Natrag
2.9.2014 01:24

dulist

Kulturni turizam je pornografija

9.10.2011 @ 10:08 Marko Giljača Kultura
Kulturni turizam je pornografija

„Dubrovnik je moje sidrište“, kazao je filozof, publicist i prevoditelj Mario Kopić pri nedavnom susretu u Lazaretima, nakon čega se otisnuo svjetskim morima gdje piše i proučava fenomenologiju, filozofiju kulture i religije, političku antropologiju i povijest ideja.

Kao politički publicist i komentator piše u više talijanskih, francuskih, njemačkih i nadasve slovenskih publikacija, autor i urednik brojnih izdanja te prevoditelj na hrvatski brojnih djela iz filozofije, uključujući znamenito Nietzscheovo djelo Tako je govorio Zaratustra.
 
- Nedavno ste sudjelovali u otvorenom razgovoru o dubrovačkoj nezavisnoj kulturnoj sceni od 1990. do danas koji je organizirao portal Kulturpunkt u Lazaretima. Kako gledate na procese i promjene koje su obilježile posljednja dva desetljeća u kulturnoj ponudi?
 
Na spomenutom otvorenom razgovoru naglasio sam da moramo posvetiti posebnu pažnju strašnoj regresiji duha, regresiji koja je kolektivna, ali nastupa i individualno, kod ljudi od kojih bi to čovjek ponajmanje očekivao. Iz teorijske psihoanalize znamo da je temeljni etički postulat da ne smijemo popustiti pred vlastitom željom. Ta nepopustljivost, koja traži otvorenu raspravu, spada u jezgru autonomnosti, u kulturnu autonomnost. Srž kulturne autonomije je u vlastitom kulturnom jeziku, a bit autonomnosti kulture je u neukalupljenosti i neskučenosti mišljenja i umjetnosti. U slobodi duha ili duhovnoj slobodi.
 

Ako turizam postane jedino od čega ovaj grad živi, onda valja zaoštriti stvar i glasno reći: ono od čega grad živi, to ga, kao grad, i ubija. A famozni kulturni turizam nije drugo do pornografija: pornozvijezde se, naime, više zanimaju za gledatelje nego za svoje partnere

Pri barijerama mišljenja i umjetnosti je naša kronična povijesna prikovanost između katoličke teologije (proganjanja Vraga) i komunističke ideologije (proganjanja Klasnog neprijatelja) od sekundarnog značenja. Premda se još nismo ni de-staljinizirali, već smo se re-katolizirali, ali naša sadašnja duhovna opstipacija opasnija je od svake na institucionalnu Istinu oslonjene blokade. Zato i dalje vidim smisao govora o alternativnoj kulturi, kulturi suprotstavljenoj kulturi laži, i zato to moje pojavljivanje na razgovoru u Lazaretima.

- Kako po vama djeluje posvemašni pritisak za komercijalizacijom kulturne ponude i njeno vezivanje uz kulturni turizam, na umjetničku kreaciju i kulturu?

Prije razmišljanja na tu temu, valja se upitati otkuda turizam, točnije, otkuda taj izniman rast turizma kao ''značajne privredne grane''. Tu je posrijedi pružanje najrazličitijih egzotičnih iskustava, koji i inače samo služe kao kulisa za vlastiti narcizam.
 
BEZOPASNI DOMOROCI
 
Turizam ne treba misliti odvojeno od Muzeja. Sve velike turističke destinacije, uključivši dakako ili prije svega Dubrovnik, sve više nalikuju na Muzeje kojim šeću pojedinci i pojedinke iz svih mogućih krajeva i dive se tim manje-više bezopasnim domorocima.

Koegzistencija između politike i kulture nije moguća, moguća je samo kohabitacija. A sloboda duha i dalje ostaje nedovršen projekt, svagda je iznova valja izboriti. Usto, samo iz nje možemo ostati i ''vjerni tradiciji''

Jer što je Muzej? Institucija koja je posvećena nemogućnosti upotrebe i koja zauzima precizno mjesto i ulogu koja je nekoć bila rezervirana za Hram kao mjesto žrtvovanja. Dakle, ako turizam postane jedino od čega ovaj grad živi, onda valja zaoštriti stvar i glasno reći: ono od čega grad živi, to ga, kao grad, i ubija. A famozni kulturni turizam nije drugo do pornografija: pornozvijezde se, naime, više zanimaju za gledatelje nego za svoje partnere.
 
- Nezavisna kulturna scena pod stalnim je pritiskom političkih struktura koje sasvim javno i promoviraju kalupljenje kulturne ponude u manifestacije upitne umjetničke vrijednosti i vezivanje uz turizam te bez stida u Dubrovniku žele staviti sve „vrijedne“ prostore u funkciju zabave i jeftinog populizma. Postoji li prostor u kojem umjetnička scena u Dubrovniku može djelovati i koji je po vama najprikladniji /najbolji način kojim se nezavisna kulturna scena može „nametnuti“ javnosti?
 
Položaj nezavisne kulturne scene, premda radije, kao što sam rekao, biram izraz alternativna kultura, mogu osvijetliti šahovskom igrom, položajem figura na šahovskoj ploči i ulogom igrača. Nezavisna scena samo bi se rijetko smjela spustiti na razinu igrača šaha, a nikada na razinu šahovskih figura. A događalo se i događa se da se često pretvara u političke igrače, igrače u polju politike, pa često i dopusti da se s njom igra kao s političkim figurama, kao figurama pri zauzimanju ili očuvanju položaja i vlasti. A mjesto alternativne kulture nije u prostoru politike, nego u prostoru duhovnosti, prostoru duhovne slobode.
Koegzistencija između politike i kulture nije moguća, moguća je samo kohabitacija. A sloboda duha i dalje ostaje nedovršen projekt, svagda je iznova valja izboriti. Usto, samo iz nje možemo ostati i ''vjerni tradiciji'', jer ona nije u tome da je svečano slavimo, obnavljamo, komentiramo, citiramo itd., nego da pokušamo u odnosu prema našem vremenu uraditi ono što su ''naši stari'' uradili u odnosu prema svojemu. Samo kao graditelji budućnosti i znalci sadašnjosti možemo odgonetnuti izreku prošlosti.
 
- Kao posljedica pritiska investitora i političkih struktura na javni prostor, posljednjih godina sve više jača organizirani otpor građana kroz udruge civilnog društva. Koliko ta vrsta građanskog aktivizma ima mogućnost utjecati na zaustavljanje planske „otimačine“ vrijednog životnog prostora ili je riječ o tek usporavanju koje je omogućeno financijskom krizom koja je uzdrmala „ekstazu demokracije“ koju u svojim tekstovima kritizirate?
 

Podupirem sve one, posebice mlade u Dubrovniku, koji ustrajavaju na zakonitosti. Stari nam i dalje govore kako ćemo se dogovoriti, dakako vazda mimo zakona i ispod stola. Jeste li ikad vidjeli u liječničkoj čekaonici nekog našeg političara ili čak njegovo dijete? Uvijek dakle imaju svoje kanale

Veseli me buđenje civilne scene u Dubrovniku. No nijedna se civilna scena ne može promatrati odvojeno od pravne države. Jamac civilnog društva je pravna država. Na razini fakticiteta mi još nismo pravna država. Pravna država je slaba zbog same sebe i zbog izvanredne slabosti civilnog društva, budući da se sav njegov potencijal preselio među političke stranke. A po spoznajama suvremene sistemske teorije društva, od funkcioniranja pravne države ovisi ne samo politika i ekonomija, nego i kultura: ako su pravne norme nejasne, to djeluje onda na odnos prema moralnim vrijednostima. O tome je naposljetku ovisno i stanje duha.
 
DOGOVORNO PRAVO!?
 
U komunizmu smo imali dogovornu ekonomiju, sada imamo naš epohalni novum: dogovorno pravo. Podupirem sve one, posebice mlade u Dubrovniku, koji ustrajavaju na zakonitosti. Stari nam i dalje govore kako ćemo se dogovoriti, dakako vazda mimo zakona i ispod stola. Jeste li ikad vidjeli u liječničkoj čekaonici nekog našeg političara ili čak njegovo dijete? Uvijek dakle imaju svoje kanale.
 
- Pisali ste o bolestima demokracije i njenom postupnom pretvaranju u ideologiju. Kako taj proces utječe na građane i koliko uopće postoji mogućnost stvarnog izbora, kada se u javnosti kreira dojam kako pri osnovnoj poluzi demokracije – izborima biramo između dva tabora političkih elita koje su u osnovi iste!? Je li taj stav uopće zdrav za razvoj demokracije i koliko se ona pretvara u totalitarizam, kako kao mogućnost navodite u svojim tekstovima?
 
Naš proces preobrazbe u modernu pravnu državu teče iznimno sporo. Cjelokupno društvo je snažno politički konstituirano, dakle po načelu tko nije s nama, taj je protiv nas. Političke stranke i dalje preuzimaju ulogu državnih partija. Nova posada državnog broda upravlja državom kao političkom partijom. Politička stranka u izbornoj utakmici dobiva ovlaštenja da upravlja državom, ali država je kod nas instrument partijske politike. Partijski vođena država pogoduje prije svega članovima vladajuće partije, ona se osjeća obavezna prema svojim članovima i ustanovama (od poslodavaca i vlastitih poduzeća preko crkve do estrade i sportskih zvijezda) koje su je podržale. Tijesna veza partije i države izaziva prilagođavanje svih područja ovoj tendenciji. Umjesto autonomija pojedinih područja i diferenciranja, nastaju nova skrbništva i nove totalizacije.
 
KRIMINALIZACIJA DRUŠTVA
 
Potom, proces tranzicije sistema vlasništva traje veoma dugo i omogućuje kriminalizaciju društva. Vodeće političke snage imaju otvoreno polje manipuliranja. Cijela privredna sfera ponovo je ovisna o politici, odnosno političkoj eliti, što podjednako vrijedi za područje obrazovanja, znanosti i pravosuđa. Suci se tako biraju na temelju diskrecionog prava vladajuće većine u državnim tijelima i produžena su ruka stranačkog i državnog rezona. Djeluju na temelju sugestija vladajuće većine u državi i nisu nikakav jamac nepristranih, depolitiziranih i dezideologiziranih sudskih procedura. Možemo govoriti o post-komunističkoj gubernizaciji u kojoj politička elita gospodari cjelokupnim životnim procesom. Država se bavi izvozom, uvozom, trgovinom, znanošću, kulturom… Recimo, u većini civiliziranih zemalja crkvu financiraju neposredno vjernici, a ne država. Stoga ona samostalno organizira sve svoje djelatnosti neovisno o državi. Crkve su se održale i u najtežim okolnostima svog osporavanja upravo zato jer su bile samostalne i oslonjene na svoje vjernike.

Oči bode naglašeno oportunističko držanje intelektualaca. Umjesto da nepopustljivo polaze od autonomnosti duha, od oportunizma su uspjeli čak stvoriti ideologiju. Ta duhovna zaostalost intelektualaca ozbiljno koči stvaranje pravih političkih, ekonomskih i kulturnih elita, bez kojih nacionalnog razvitka naprosto nema

Last but not least, oči bode naglašeno oportunističko držanje intelektualaca. Umjesto da nepopustljivo polaze od autonomnosti duha, od oportunizma su uspjeli čak stvoriti ideologiju. Ta duhovna zaostalost intelektualaca ozbiljno koči stvaranje pravih političkih, ekonomskih i kulturnih elita, bez kojih nacionalnog razvitka naprosto nema. Nacionalizam je odigrao važnu ulogu u razaranju komunističkih diktatura, ali bez konstitucije autonomnih i autogenerativnih djelomičnih sistema (ekonomije, politike, prava, znanosti, umjetnosti, profane prakse života) modernog društva kao kompleksnog sistema, opasnost iskliznuća u autoritarnu ili čak totalitarnu vladavinu ostaje permanentna…
 
- Kako je baviti se filozofijom u današnjem vremenu i koja je pozicija i prostor vašeg djelovanja? Na koji se način ta vaša strast i ljubav prema znanju može predstaviti široj javnosti i mislite li da je to nužno?
 
Izvor filozofije je čuđenje. Što doslovno znači filozofija? Ništa drugo do ljubo-pitljivost, rado-znalost. Nije riječ o Znanju, nego upravo o ljubavi prema znanju, ljubavi koja je dublja od želje za znanjem, znatiželje. A izvor radoznalosti je upravo čuđenje. Čuđenje je i na izvorištu pjesništva, pa i čak religije, samo što se u religiji potom ono razvija u divljenje, naposljetku u obožavanje. No svejednako je izvor čuđenje i zato je zadaća filozofije da ga čuva upravo kao čuđenje – i ništa drugo. U temelju smo dakle svi filozofi, pa i poetska i religiozna bića. Ne u uobičajenom značenju, nego u dubini. Svi smo začuđeni nad tim da svijet jest i da mi sami jesmo. Pravi pjesnik doista stupa u temeljne filozofske probleme, a pravi filozof barem razumije pjesništvo, ako ne drugo. No na žalost naši ''najpoznatiji'' pjesnici i umjetnici zahtijevaju da mozak pri ulasku ostavite u garderobi, zajedno s kaputom i kišobranom. Nekontrolirane lirske ekstaze bez refleksije, vode u apatičnu tupavost.
 
POVRATAK FILOZOFIJE
 
Danas se za filozofiju otvaraju novi prostori, ponovo se vraća na scenu. Pitanje našeg vremena je upravo pitanje smisla: ili ćemo naći smisao, ili ćemo se izgubiti! Jer sada smo u posvemašnjoj dezorijentaciji. A odgovora na pitanje o smislu nema bez odgovora na pitanje o duhovnim temeljima svijeta. Zato plediram za slobodu duha, slobodu koja se podudara s čovjekovom otvorenošću za otvorenost bivstvovanja. Smrtno opasna je svaka blokada otvorenosti bivstvovanja i time ljudske slobode.
 
- Koliko bi intelektualci trebali više sudjelovati u javnosti, iznoseći jasne stavove, kritike i osvrte na procese u društvu? Nedavni javni istupi građana kroz civilne udruge, osobito u borbi za obranu javnog prostora vezane za planirane gradnje na Bosanci i Srđu prozvali su šutljive intelektualce. Je li uistinu riječ o šutnji ili nečem drugom!?
 
Već sam o tome nešto rekao. Neću otkriti vruću vodu ako kažem da je kod nas intelektualaca svagda bilo vrlo malo i da je bolje govoriti o inteligentima ili intelektualoidima koji samo fingiraju status i habitus intelektualca. Najviši intelektualno-moralni doseg im je da budu glasnogovornici, dakle vazda u nečijoj službi. A intelektualac je onaj tko ima odvažnosti misliti vlastitom glavom, služiti se vlastitim razumom, tko dakle nepopustljivo polazi od autonomnosti ili ''suverenosti'' duha i zato zadržava aktivnu kritičku distancu prema svim ideološkim ili teološkim heteronomijama, prema svim zapovijedima odozgo ili izvana, od komunističkih do nacional-klerikalnih. A to je, drugim riječima, sposobnost da se izdrži i održi osamljenost.
 

ZAŠTO FILOZOFIJA RELIGIJE
Udavljeni u svetoj vodici

Pitanjima filozofije religije posvećene su moje posljednje knjige, stjecajem okolnosti objavljene u inozemstvu. No ono što specifično mogu naglasiti za naše prilike jest da je komunizam kao sekularizirano kršćanstvo, kao specifični derivat kršćanstva propao, ali da će propasti i kršćanstvo ako ne dokuči da je samo jedna od svjetskih vjera, dakle samo jedan oblik vjere kao vjere (vjere koja prethodi razlici između različitih teizama, pa čak i razlici između svetog i božjeg, jer postoje i ateističke religije, poput izvornog budizma) i ne spozna da ga ne ugrožavaju druge vjere i vjerovanja, nego njegov vlastiti fundamentalizam, u našem slučaju hrvatski klero-katolicizam bez samoovladavanja u svojoj požudi za vlasništvom i vlašću. Odnosno, preživjet će ukoliko bude sposobno pristati na to da se njegova istina unutar pluralističkog društva ne može uzdići nad ostale i zavladati njima kao Istina. Drugim riječima, unutar otvorene demokracije svoj religiozni sadržaj ne može nametati kao jedini Sadržaj, kao Mjerilo, kojemu se svi dijelovi i članovi društva moraju pokoravati.
Tu odgovornost leži i na građanima, da pokušaju živjeti bez Gospodara. Jer Crkva je poput vode: ukoliko joj ne postavite barijere, razlit će se posvuda. Udavi na kraju sve u svetoj vodici, slijepa za svjetlo u oku i pogledu drugoga i drukčijeg.





O autoru: Marko Giljača


Iz rubrike
  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana