Onako "iz glave", izgovori mi neki dan na kantunu Straduna i svoje ulice od Buže veliki gospar Tomislav Šuljak, vječni „Dunda Pero“ stihove: "Sva sreća da je naš Grad od kamena i da piza milijune tona! Inače bi ga prodali, a nama napravili kuće od betona! Za solde što bi zaradili tako, kupili bi kruzera trista, a nas razapeli ko Isusa Krista!"
Sanjao sam van neki dan kako sam posto predsjednik Grada. Stojin gori na Orlandu, a bulikan čeljadi naokolo mene. Svi vrište, plješću, deru se „Tomo! Tomo!“ Ja im govorim: Ma nijesan vam ja za to sposoban! Ja sam vam blesav! A oni će ti meni: „Ali nama baš takvi i trebaju!“ I svi plješću ko' ludi. Kazin od ljudi! - jednom davno prepričao mi je svoj san veliki lik Grada, Tomo Šeparović.
Odbrojali smo do izbora i u nedjelju toka nekoga izabrati. Ma neću analizirati svih sedam kandidata. Zašto bih? Ostavit ću vam na volju. Ja ću se uhvatiti samo jednoga, onog najaktivnijeg, onog s najvišim proračunom (gradskim), onog nama omiljenog - aktualnog gradonačelnika.
Čolova majka Neda bila je krojačica. Sartorela, sarta - talijanština po naški. Šivala je doma. U njihovom zajedničkom stanu u Lučarici. Na broju 10, gdje su živjele njih dvije sestre i sinovi im. Makina joj je bila u jednom od kantuna njihove velike dnevne sobe. U kojoj se na Slavkinoj svadbi skupilo više od pedeset ljudi.
Imali smo priliku i nismo je iskoristili. Nismo dosegli tih ogromnih 50 posto + 1 glas kako bi referendum bio uspješan. Bez obzira na ishod, ovakav ili onakav, nismo uspjeli u svom velikom testu demokracije za koji smo se sami izborili.
Njihov nekadašnji zajednički stan na broju 10. u Lučarici, dakle njih dvije sestre, Slave i Nede, i sinova im Rudele, Čokija, Čola i kurira Ivice, bio je središte subkulture i društvenih događanja Grada i ne tako davnih godina.
Svi čitatelji ovog feljtona, a pogotovo branitelji i građani koji su izravni svjedoci i sudionici događaja o kojima sam pisala, mogli su uočiti u kojoj je mjeri dosadašnji izostanak stručnog i sustavnog bavljenja Domovinskim ratom pogubno djelovao, ne samo na utvrđivanje povijesne istine, nego i na naša „najobičnija“ sjećanja.
Već su me bezbroj puta pitali jesam li za golf i svima sam ispričala jednaku priču, pa ću sad i vama. Vjerojatno bih bila ZA da nisam kao jedna od sudionica prije tri godine bila na studijskom putovanju u Portugalu u organizaciji Razvoja Golf.
Slasna torta u kojoj se savršeno stapa okus čokolade i marmelade od marelica.
Proteklog tjedna je nakon dvadeset godina, onako kako to dolikuje dubrovačkim braniteljima i Gradu obilježen Dan dubrovačkih branitelja, 6. prosinac. Svih dosadašnjih godina, i pored stalnih nastojanja, u prvom redu branitelja i braniteljskih udruga, svjedočili smo brojnim neriješenim pitanjima vezanim za te dane koja su se negativno odražavala na same proslave.
O joj, joj! Zakuhalo se oko sjećanja na dane nogometa i malih i malo većih barica na placeti Iza Roka. Očito je ova placeta bila godinama središte raznih igara generacija djece Grada. Probudili se stari Rokaši. Mnogi se javljaju, spominje se još puno imena i ekipa kvartova, ali i nekih drugih reprezentacija Grada.
Čudo jedno kako su se domaći političari našli spremni poduprijeti svojim potpisom održavanje referenduma. Prezentali su se, nekako slučajno pred popisnim mjestom baš dok su u Gradu bile posložene novinarske snage. I tako su uz smješak i pogled ispod obrva, učinili i tu svoju građansku dužnost.
Opći uvjeti korištenja
Impressum
Arhiv anketa
Pratite nas:
