Onako "iz glave", izgovori mi neki dan na kantunu Straduna i svoje ulice od Buže veliki gospar Tomislav Šuljak, vječni „Dunda Pero“ stihove: "Sva sreća da je naš Grad od kamena i da piza milijune tona! Inače bi ga prodali, a nama napravili kuće od betona! Za solde što bi zaradili tako, kupili bi kruzera trista, a nas razapeli ko Isusa Krista!"
Sanjao sam van neki dan kako sam posto predsjednik Grada. Stojin gori na Orlandu, a bulikan čeljadi naokolo mene. Svi vrište, plješću, deru se „Tomo! Tomo!“ Ja im govorim: Ma nijesan vam ja za to sposoban! Ja sam vam blesav! A oni će ti meni: „Ali nama baš takvi i trebaju!“ I svi plješću ko' ludi. Kazin od ljudi! - jednom davno prepričao mi je svoj san veliki lik Grada, Tomo Šeparović.
Čolova majka Neda bila je krojačica. Sartorela, sarta - talijanština po naški. Šivala je doma. U njihovom zajedničkom stanu u Lučarici. Na broju 10, gdje su živjele njih dvije sestre i sinovi im. Makina joj je bila u jednom od kantuna njihove velike dnevne sobe. U kojoj se na Slavkinoj svadbi skupilo više od pedeset ljudi.
Njihov nekadašnji zajednički stan na broju 10. u Lučarici, dakle njih dvije sestre, Slave i Nede, i sinova im Rudele, Čokija, Čola i kurira Ivice, bio je središte subkulture i društvenih događanja Grada i ne tako davnih godina.
Počelo je vrijeme izbora. U tri faze. A moglo je sve u jedno. Al', čemu to, bogata smo mi zemlja. Dakle, prvo za Europu. Ove nedjelje iza nas. Pa za Srđ. Za deset dana. Pa zadnji u nizu u po svibnja, optimisti bi rekli „treća - sreća“, a oni realniji pojasnili: za novu postavu naših lokalnih vladajućih struktura. Koji će vladati našim sudbinama iduće četiri godine.
Došlo je proljeće. Prošao je Uskrs. Produžio se dan. Počelo je ljetno vrijeme. Probudili smo se iz zimskog sna. Došli i prvi kruzeri. S njima i prvi turisti. Otvorio se zbog njih i za njih muzej „Grad“. Grad - simbol mjere i sklada, savršenstva i preciznosti gradnje. Grad koji u svakom svom djeliću, ulici, kvartu, kvadru i kantunu nudi ljepotu, umjetnost, divljenje i poštivanje.
O joj, joj! Zakuhalo se oko sjećanja na dane nogometa i malih i malo većih barica na placeti Iza Roka. Očito je ova placeta bila godinama središte raznih igara generacija djece Grada. Probudili se stari Rokaši. Mnogi se javljaju, spominje se još puno imena i ekipa kvartova, ali i nekih drugih reprezentacija Grada.
Svako malo Ivan Viđen pošalje mi nešto zanimljivo iz svojih svakodnevnih istraživanja i prekopavanja arhive povijesti Grada. On je zasigurno jedan od najboljih mladih stručnjaka za dubrovačku povijest umjetnosti i povijest zaštite spomenika 19. i 20. stoljeća, te je suradnja i poznanstvo s njim u svakom pogledu nešto zanimljivo i od koristi.
Nakon što se ispripovijed'o s majkom Vinkom, te prije tog novog početka đira Za Rokom, ajmo ipak u pojašnjenje male crno- bijele fotografije sa jedva prepoznatljivim likovima koju nam je Igor donio, a na poleđini koje starim naliv perom piše „Bari Italija 26. VIII - 64 - vaterpolo ekipa „Porporele“! A sliku je snimio Krešo Nikić, stari od Nikolice.
Ako ti se jedu tripice, idi uzmi ih u Višnjicu! - rekao bi svojoj ženi Jeli Đuro Tomić. Znao je kako su tamo tada bile najbolje u Gradu, a nije volio da mu ih spravlja doma. Nije ugodno vonjalo.
U ovoj žurbi vremenskih rokova pisanja tekstova, znanog nam „deadline“ termina, dogodi se i zaborav na neke važne datume. Iako sa zakašnjenjem, treba ih se sjetit.
Naravno, svi znamo i svi smo bar jednom čuli onu toliko ponavljanu dojmljivu rečenicu irskog pisca Georgea Bernarda Shawa: "Oni koji traže raj na zemlji trebaju doći i vidjeti Dubrovnik!" kada je 1929. godine punih sedam dana proveo u điru ulicama našeg Grada.
Opći uvjeti korištenja
Impressum
Arhiv anketa
Pratite nas:
