Natrag
22.8.2017 17:01

facebook

twitter

google

rss

dulist

Kulturna politika Dubrovnika izgleda ovako: ”Halo Bing, kako brat?”

11.4.2014 @ 17:35 Mia Njavro Aktualno
10;10

Podijelite:

Božidar Jurjević dubrovački je umjetnik (svjetskog glasa) prisutan i na svjetskoj likovnoj sceni, koji je nedavno gostovao u Kanadi, u Quebecu, predstavljajući svoj rad ‘Svjetlo’.

Poznat je i po konstantnim performansima i po tome da kroz svoj rad provlači kritiku aktualne gradske vlasti, na koju se osvrnuo i u ovotjednom razgovoru za DuList.

 Nedavno ste se vratili iz Kanade, Quebec Cityja, gdje ste u La Chambre Blanche predstavili svoj projekt ‘Svjetlo’, a uz njega i retrospektivu ukupnog rada. Kako je projekt prošao i otkud se izrodila ideja za njega?

U Kanadi sam bio nepuna dva mjeseca na poziv svojih kolega Branke Kopecki i Slobodana Radosavljevića. Oboje su vrlo uspješni umjetnici, a i profesori na vizualnim studijima u frankofonskoj Quebec provinciji. Tako sam imao priliku i komuncirati i upoznati se sa radom dva sveučilišta, odnosno vizualna studija na sveučilištu Laval u Quebec City-u i UQTR sveučilištu u gradu Trois Rivieres. Također, jedan od onih koji me je pozvao bio je i Francois Vale, direktor la Chambre Blanche centra za vizualnu umjetnost u kojem sam boravio u residency programu i napravio dvije samostalne izložbe. Najprije retrospektivu i prezentaciju dosadašnjeg rada 30. siječnja 2013. i konačno izložio projekt ‘Svjetlo’ 24. veljače. Isti projekt – izložba uvrštena je na festivalu multidisciplinarnih tehnologija i novih medija ‘Mois Multi’ u Meduzi, jednom od najvećih likovnih centara Kanade, a definitivno pored toga i najjačem underground centru u toj zemlji. Pored toga izveo sam Performance ‘ART’ u galeriji Silex u Trois Rivieres, a prethodno smo imali konferenciju, prezentaciju i predavanje o svom radu pred studentima i profesorima UQTR, vizuelnog studija. Dakle Karin Turcot, Besnik i Futura performerski i profesorski par na UQTR-u, koji ima ekskluzivno pravo na izvođenje performansa Marine Abramović i ja. Uskoro ću sve to i prezentirati u svom studiju,a možda i u još nekim prostorima u gradu.

Odlazak u Kanadu, osim performansa i retrospektive, urodio je i iznimnom budućom suradnjom.

Njihov centar za vizuelnu umjetnost La Chambre Blanche iz Quebec City -a i Studio Let 777 uspostavili su partnerske odnose i cilj nam je surađivati i razmjenjivati umjetnike, projekte i izložbe na relaciji Kanada-Hrvatska-Dubrovnik, a uskoro će se u cijeli projekt i program najvjerojatnije uključiti i još jedna zemlja. Moram spomenuti da pored nevjerojatnih i za nas neostvarivih mogućnosti, pogotovo u tehničkom smislu, do spoznaja i iskustva pa do višemilijunskih cifri koje vremenom u takvim komunikacijama budu ostvarene subvencijama, jednostavno ne možete vjerovat u kakvoj se plodnoj sferi rada možete naći. Nažalost za predloženi program na javnom natječaju za kulturu grada za suradnju sa Kanadom i rezidency programom La Chambre Blanche dobio sam najprije mizerna sredstva. Čak su me u uredu za kulturu pokušali prevariti rekavši mi kako je prošli saziv kulturnog vijeća program ocijenilo sa lošom ocjenom. Provjerio sam to kod kolega iz Kulturnog vijeća sa kojima sam svojevremeno radio i oni su se našli frapirani i nisu mogli vjerovati da mi je to rečeno jer je njihova ocjena bila najviša moguća. Tek nakon moje burne reakcije na to Ured za kulturu mi je odobrio veći iznos. Žao bi mi bilo da Hrvatska, odnosno Dubrovnik, izostane iz ove suradnje, a po svoj prilici ako politika ovog grada ovako nastavi isključit ću se skroz i nastaviti sa stranim institucijama, jer nemam više vremena gubiti svoje dragocjeno vrijeme. Jako mi je drago da je IUC objeručke prihvatio suradnju koju sam uspostavio između njih i dva sveučilišta koja sam već spomenuo i nadam se da će studenti i profesori imati priliku raditi razmjene, putovati i sticati nova iskustva.

 Reakcija na posljednja događanja u kulturi

Nedavno ste održali sastanak sa zamjenikom gradonačelnika Nenadom Vekarićem, a ticao se današnjeg stanja u kulturi u Dubrovniku. Do kojih ste zaključaka došli?

Tražio sam sastanak sa gospodinom Vekarićem zbog višegodišnjeg kriminalnog stanja na planu kulture. Naime, nakon stampeda kvazipolitičkih korumpiranih režima i primitivizacije grada uključujučivši i predprošli i prošli saziv gradske vlasti koja je bila dosad najkatastrofalnija po kulturu ovog grada, kao dogradonačenik sa navodnim ingerencijama za kulturu dolazi gospodin Vekarić. Budući da ga cijenim kao povjesničara i kao rijetku osobu u politici grada koja ima respektabilne reference, doduše na sasvim drugom planu, otišao sam reagirati na posljednja događanja u kulturi koja je srozana na razinu kakvu ne pamtim otkad znam za sebe. Dakle, od postavljanja do formaliziranja, pa do ukidanja kulturnih vijeća, shodno oblastima kulture, o uredu za kulturu i baštinu u kojem nije zaposlen nitko tko dolazi iz kulturnjačke struke, o odvajanju znatnih sredstava u neproduktivnu kulturu i posebno o postavljanju potpuno nesposobnih ljudi na čelne pozicije u kulturi kakav je jedan od grotesknih slučajeva igrokaza oko imenovanja Vesne Delić Gozze kao ravnateljice Umjetničke Galerije. Kao što se i zna, već dugo godina reagiram pa i svojim se radom suprostavljam devastaciji i razgradnji našeg povijesnog i suvremenog kulturološkog sklopa. Budući da sam već ionako iziritiran jer smo i moje brojne kolege i ja značajno ugroženi u radu brojnim nemogućnostima svake vrste, razočarao me je pristup dogradonačenika koji me je pokušao fascinirati brojkama, a čak usudio postaviti pitanje znam li ja što su kulturna vijeća (što me je frapiralo) jer ja sam bio jedan od onih koji su prije pet godina pisali kriterije za ista. Budući da mi je kroz sve ove godine ionako dosta svega, pokušaj manipuliranja s brojkama bio je krajnje jeftin, jer sam bio član muzejsko-galerijskog i likovnog vijeća i točno se zna iz mojih javnih istupa tada zbog čega sam dao otkaz.

Dakle, niste bili zadovoljni radom kulturnih vijeća kao takvih?

Ne zanima me količina novca koja ide u ništa i simulacija kulturnih vijeća i ureda za kulturu koji trebaju poslužiti kao alibi za diktaturu u kojoj je državni aparat ove zemlje dopustio da gradonačelnici imaju apsolutne ovlasti da odlučuju kakva će nam bit kultura, urbanizam, komunalije, itd. Da ignoriraju struku i križaju projekte i sami iscrtavaju raskršća, trotoare, da dizajniraju prostor, što imamo na djelu u gradu u kojem jesmo. Imamo jedva dva gostovanja u jedinom teatru tijekom cijele godine, ali zato imamo šund koncerte u velikom djelu godine van sezone. Park Orsula, koja je događaj stoljeća, u ovom gradu dolazi u situaciju da im se na natječaju za potrebe u kulturi smanjuju sredstva, umjesto da budu istaknuti kroz sve moguće podrške kao primjer fantastičnog i nesebičnog rada i obola ovoj zemlji u cjelini. Za takvo nešto trebale bi postojati i pozamašne materijalne nagrade koje onda motiviraju i druge… Manipulira se godinama sa problemom prostora za arheološki muzej gdje je od svoje predpovijesti Dubrovnik u totalnom mraku sa arheološkim nalazima i artefaktima razbacanim i deponiranim posvuda, a da zapravo odavno postoji idejni projekt arhitekte Juračića i elaborat za arheološki muzej u Pustijerni koji se vrlo lako može interpolirati u taj gradski fascinantni prostor.Koliko znam navodni stanovi POS-a nikada se tamo nisu dogodili.Svojevremeno sam taj projekt nosio od ureda za kulturu pa nadalje svima koji su imali ingerencije nad kulturom,ali nikoga to nije zanimalo. Skenirao sam sve muzeje, galerije dok sam bio član kulturnog vijeća. Zapravo nema kraja nabrajanju, a na tvrdnju da u kulturi grada nikada nije bilo bolje mogao sam se samo smijat. Ipak kada postavim pitanje o stručnosti, referencama, ostvarenjima, biografiji dijela određenih i vodećih ljudi u kulturi ili u likovnoj umjetnosti , na to pitanje ne postoji odgovor?

Čini se kako ste jedan od stanovnika Dubrovnika nezadovoljan trenutnom situacijom. Mislite li se odseliti iz Dubrovnika?

Od 1996. godine sa svojim radom prisutan sam i izvan granica ove zemlje. Iskreno ne da mi se više bavit lokalizmima. Moje će kretanje sve više biti prema vani jer ovo što se ovdje događa ne zadovoljava ni minimum mogućnosti ni sreće za pravi rad. Šteta jer sam se uvjerio da ogroman broj vrlo značajnih i moćnih ljudi izvana želi doći u Dubrovnik i tu participirat sa svojim radom. Radi se o znanju i moći kakvu samo možemo sanjat, a i uvjeren sam i to stalno govorim da bi Dubrovnik na planu visoke kulture, a posebno u oblasti likovne umjetnosti mogao zarađivati na desetke milijuna eura svake godine.Ako to može Graz ne vidim zašto ne bi mogao i Dubrovnik.Oduvijek smatram da je cijeli problem ove situacije nepostojanje sistema kojeg stoljećima nismo ni imali na ovim prostorima. Mislim da ne živimo u demokraciji nego u partitokraciji i da je navodna parlamentarna demokracija kao i decentralizacija ustvari čista farsa i prevara. Najvećim djelom i borba protiv korupcije je često rezultat sukoba među strankama i unutar samih stranki, a i dok se ne uspostavi jedan pravi sistem sa mehanizmima koji većim djelom onemogućavaju korupciju pravim funkcioniranjem društva ona će opet nicat kao gljive poslije kiše. Imamo lažnu decentralizaciju koja je reproducirala umnožene diktatore po lokalnim zajednicama sa enormnim ovlastima gradonačelnika čije su ljudske, moralne i stručne kvalitete ispod svake razine ljudskog dostojanstva. Pa tako imamo osobu koja kao liječnik zloupotrebljava osobne podatke pacijenata u svrhu predizborne promidžbe. Sve dok struka, a ne politika i to na osnovama zakonski propisanih pravila o referencama, ostvarenjima i preporukama kandidata, ne bude odlučivala o pozicioniranim osobama u kulturi, urbanizmu, arhitekturi, prosvjeti.. dotle ćemo živjeti u svinjcu kakav je ovaj jer Orwelova Životinjska Farma još uvijek egzistira ovdje. Još uvijek živimo u totalitarnoj svijesti, a rezultat svega je zemlja koja tone u sve veću zaostalost i siromaštvo. Danas mi je sve jasniji dalekosežan uticaj priče o Titu i svinjskoj glavi od koje su se svi porazboljevali… Koheziju da napravimo civilizacijski iskorak iz toga nažalost nemamo. Stoga ću svoje stvaralačko vrijeme najvećim djelom kanalizirati i dalje izvan granica ove zemlje.

A što je s argumentima kako netko tko nije iz struke ima realniji uvid, promatra stvari s odmakom u, recimo upravo kulturnim vijećima?

To je smiješni izgovor za diktaturu i korupciju. Kulturna vijeća su formalizirana i ona su simulacija, alibi za tobožnju demokraciju i kulturu. Nažalost zakon o kulturi ove države pa i kompletni sistem je potpuno pogrešan i treba ga mijenjati. Pa gradonačelnik je taj koji potpisuje i bira odbore vijeća grada koji onda imenuju direktore u raznim oblastima. Ti odbori, odnosno gradonačelnik ta Kulturna vijeća ništa ne pitaju. Ukidanju pet vijeća za kulturu i svođenje na jedno ima samo za cilj odobravati jeftinu politiku niskokomercijalog i kič tržišta odnosno niske neproduktivne ‘kulture’ koja je idealan temelj za korupciju. Muzealci su ti koji trebaju odlučivati o svojoj struci i o tome tko će biti pozicionirana osoba u nekom muzeju, a ne nekakvi proleterski odabranici i bezveznjaci u odborima vijeća gradova koji su unaprijed instalirani i čija se odluka zna. Skandalozno je da sam vrh gradske vlasti smatra da su ured za kulturu, njegov pročelnik i zaposlenici ustvari administrativno činovničko tijelo a ne organizam koji generira i animira kretanja u kulturi .Osobe u uredu za kulturu same kažu da su činovnici, da o kulturi nemaju pojma, i da moraju slušat jer će u suprotnom izgubit posao. Koga oni slušaju, nije teško pogoditi. Tako je i u županijama. Ured za kulturu trebalo bi bit ministarstvo kulture jednog grada i ustvari mozak cijele priče sa timom vrhunskih stručnjaka sa izuzetnim referencama i ostvarenjima iza sebe. Oni trebaju imati odriješene ruke u rješavanju mnogih problema kao i sposobnost da dovedu Dubrovnik na svjetsku pozornicu. Ono najvažnije je da struka odlučuje a ne stranke koje niti nemaju kadrove. I naposlijetku uvođenje transfera, kao što je slučaj u sportu, u ključne oblasti kao što je primjerice kultura i to na vrhunskoj svjetskoj razini. Uvjeren sam da kada budemo imali ovakav sustav tek tada možemo računati na ekonomski razvoj. Postoji podatak kako je nekad sedamdesetih i osamdesetih godina prostor dubrovačke općine vodilo stotinjak ljudi, a danas to radi preko tisuću. Nekulturnu stvarnost kreiraju nam gradonačelnici i njihovi dogradonačelnici i partneri koji to ne bi smjeli radit jer nemaju minimum sposobnosti i znanja za to, a i u svim normalnim sistemima u svijetu takvi ljudi imaju sistemski određenu ulogu i zna se što je njihov posao. Danas kulturna politika Dubrovnika izgleda ovako: ”Halo bing kako brat?’ Čujem da imaš tu nekih milijun i dvjesto tisuća kuna, imamo ove levate u kulturi koje smo zaposlili da ništa ne misle i ne mogu, pokrit ćemo to kao kulturološki događaj, daj isfoliraj neku biciklističku stazu pa da uzmemo tu lovu…” Nažalost, građani Hrvatske nisu u stanju zajednički pokazat preglomaznom i nakaradnom državnom aparatu i lokalnoj zajednici kako ne može radit nezakonito, kako nas ne mogu varati na izborima, pljačkati i ponižavati, a nasuprot tome tražit od nas disciplinu. Disciplinu u fiskalizaciji, plaćanju poreza, PDV-a koji je jedan od najvećih na svijetu i svih ostalih dažbina koje se ne mogu usporedit ni sa turskim jarmom. I dok mi godinama čekamo na dozvole i podršku za rad, za gradnju, za posao i golo preživljavanje, dotle jedna kritična masa partijski odabranih bez obzira na stranačku pripadnost temeljito uništava ovu prekrasnu zemlju. I zato ovakav loš život od materijalnog do kulturološkog, nam pripada u istoj onolikoj mjeri koliko je velika indiferentnost prema kukavičkom sužanjstvu, koje stoljećima gajimo kao jeftini kapital kojeg se nismo u stanju odreći.

Prije odlaska u Kanadu

‘Svjetlo’

Prije mog dolaska u Kanadu, predloženi projekt ‘Svjetlo’ pretpostavljao je interpolaciju mediteranskog svjetla u nordijsku bjelinu i led , Quebec City-a i njegovog okruženja. Bez prethodnog iskustva na licu mjesta o prostoru u koji dolazim pa i o njegovoj socijalno-društvenoj slici moja su početna razmišljanja i spoznaje bila naravno polovična.Osim likovnih pobuda zanimalo me je vidjeti kanadski obrazovni sustav izbliza jer sam o njemu imao samo simpatije.Prve skice budućeg projekta koji sam želio ostvariti u galeriji La Chambre Blanche ili u nekom od vanjskih prostora kretale su se od inicijalne težnje da instaliram,- intepoliram svjetlo prostora iz kojeg dolazim i povežem ga sa novim ambijentom u kojem ću se naći.Primarno prostor u koji sam trebao doći izgledao mi je kao beskonačna četvorina slikarskog platna ili ogromnog zaleđenog kockastog objekta nalik nekom kiparskom bloku .Već tada me je bjelina tog fascinantnog prostora i caklina njegovog leda intrigirala na djelovanje.Od samog starta uzbuđivala me je pomisao kako ću se moći unijeti u taj prirodni fenomen nezaustavljivog snježnog nanosa i sa psihofizičkim, performativnim kretanjem.Izazov je bio više nego intrigantan.Uzeo sam sa sobom video zapise i snimke manifestacije izlazećeg sunca koje sam bilježio i snimao proteklo desetljeće u periodu ljeta u prirodnom kompleksu ‘Vododera’ u mjestu mog porijekla u mjestu Lumbardi na otoku Korčuli. Gotovo sam svakodnevno bilježio linioznu i plošnu refleksiju sunca po rubovima pješčanih dina i vegetacije.Isto iluminatorno mediteransko svjetlo želio sam intepolirati u bijele površine i ledene objekte karakteristične za ambijent u koji dolazim sve do njihovog otopljavanja.Bjelina vanjskog prostora sama po sebi pretpostavljala je smrt i ponovno rođenje .Rođenje i rasprostiranje sunca iz užarenoga ambijenta interveniralo bi u drugu dimenziju u kojoj je sunce zarobljeno unutar organske strukture leda i snijega.Likovnom interakcijom odigrao bi se proces otopljavanja pretvarajući dvije suprotnosti – dualnosti u fluidno stanje vode i sjedinjenog života dvaju sfera.Caklina leda i unutrašnje svjetlo suprostavljala bi se žaru iluminatornih linija izlazećeg sunca mediteranskog podneblja.Tako su se primarno počela odvijati moja razmišljanja, skice i razrade budućeg prisustva, likovnih intervencija i suočavanja sa karakterom ambijenta koji još uvijek nisam poznavao ,a ni osjetio…

Samim dolaskom i boravkom u Quebec City-u, moj se je odnos prema istom prostoru počeo nezaustavljivo razvijati u ambivalentnom smislu. Poetici i ljepoti veličanstvenog prostora kao i prozračnosti atmosfere, neopisivoj snazi svjetla koje je proizvodilo sunce ili bjelina bespuća snježnih površina suprostavljala se je odbojnost od bespoštedne hladnoće. Ona je najčešče ometala svako duže vanjsko kretanje izazivajući samrtni strah i zebnju od nestajanja u beskonačnosti istog.Od prirodnih i klimatskih fenomena do društveno socijalnih postulata, prostor u kojem sam se našao počeo sam doživljavati kao dvojnost osobite hladnoće i svjetlosne, zasljepljujuće fascinacije.Unatoč simpatiji prema mogućnostima i civilizacijskim kulturološkim dosezima prostora u kojem trenutno boravim meni se je i dalje ledila krv prilikom neuspjelih pokušaja da u nekom vanjskom prostoru pokušam ostvariti slobodnije kretanje.Oduševljenje kamionima i buldožerima koji čiste snijeg i ispaljuju ga iz svojih topova je ogromno kao i želja da se sa tim ekspresivnim, sniježnim mlazom iz topova pohrvam i potučem.Nebrojeno sam puta skakao usred noći na zvuk grtalica i snježnih topova, ali više od samog približavanja pored cijele situacije nisam mogao ostvariti. Nažalost komplikacije oko dobijanja dozvole za takvo nešto, posebno su teške i dugotrajne.Konačno, naspram simpatiji prema socijalnoj dimenziji svojevrsne nezavisnosti frankofonske Quebec provincije, kapitalizam i globalna komercijalizacija neoliberalnog stampeda u meni izazivaju samo osjećaj hladne i isprazne sfere ljudskog življenja.Nasuprot tome i prema svom rodnom prostoru također osjećam ambivalentan odnos osobito zbog stalnih povijesnih destruktivnih kretanja, ratova i primitivnih nesistemskih tranzicija i naposljetku recesije koje rezultiraju razgradnjom bilo kakvog kontinuiranog kulturološkog razvoja.Svemu tome kontrastno se suprostavlja fascinacija mediteranskog duhovnog i prirodnog prostora i njegove topline.

Podijelio sam galeriju na bijelu i crnu stranu , na pozitiv i negativ, na toplo i hladno,na užareno i ledeno, na ženski i muški princip, na Jin i Jang, na vrijeme i prostor iz kojeg dolazim i vrijeme i prostor u koji sam došao.Podjednako jak bacground pozitiva i negativa, bijelog i crnog, dobra i zla, toplog i hladnog , svijetlog i tamnog, dramatičnog i lirskog… Prostor dvojnosti, dualizma, naizgled nespojivih sila prirode koji se nadopunjuju kao što se nadopunjuju i propituju mediteranski i nordijski , južni i sjeverni , istočni i zapadni, prirodni i kulturološki sklop.Postoji li idealni prostor i vrijeme sastajanja suprotnosti,dvojnosti ili je jedino neambivalentno mjesto samo povremeno mjesto otopljavanja i stapanja?

Božo Jurjević

Komentari





O autoru: Mia Njavro

Diplomirana novinarka i magistrica komunikologije. U slobodno vrijeme pišem, u radno vrijeme pišem. Prestala sam skupljati salvete, a najčešće se bavim temama od životne važnosti, kao što su filmovi, glazba i društveni mediji.

Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana