Natrag
17.10.2017 22:20

facebook

twitter

google

rss

dulist

Kapetanija na Ribarnici

6.11.2013 @ 9:44 Boris Njavro Ulicama moga Grada
8;8

Podijelite:

Reče se, u Gradu već godinama, šaljivo, al' surovo istinito: Kad zagrmi u Italiji, kod nas nestane struja, kad padne samo malo jača kiša, zamuti nam se voda za piće, a naše ulice postaju potoci, čak i malo brže rječice!

Ima i nastavak novijeg doba: kad padne kiša od Ilijine glavice pa sve do Vatrogasaca imamo i ne baš malu rječicu, u dužini od dva kilometra, po kojoj vozila kao gondole plutaju, jer u nedavnoj obnovi nitko od velikih stratega nije ni pomislio napraviti one male odvode sa strane, koje su stari graditelji gradili “pod obavezno“! Ma, imamo mi problema ne samo kad grmi i sijeva! Baš kad su ljetne gužve došle kraju, uvali li su nam NATO – skup, s njim i gužve, blokade i policijote na cestama, pa se pitamo „Koliko nam je taj NATO il' Vlada RH platila za taj skup?“ Treba li se baš u našem Gradu održati svaki od tih „velikih“ skupova? Ima tog još, lud smo mi Grad! Zanimljiv svakom za prezencu, doć' tu na dan, dva, slikat se, prezentat i poć' dalje, ali ne i za pomoć mu, učinit nešto da i čeljadi koja u njem živi bude bolje! Autoput došao do Ploča, kad će dalje, tko zna! Most? Ma, ke! Nekad. Ako! Nekima je važnije kako priča o Srđu ide po njihovom planu, ali i kako će padine Srđa skoro po tom planu. Ima tog, ima…u dugo i široko. Pa nama koji tu ostajemo u ove zimske dane ostaje tek pitanje: Kakav smo mi to Grad? Danas, u ova bremenita vremena kad se samo zarada broji. A čeljad o tom malo tko pita. A još manje poštuje.

Bruno i „mala riva“

Pričao mi je jednom davno Bruno Perojević, kad sam na tren zastao na putu s Peskarije preko „male rive“, betoniranog uskog putića kojim skraćujemo put do Posata: Živim u maloj garsonijeri, u tom prolazu prema Posatu, u maloj ulici koja se zove Ribarnica i ima samo jedan kućni broj, zgradu koju zovu Kapetanija. Tu mi je i ribarski magazin, a na maloj terasi ispred stalno se okupljamo; moja balica iz Grada, ribari, vlasnici barki koje se popravljaju u Posatu, ma svatko tko tuda prođe. U hladu, malo smo skriveni od neznanih pogleda, ima gradela, dobre ribe uvijek, vina za zalit nakon svega, te se okupi dobra ekipa i tako, ugodno prolaze dani. Kad god se može, a može se, nađe se uvijek vremena!
U zgradi koju dugo, dugo zovemo Kapetanija, Bruno je živio od kad je došao s dvije godine iz Sarajeva, gdje se rodio 1952. godine. Umro je prije nekoliko godina. Taj mali magazin, „ribarski“ kako su mu tepali oni koji su tu odmarali dušu, skriveni od gužvi i glavnih ulica Grada, bio je kutak za mnoge. Zadnjih godina skladište je tamošnjeg restorana. Istina, tuda se još prolazi, preko „male rive“ do Posata, neki novi klinci hrabro tuda idu doma il' u školu, kuda smo godinama prolazili za skratit put, tamo ili vamo, zavisno gdje smo krenuli.
U Kapetaniji je dugo živjela i obitelj Iliane Stojanović, ravnateljice Doma Maslina. Pronalazi dvije fotke iz obiteljskog albuma, igra klinaca na Peskariji, il' Ribarnici, tom njenom manjem dijelu. Dugo godina u toj zgradi bio je Klub pomoraca, o tom smo čitali, pa Udruženje glazbenika Dubrovnika dugo je bilo u prizemlju, vrata pored kojih bi prolazili do Posata. Godinama su tu dolazili svi glazbenici po ugovore za ljetne gaže ispred nekog od hotela, il' negdje već! I godinama ih je potpisivao gospar Hrvoje Filičić, tajnik tog udruženja.

Tri stana i Kate Kapuralica

A gore, na katu bila su tri stana. U jednom od njih dugo je živjela obitelj Leoni, glava koje je bio znani marangun gospar Milo. On je učinio prvu izvedbu Kluba pomoraca, a znao bi se u šali potpisati „mr.dr.“ te pojasniti kako to ne znači neke akademske titule, već „marangun i drvodjelac“! Iza njih u tom stanu neko vrijeme živjela je znana gumica našeg teatra, Desa Begović. Kad je i ona pošla od tamo, u taj stan uselila je obitelj našeg Bruna Perojevića. Susjed gospođi Desi i obitelji Leoni bila je Iliana, a kad je i ona s obitelji odselila, u taj, drugi stan na katu, uselila je obitelj Špikula. Jedino u trećem stanu sve te i ove godine živi obitelj Drobnić.
O toj zgradi, Kapetaniji kako je zovemo, ima još jedna zanimljivost! Napomena, Kapetaniju je izgradila Austrija, na temeljima i ostacima Malog arsenala. Znani splitski povjesničar književnosti Ivan Bošković u svojim traženjima utvrdio je kako je upravo u toj staroj zgradi, prije gradnje Kapetanije, bio stan gradskog kapulara, kaplara gradske straže Republike, te je po njemu baš tu živio i Luka Ivanović zvani Sukurica, muž znanije nam Kate Kapuralice! Istina, točnije bi bilo „kapularice“, ali ostalo je zauvijek „kapuralice“! Naravno, iz komedije „sočnih psovki“ Vlaha Stullija koja se izvorno zove „Komedija Kate Sukurice među vratima od Peskarije učinjena u Dubrovniku 1800. godine od V.S.“ Po Stulliju i njegovoj obitelji i ostalim znanim članovima zove je jedna po puno tog vrlo značajna ulica između Karmena i Jezuita, a Bošković je istražujući ovu komediju dokazao kako je autor komedije bio prijatelj Katine obitelji, čak i jednom od djece bio kum na krštenju! Dokazao je kako je ta obitelj zaista postojala i zaista tu živjela!  

Ima tog još, al'…

Naravno, puno je još tog o čemu bi se moglo pisati u điru Peskarijom, od Ribarnice do Porporele. Na primjer o barkama i barkariolima, ili o Mljećanima koji su do Peskarije dolazili prodavati svašta, ponajviše drva! Ili o Divljoj ligi, o Jugu, plivačima i vaterpolistima. A tek o Porporeli! Mitskom mjestu odrastanja, kupanja, igre i ljubavi na onim klupama pod feralom i mjesečinom, s pogledom na Lokrum i beskrajnu pučinu, beskrajnu kao i ljubav kojoj smo se nadali na njenim početcima s prvim poljupcima tamo na Porporeli. Mogli bi i o Uvalici, ili o čavlima preko kojih su samo najhrabriji prelazili do Buže. Ili o tome kako je i zašto Austrija učinila Porporelu! Da, tu su i Kaše. Ali, kako smo o svemu tome već pisali u ovom điru ulicama, vraćamo se kroz Vrata od ribarnice, za krenut u još jedan znani i po puno tog zanimljiv kvart Grada, kvart koji mu čini skoro pa trećinu veličine. Polako uz skale od Dominikanaca, do Rosarija, pa… Da, pred nama je veliki blagdan, Svi sveti. Dan iza Dušni dan. Dani kad se sjećamo onih koji više nisu s nama, onih koje smo igrom čudne životne sudbine nadživjeli, koji žive i s nama su samo dok su u našim sjećanjima. U ova dva dana treba napraviti predah, stati na tren u ovom životnom ludilu i prisjetiti se onih kojih se sjećamo s ljubavlju i poštivanjem.  

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana