Gradska luka predstavljala je tijekom povijesti centar života i pomorskog djelovanja Dubrovačke republike, zbog čega se i prilagođavala uplovljavanju raznih vrsta brodova.
Značajne radove radi korištenja i zaštite luke poduzima 1484. godine veliki graditelj iz vremena Republike – Paskoje Miličević. Najvažniji objekt koji se tada gradi je lukobran Kaše, završen 1486. kao obrana od udara valova i južnih vjetrova. Ujedno je imao obrambenu svrhu protiv ulaska neprijateljskih brodova u luku.
Koliko je to bila solidna konstrukcija, vidi se iz činjenice kako je izdržala udare valova i potrese mnoga stoljeća, a u novije vrijeme artiljerijske udare tijekom Domovinskog rata – uz to je u osnovi zadržala svoj osnovni oblik. Ali su ipak nepovoljnji utjecaji ostavili traga, pa je došlo do značajnih deformacija, pogotovo prema tvrđavi Sv.Ivana, što zahtijeva temeljitu sanaciju i rekonstrukciju, da se ne dogodi slučaj kao sa obalom ispred Arsenala, koja se radi ‘neblagovremenog’ popravka raspala i u konačnici se ipak morao izvršiti temeljiti popravak.
Međutim, Kaše su građene na sasvim drugi način, od masivnih kamenih blokova koji su bili povezani brončanim sponama i upotrebom ‘santorina’ (sa grčkog otoka Santorina), vulkanskog pepela koji u dodiru sa vodom uspostavlja čvrsti spoj među konstruktivnim elementima i ponaša se kao ‘prirodni beton’. Temeljenje je, po svemu sudeći na osnovu sondiranja izvršenog 1987., izvedeno korištenjem potopljenjih sanduka (kašeta) drvenih kalupa ispunjenih lomljenim kamenom povezanog ‘santorinom’ što se od ranije pretpostavljalo, na kojim je izvedena nadogradnja u kamenu. Prema otvorenom moru nabačeno je krupno kamenje radi razbijanja valova. Od ovih ‘kašeta’, kažu, potječe naziv Kaše, pa se čak i Gradska luka nazivala Porto Cassone. Za vjerovati je da će se stvarni uvid u način gradnje dobiti tijekom postupka sanacije.
Dio je počeo tonuti
Veće zanimanje za stanje lukobrana javlja se nakon potresa 1979., posebno nakon petstote godišnjice gradnje 1984., pa se počinje razmišljati o obnovi koja se planira već tridesetak godina. Prva građevinska dozvola izdana je 1990., međutim projekt sanacije nije prihvaćen – kao neadvekatan popravku ovog spomenika kulture. Zatim je nastao zastoj i zbog Domovinskog rata, pa se cijeli postupak ponavlja 2004. uz dovršenje odgovarajućih programa vezanih uz ovaj projekt. Očekivala se nova dozvola 2010., dok su se radovi na sanaciji trebali dovršiti 2011. (što se nije dogodilo). Sada imamo novi projekt iz 2014. uz cijenu od 25 milijuna kuna, koji obuhvaća konzerviranje lukobrana u postojećem stanju kako bi se spriječila daljnja oštećenja, a najveći radovi se predviđaju na dijelu Kaša prema tvrđavi Sv. Ivana, jer je taj dio počeo tonuti.
No, kada se gledaju Kaše, čini mi se kako je utonuće vidljivo na daleko većem dijelu lukobrana (pogotovo vidljivo prema gornjoj bačvastoj površini, što nije sigurno bio slučaj u vremenu gradnje). Sigurno je da su se razmaknuli kameni blokovi, a u pukotinama raste tako obilna trava, da počinjem misliti da se ŽLU Dubrovnik bavi i hortikulturom, pa njeguje vrt na lukobranu. A mogli bi posaditi i koju palmu radi vizualnog ugođaja, eventalno dovesti i koju ovcu, kako reće jedan naš uvaženi sugrađanin – da ne propadne trava.
Ne može se reći kako je briga za stanje gradske luke (primjer ‘brige’ je i obala ispred Arsenala) i samih Kaša osobito porasla kada je luku preuzela ŽLU Dubrovnik 2006. godine. Najblaže rečeno, vrlo je nerazumljiv postupak da se luka – spomenik kulture nulte kategorije – prepušta ustanovi kojoj zaštita spomenika nije osnovna djelatnost.
Pored diskutablnih projekata, stalno je prisutan problem financiranja. ŽLU Dubrovnik nema vlastitih sredstava, ali za sada nije uspijela dobiti potporu za obnovu lukobrana ni od Ministarstva regionalnog razvoja niti od EU fondova, pa se produžava potraga za novim izvorima novčanih sredstava. Mislim kako ne bi trebalo nagovještavati popravke za koje ne postoje sredstva za kompletnu obnovu, a što se već nekoliko puta do sada događalo. Obnova u više faza mogla bi značiti kako se planovi i postupci produžuju za još kojih 30 godina (a možda i više). U svakom slučaju, bilo bi nužno izvršiti kompletnu sanaciju i rekonstrukciju i ne raditi diskutabilne postupke i eksperimente, kakvih je već bilo u Gradu na povjesnim objektima.
Posebno me impresionira činjenica kako je inženjer Paskoje Miličević uspio isplanirati i izgraditi lukobran za samo dvije godine (1484. – 1486.) bez današnje tehnike, a mi razvlačimo sanaciju preko 30 i više godina – što je također za divljenje.
Marko Tomić
Stavovi i mišljenja u rubrici ‘Vaše vijesti’ ne izražavaju nužno uredničku politiku redakcije portala dulist.hr, već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora.