da me netko provukao u kazalište, to nije istina. Radio sam i evo hvala Bogu, dočekao penziju! Imam puni staž, pola ugostiteljstvo, a pola teatar. Pošteno sam svoje odradio! A kolika će bit penzija, ne znam!
Kakav je život u teatru, što Vam je najljepše za izdvojiti?
Bilo je puno lijepih stvari i radio sam puno lijepih stvari, kao tehnički direktor. A bio sam ‘tu i tamo’ scenograf, Georgiju Paru za Služavke, te na još nekim predstavama, sjećam se ruskog baleta Pinokio, ma bilo je lijepih stvari… Teatar ima svoju draž i dao mi je širinu. Ono što sam ‘pimplao’ na izložbi, mojim crtežima, tamo sam morao na 12 metara i s velikim kistom. Dakle, dobio sam slobodu u širini poteza, ali ne u širini mašte. Zapravo, tamo sam bio i skučen. Tamo treba Van Gogh, a treba ga imitirat. Pa mi je Bog, jer to jest Božji prst, dao mogućnost da mogu izvući i kip – iz stiropora, stirodura, da mogu napravit rekvizit, sve od pituravanja do slikavanja. Eto tako sam sve radio.
Kako vidite teatar danas? Ima li dogodovština?
Iskreno, malo me živciraju projekcije u predstavama. Predstava kazališta nije kino! Pa 3D, ma ne ide. U kazalište čovjek ide da vidi glumca na tri metra da plače. Ako glumac to ne zna, nije dobro. Nema ponavljanja! Ako je greška, greška je. A dogodovštine? Puno ih je! Od stavljanja utega u kufere da se ne može iznijeti na pozornicu, do nalijevanja vode u čizmu. Male bezobraštine za smijeh. Ajme kad je Niko Kovač pao s pozornice! Kaže inspicijentnica: ‘Nema Nika!’ a pao, eto, dobri naš Niko. Pa putovanja, po cijeloj državi – uvijek se događalo nešto smiješno.