Natrag
26.4.2017 00:21

facebook

twitter

google

rss

dulist

Ljubičasti Stradun

14.11.2011 @ 14:24 Dulist Kultura
Ljubičasti Stradun
2;2

Podijelite:

Premijera glazbeno – scenskog recitala "Ljubičasti Stradun" Studentskog teatra Lero u spomen na Milana Milišića i u povodu obilježavanja 20. godišnjice njegove pogibije održat će se ove subote u 18 sati u Lerovim prostorima u Lazaretima.

„Ima jedno vrijeme u ljetnu večer kad Stradun postaje ljubičast“ (M.Milišić)

Scenskim recitalom „Ljubičasti Stradun“ Lero daje svoj prinos obilježavanju 70. godišnjice rođenja i 20. godišnjice smrti dubrovačkog pjesnika Milana Milišića, prve civilne žrtve tijekom srpsko-crnogorskog agresije na Dubrovnik. Poginuo je od neprijateljske granate na pragu svoje kuće u Župskoj ulici  5. listopada 1991. „Ljubičasti Stradun“ je Lerova posveta svom predanom, redovitom gledatelju, pratitelju, „pričuvnom dramaturgu“, kritičaru i prijatelju Milanu Milišiću.
„Ljubičasti Stradun“ sačinjen je od izbora pjesama, fragmenata eseja, putopisa, proznih, dnevničkih i drugih zapisa Milana Milišića iz njegovih zbirki pjesama i nekih drugih posmrtno objavljenih knjiga. Također, korištene su i skladbe za koje je Milišić pisao tekstove (nikada objavljena pjesma „Moskva“ dubrovačke grupe „Modeli“, pjesma  „Emili“ u interpretaciji Buca i Srđana) i pjesme Toma Waitsa kojeg je rado slušao.
Korišteni su i fragmenti sudskih presuda, korespodencije i nekih osobnih svjedočenja i zapisa važnog traga književnog i svakodnevnog dubrovačkog vremenopisa pjesnika koji je, istovremeno, na poseban zaljubljenički i preljubnički način volio Dubrovnik, Grad koji je ostao uporišnim i prepoznatljivim inspiracijskim znakom Milišićevog stvaralaštva.
 
Režija i adaptacija: Davor Mojaš / Tehničko vodstvo: Mato Brnjić / Svjetlo i ton: Marko Mijatović / Tonska montaža: Viktor Lenert / Scenografija: Konstrukcija od „Ljepirica“ / Rekvizita: Lerovo potkuplje „Vidi oblak!“ / Plakat: Nora Mojaš
 
Sudjeluju: Ksenija Medović, Sebastijan Vukosavić, Antonia Basić, Nila Miličić-Vukosavić, Leona Ribić, Maro Drobnić, Nikolina Dominković, Ozana Masnec, Latica Zekić i ….
 
„Živjeti u Dubrovniku znači živjeti predrasudu u kojoj je svijet dovršen onog trena kad je posljednji kamen uzidan u krunište posljednje kule. Sve što je u Dubrovniku moguće prodati svodi se na hotele. Treba otvarati hotele da ljudi dođu i vide kako je sve lijepo dovršeno. U Dubrovniku se ne može živjeti u svom vremenu ; isključivo u njegovom vremenu. Preciznije, u njegovom bezvremenu. Nije slučajno da se ovdje okupljaju bivši generali i ministri. Postoje i druga mjesta u kojima se može provoditi mirna starost. Oni ne traže mirnu starost. Oni žele da se ukine vrijeme. Dubrovnik im to pruža najubjedljivije.“ (M.Milišić)
 
"Mogućnost mašte da Dubrovnik u svojoj datosti napuče nekim drugim duhom, nekim izmaštanim sadržajem i skladom – nezavisno od onoga što piše u povijesnim knjigama… mogućnost da granatama raznesu neispisano, isto tako bolna je kao fizička mučnina od pomisli na razaranje vidljivog.
Osječam se kao dio neke mašine koja je poslije zastoja rastavljena, potom ponovo grubo sastavljena, čujem njene kloporave performanse, ali ja više nisam u njoj, naprosto sam ostavljen sa strane, zabačen. U najboljem slučaju, mogu tu zarđati." (M.Milišić)
 
 

Komentari





O autoru: Dulist


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana