U ime obitelji izašla je s inicijativom „Birajmo zastupnike imenom i prezimenom“ i najavila prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma na kojem bi se odlučivalo o izbornim pravilima.
Očekivano, inicijativa je izazvala negodovanje obje najveće političke stranke. Nemir nije unesen u članstvo već u stranačke elite koje su tu upravo zahvaljujući važećem izbornom zakonu prema kojem se ne biraju zastupnici nego liste, a konačan saziv zastupničkog tijela ovisi o stranačkom vodstvu i položaju kojeg je pojedini kandidat „zavrijedio“.
Još pred četiri godine, kada sam razmatrao različite izborne modele, za ideju otvorenih lista napisao sam da će se „predsjednici stranaka i uska kamarila kojom su se okružili svojski truditi da se to ne dogodi…“ Jer, kako će predsjednici stranaka disciplinirati svoje članove i nagraditi ih za vjernost ako ne položajem na listi? Prepuste li biračima da slobodno zaokružuju imena koja im padnu na pamet, moglo bi nam se svima dogoditi da ostanemo bez „pravih političara“ u parlamentu ili gradskom vijeću. A svi znamo koliko su nam ti političari do sada vrijedili.
Izmislili smo mi i „Nositelja liste“ koji uopće ne mora biti kandidat na toj listi? Pitam se je li to junak koji na svojim nejakim plećima nosi cijelu stranku ili samo kandidate na glasačkom listiću? Jamči li on svojim autoritetom i moralnim integritetom za sve na toj listi? Sjetimo se: Sanader je nekoć bio nositelj svih HDZ-ovih lista, a i Milanović je na svojim plećima nosio SDP-ove kandidate (Sabu, Lovrićku)?
Promjena sadašnjih izbornih pravila mogla bi onemogućiti stranačke poltrone i ulizice da kapitaliziraju svoje svakodnevno uvlačenje i tepanje predsjednicama i predsjednicima kako su genijalni, vođe, hrabri vizionari, istinski borci za pravdu i prava radnika, umirovljenika… (nadopuniti još kojim patetičnim izrazom).
Zoran Pucarić